'KAKO SMO PREŽIVJELE' Predstava o našoj naivnosti i kulturi koja zamre kad ju se shvati ozbiljno

Sarajevski redatelj Dino Mustafić režirao je u ZeKaeM-u ambicioznu, zabavnu, zahtjevnu, ali i pomalo frivolnu predstavu “Kako smo preživjele”.

Njegova dramaturginja Željka Udovičić uzela je rukovet tekstova Slavenke Drakulić, iz njezine publicističke trilogije o komunizmu, ratu i postkomunizmu, a osam glumica dodalo je osobne priče.

Bez ideologije

Predstava traje sat i po, a kako se razvija, postaje sve zanimljivija. Kolikogod nastojao izbjeći klišej doslovnog govorenja onoga što se misli, redatelj nije posve izbjegao publicistički ton i dociranje. No, scenska su rješenja često ne samo maštovita, nego i skaredna, pa je ta publicistička osnova ipak upletena u umjetničko tkanje. Kao i svaki bolji redatelj što je radio i ZKM-u na velikoj sceni, i Mustafić se potrudio da iskoristi cijelu pozornicu. Podupro ga je maštovitim rješenjima izvrstan scenograf Dragutin Broz, po čijoj se zamisli iz dna pozornice s velikih kolutova odmataju široke vrpce tkanine. Za komunizam crvene, pa preko njih, za rat, crne, i na koncu, za sadašnjost, žute. Ta kombinacija boja asocira na njemačku zastavu, ili čak belgijsku, no ovdje su one poredane eto na “hrvatski” način, sa žutilom na posljednjem mjestu.

Mustafić je neopterećen ideologijom. Štoviše, on joj se ruga. Predstava, dakle, najbanalnije rečeno, nije jugonostalgična, nije domoljubna, nije liberalna, nego je zabavna.

U socijalizmu glumice su odjevene kao čistačice, s crvenim kantama kao pripadajućim rekvizitima, za rata u raznolike, manje-više neugledne prnje, a za poraća u svečane haljine. Rješenja su to Doris Kristić, također učinkovita i zabavna.

Glumice su izložene priličnom naporu. Izgovaraju masu teksta, pjevaju mnogo, toliko da bi se moglo kazati kako je posrijedi mjuzikl, a mnogo i “rade”. Ili su na pilates lopti ili na spravama za vježbanje... Koreografiju je napravila Irma Omerzo, poprilično dakle zahtjevnu i napornu.

Dakako, predstava bi da je i mnogo lošije zamišljena, bila zanimljiva jer daje toliko odličnih umjetnica na sceni. Kako nemam mjesta da ih “opišem” koliko su zaslužile, izdvojit ću tek neke detalje.

Matišićeva glazba

Katarina Bistrović Darvaš izvanredno pjeva, veoma visoko i sugestivno, gotovo zaumno, energično. Jadranka Đokić brutalno je autoironična. Ksenija Marinković tužan je i uvjerljiv klaun. Nina Violić mrzovoljna je preko svake mjere, i uvjerljiva u toj mizantropiji. Lucija Šerbedžija čvrsta je i pesimistična, Nataša Dorčić naivna je i odlučna istodobno, Doris Šarić Kukuljica najsnažnijeg glasa i kontrolirano patetična, a Urša Raukar distancirana i ozbiljna.

No, možda bi cijelo zbivanje osvanulo kruto i shematično da nije glazbe i songova Matišićevih. Matišić je vjerojatno najvažniji umjetnik našega teatra, dramatičar, skladatelj i evo sad i pjesnik. Poput Mustafića, niti on nije opterećen ideologijom nego gotovo bih rekao opsjednut analizom ljudskih srca i duša.

Ovo je predstava o našoj naivnosti, o prokletstvu jednog malog naroda i kulture koja zamre svaki put kad sebe shvati ozbiljno. Ona se, otvoreno zapravo, ruga cijeloj toj južnoslavenskoj patetici. Ima i posve dakle “rubnih” situacija zbog kojih predstava možda i nije za svačije oko i uho, primjerice u Bosni i Hercegovini ili Srbiji. Recimo, Ksenija Marinković recitira poznatu poemu Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežopoljka” ironično, otkrivajući u njoj nepodnošljiv kič i lažnu patetiku. Srđan, Mrđan i Mlađan osvanuli su ovdje kao tri nesretnika iz lošeg vica…