PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

'EICHMANN U JERUZALEMU' PREMIJERNO IZVEDEN U ZKM-u 'Ovo su dvije predstave u jednoj, istodobno me dirnula i naljutila'

Dvojaki me osjećaji obuzimaju dok razmišljam kako započeti tekst o premijeri u Zagrebačkom kazalištu mladih, predstavi “Eichmann u Jeruzalemu”, u režiji slovenskoga gosta Jerneja Lorencija. Istodobno sam dirnut njezinim rezultatima i ljutit poradi propuštenih prilika. Naime, koliko god je, s jedne strane, predstava dirljiva i fokusirana, toliko je s druge prenatrpana i rogobatna.

Zapravo, na djelu su dvije predstave, podijeljene stankom, pri čemu prva, prvi dio, traje oko dva sata, a druga, drugi dio, više od sat i po, pri čemu završava kao neka posve treća predstava, o nekoj posve trećoj temi, a gledatelji su već posve iznureni i onemoćali, odavna su doživjeli katarzu, i sad ih glumci, koji su ih prije toga i zapanjili i rasplakali, sad samo gnjave, jer gotovo je ponoć, a oni ničim izazvani zapjevaju “Pismo ćali”, legendarne stihove Tomislava Zuppe, što ih je bio uglazbio Zdenko Runjić, a otpjevao Vice Vukov. I kad izađeš iz kazališta, imaš dojam da si se probudio iz noćne more, gdje te s jedne strane progone slike leševa iz plinskih komora, a s druge taj završni sentiment nekakvog blagog cijukanja zajednice glumaca.

Iste dimenzije

Jedino prvi dio donekle odgovara naslovu “Eichmann u Jeruzalemu”, pri čemu se najmanje bavi idejom koju je eto iznijela u istoimenoj knjizi-reportaži novinarka Hannah Arendt.

Predstava doduše zbilja iznosi na scenu suđenje Eichmannu, štoviše akteri naglašuju da je dvorana ZKM-ova otprilike istih dimenzija i oblika kakva je bila ona u kojem se održalo suđenje jednom od očeva genocida nad Židovima. Scenograf Branko Hojnik pretjerao je u “nescenografiranju”. Što se kaže, reducirao je svoje intervencije na to da na do dna osvijetljenu praznu scenu postavi dva stola, neku klupu, klavir i šipke za balet. Bolje bismo zamislili sudnicu (i to “pretapanje” sa ZKM-om) da je postavio na scenu makar kavez u kojem je Eichmann pratio suđenje...

Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić igraju dakle sami sebe, glumce koji rade na materijalu za predstavu o jednom od glavnih aktera holokausta. S tim da ih je kostimografkinja Belinda Radulović nenametljivo kamuflirala u tobože svakodnevnu odjeću.

Redatelj im je zadao materijal koji moraju proraditi, a tečajem vremena otkrivamo da među tim materijalom jest glavni nezaboravan dokumentarni film iz 1985. “Shoah” francuskog redatelja Claudea Lanzmann. Traje 566 minuta, a glumci pred nama prepričavaju jezovite ulomke. Oni dakle reproduciraju reproducirano, a zlo se drugačije i ne može u teatru prikazati a da mu se ne daje previše prostora. Glumci potreseni tekstom koji izgovaraju, potresu i nas.

Banalnost zla

Međutim, predstava eto nije o banalnosti zla, o Eichmannu, o običnim ljudima koji pristaju uza zlo, nego je ovo predstava o posljedicama takvoga zla. Što se dogodi kad zlo pobijedi. Taj nezamisliv u normalnosti užas se i ne može nego dakle prepričavati i tek simbolično prikazivati, kako je ovdje vješto i učinkovito učinjeno. Ali ne treba se onda reklamirati neka pamet.

I ne treba se u nastavku praviti, u nešto slabijim tonovima i gabaritima, nova predstava, ovaj put o suđenju sad domaćem genocidašu, Andriji Artukoviću. To kao prvo nije u knjižici najavljeno, kao drugo djeluje kao farsa spram prvoga dijela, a to da sami glumci iznose svoja sjećanja na obiteljske priče o Jasenovcu, partizanima, pa i o prošlome ratu, jest debelo defokusiranje od teme.

To suđenje Artukoviću tematizira odnos oca i sina, što je dakle treća tema ove predstave, pa se zato i zapjeva valjda na kraju “Ćale moj, ćale moj...”

A svi su glumci, osobito u prvom dijelu, posvećeni, uvjerljivi, jedino mi se ne sviđa redateljska odluka da ih ironizira i da ponavljaju mehanički jedan za drugim istu repliku: te takozvane retardacije mimeze posve su nepotrebne.

Opet, ne mogu a ne pozvati publiku na predstavu. Kad zlo prevlada, i u nas često izviruje, uvijek se dječji leševi gomilaju, i zlo se ne može relativizirati. Prvi će dio predstave zapamtiti za cijeli život, a ako su uporni, izdržat će i drugi. Glumci se zbilja trude, što se kaže, najviše u životu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:34