'UPTOWN SPECIAL' Duboki naklon Marka Ronsona kumovima znojnog i sočnog funka i soula

Pjesma “Uptown Funk” s Brunom Marsom kao gostujućim vokalistom u maniri Jamesa Browna prvi je top 1 singl Marka Ronsona u Velikoj Britaniji, a trenutno i najprodavanija ili, preciznije, najskidanija i najvrćenija skladba na svijetu. Premda nije na razini krucijalnih radova pokojnog “Kuma funka”, solidna je to najava četvrtog albuma DJ-a i izvođača koji je u svijetu glazbe jaču reputaciju, barem do sada bez obzira na nekoliko hit-singlova, izgradio kao producent epohalnog albuma “Back To Black” Amy Winehouse, prvijenaca Adele “19” i Lily Allen “Alright, Still” te jedan od četiri producenta koje je nedavno za album “New” unajmio Paul McCartney, a remiksirao je i “Most Likely You’ll Go Your Way (And I'll Go Mine)” za box-set “Dylan” iz 2007. godine pa čak i album “Arabia Mountain” američkog garage-punk benda Black Lips.

Ovaj kroki, a i nastup u sklopu “BBC Electric Proms” 2007. na kojem su mu se pridružili Tery Hall (ex-The Specials), Sean Lennon, Adele, Tim Burgess iz The Charlatansa i nekoliko drugih, sugerira kako je Ronson eklektik neopterećen žanrovskim ograničenjima, ali ne i avangardist. Prije svega on je neka vrst “record diggera”, DJ i producent koji neumorno traga za starim i opskurnim ili barem manje poznatim pločama na kojima potom gradi vlastitu estetiku. Uostalom, “Back To Black” je bio sve samo ne moderan album, ali zato što je spretno povezao suvremenije beatove s arhivskim, 60’s soulom, što je izvrsno išlo uz bogati glas nažalost pokojne Amy Winehouse, moglo ga se pojmiti kao postmodernistički, ali i prilično retro album.

Nešto slično, samo na temu funka i R&B-a 70-ih i 80-ih godina, može se konstatirati i za “Uptown Special” u čijoj kratkoj uvodnoj i odjavnoj temi sa svojom “električnom melodikom” gostuje Stevie Wonder, dok je Bruna Marsa “pozivanjem” na Jamesa Browna zasjenio Mystikal u znojnom i sočnom funku “Feel Right”, a za poveznicu između space-funka i psihodelije bio zadužen Kevin Parker iz australskog sastava Tame Impala koji je uživo imala prigodu upoznati i hrvatska publika. Našlo se mjesta i za Jeffa Bhaskera, suradnika Kanyea Westa, a za zvučnu sliku “Uptown Speciala” izuzetno je važan i Carlos Alomar čija je električna gitara uvelike odredila zvuk Davida Bowieja od sredine 70-ih do sredine 80-ih te ponovno na njegovim “klasičnim” albumima iz 21. stoljeća “Heathen” i “Reality”.

Ovakav spektar gostiju pridonio je stilskom širenju Ronsonovih funk i R&B kreacija koje bi mogle biti zanimljive i Princeu, ali “Uptown Special” u svojoj srži ipak je retro album. No, dok u rock glazbi slično poigravanje obrascima iz 60-ih ili 70-ih godina biva proglašavano reakcionarnim ili barem konzervativnim, takav se koncept u “plesnoj” glazbi ne osuđuje, kao da je funk 70-ih moderniji od rocka 70-ih. Usto, nije posrijedi komad avangarde nego niz srednjostrujaških plesnih singlova koje je Ronson uspio upakirati u funkcionalnu albumsku cjelinu. Ipak, kad bismo malo prokopali po funk, soul i R&B arhivi 70-ih i 80-ih, našli bismo niz bitno jačih izdanja od “Uptown Speciala” koji je zanimljiv točno onoliko koliko je posljednjih desetak godina srozana kvaliteta srodne glazbe.