Diskretni šarm ironične režije za djecu i odrasle

Saša Božić među onim je mlađim ljudima koji su studij režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti riješili tako što su od njega pobjegli. Božić je poslao sve kvragu i otišao trbuhom za kruhom - u Europu. Postao je plesni dramaturg koji surađuje s relevantnim koreografima iz Njemačke, Francuske, Norveške, Srbije, Slovenije. Pokatkad radi i za domaće plesače, ali za život zarađuje u Bruxellesu, Berlinu, Zürichu, Oslu...

Ljut i ironičan

Sada je pak svratio u dječje kazalište Trešnja i zajedno s koreografkinjom Ksenijom Zec režirao “Šeherezadu”, 75-minutnu ansambl predstavu za djecu stariju od sedam godina. Posve ljutit na našu zbilju i ironičan prema njenoj kazališnoj praksi, sačinio je duhovitu, u scenskim detaljima razrađenu, djeci privlačnu, ali i za odrasle provokativnu režiju kojom destruira bajkovit narativ o bajnoj princezi koja pripovijeda tisuću i jednu priču...

Iznurena žena

Šeherezadine priče pretvorene su u skečeve, persiflirane su, izvrnute su im veličine, prenaglašeni momenti, iznevjereni završeci. A i Šeherezada nije požrtvovna ljepotica što zabavlja kralja Šahrijara nego više pomalo iznurena žena iz sapunice koja već polako ovladava mužem psihopatom koji svako jutro prijeti da će je ubiti. Šeherezadu, koja i pjeva, odmjereno igra Ivana Bakarić, točno zapravo pogađajući diskretnu ironiju režije. Šahrijara igra, kao neurotičnog luđaka, Damir Klemenić.

Na sceni su ponajbolji Trešnjini glumci, neki sada i bivši, poput Živka Anočića, koji ovdje, gotovo mimski, igra Aladina kao seoskog mangupa. Njegov duh koji u mraku izlazi iz svjetiljke je Jerko Marčić, sada već impozantno zaokružen mladi glumac, ali i sve bolji, sve smireniji, a ipak smiješan.

Princezu Jasminu igra Aleksandra Naumov, kao i još neke ženske uloge - i ona je zločesta, a kao Ali Babina žena i strahovito pohlepna. Radovan Ruždjak igra Džafara ponešto samoljubivo, mnogo je bolji kad na početku igra Ali Babu i tobože govori arapski. Lijepo pjeva pojedine dionice Vanda Vujanić Šušnjar, nezapažena je Višnja Babić, a nije me se ovaj put dojmio ni Krunoslav Klabučar.

Nije dosadna

Božićevoj režijskoj spretnosti, glumci vješto tanjurima proizvode zvuk piljenja glave, a ujedno su ti tanjuri cirkular koji sam po sebi reže, glumci kojima ispadaju odrezane ruke, a iz glave izlijeću iskopane loptice-oči, dinamičan kontrast daju plesači Studija za suvremeni ples, pod vodstvom Ksenije Zec. Plešu s glumcima i umjesto njih, s rekvizitima, prave gegove, sinkronizirani su sa zvukom, grade zidove, otvaraju vrata...

E sad, predstava djeci neće biti dosadna, ona pretjeruje, ali nije skaredna, natjerat će i kojeg roditelja da se zamisli, posve je deseksualizirana, što joj je veliki plus, i jedino je možda produkcijski pretanka. Nekako je na sceni ipak sve malko pretamno i glumci su donekle nervozni, a i plesači kasne. No, i to su već prigovori za odrasle...