DRAGAŠ: Pharrell Williams je mnogo bolji kao ‘masterchef’ dance glazbe nego kao autor

Pharrell Williams je bio gost i koproducent najtiražnijeg, najslušanijeg i najhvaljenijeg singla 2013. godine, “Get Lucky” Daft Punka te na najprovokativnijem R&B singlu protekle godine, “Blurred Lines” Robina Thickea. To mu nije bilo dosta pa je u studenome zakotrljao zarazno optimističan soul pjesmu “Happy”, posljednjih tjedana najprodavaniji i najslušaniji singl na svijetu, a u proteklih desetak godina surađivao s Beyonce, Britney, Madonnom, Shakirom i Jennifer Lopez, ali i s The Hivesima i Damonom Albarnom. Usporedo s tim aktivnostima, zapažene uspjehe postigao je sa sastavom N.E.R.D. i producentskim duom The Neptunes.

Grammyjima je nakrcan kao Dinamo peharima HNL-a, ali Pharellov prvi solistički album “In My Mind” iz 2006. godine s gostima poput Gwen Stefani, Nellyja, Snoop Dogga, Kanye Westa, Jamieja Culluma i Jay-Z-a, bio je bliže flopu nego bestseleru. Gotovo poput “#willpowera” will.i.ama koji je unatoč uspjesima s The Black Eyed Peas, buljuku slavnih gostiju i činjenice da je posljednjih sedam godina jedan od najtiražnijih i najtraženijih electronic/dance i R&B producentata i kolaboratora “prdnuo u rosu”. I komercijalno i kvalitativno.

To je oštrica na koju se mogao porezati i Pharell, “masterchef” pop, R&B i dance glazbe pa čak i vizibilan i prepoznatljiv “pjevač”, premda ne ganja status Princea ili Michaela Jacksona. Neodoljivi soul singl “Happy” uvrstit će se među pet najtiražnijih pjesama 2014. godine, “G I R L” je nemjerljivo bolji od “#willpowera”, ali Pharell nije uspio zaraznost tog hit-singla proširiti na cijeli album, definitivno inferioran u odnosu na “Random Access Memories” Daft Punka iako su uz potonje gostovali Alicia Keys, Justin Timberlake, Timbaland, Miley Cyrus, JoJo, Kelly Osbourne i nekolicina drugih. Uvodna “Marilyn Monroe” počinje štrajhovima gudača posuđenima iz classic-disco ere Bee Geesa, no ubrzo shvaćamo da je posrijedi, kao i blijedoj “Gush”, repliciranje na Michaela Jacksona i to na tek nešto višoj razini od one Bruno Marsa.

Zveckavi funkovi “Come Get It Bae” s Miley i “It Girl” u kojima Pharell pjeva i pleše na tragu Princea bitno su dojmljiviji i uspješniji, a najefektnijom i najpamtljivijom na albumu ostaje taj preslatki soul-komadić sreće po imenu “Happy” dok “Brand New” s Justinom Timberlakeom ostaje tek prosječnim pokušajem pariranja Chicu, a duet s Alicijom Keys “Know Who You Are” zaglavljen na pola puta između reggaea i R&B-a. Tvrđe “Hunter” i “Gust Of Wind” doimaju se zgodnim referencama na Funkadelic i njima srodne funk, disco i soul zvijezde 70-ih, a to vrijedi i za veći dio albuma “G I R L”.

Posredno nam i to ukazuje kako se ni u dance/pop glazbi ne događa ništa radikalno novog ili drugačijeg od onoga što u nekim sličnim varijantama već nismo čuli tijekom 60-ih, 70-ih i 80-ih. Da nije tu i tamo pokojeg producentskog trika i digitalno generiranog zvuka, novi Pharellov album komotno je mogao nastati 1974. godine. Ništa lošeg u svemu tome, no degutantno je kako retro štih dance/pop glazbe nikoga ne smeta, ali se zato svi naroguše ako rock nije avangardan.