KONCERT GODINE U PULI

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Najveći i jedini Elvis mojih formativnih godina

 Getty images
Godinama sam molio ovdašnje promotore da dovedu Costella pa je nastup u Areni tog velikog pjesnika i eklektika usporediv s prvim dolaskom Boba Dylana

Kad bih trebao izabrati samo jedan album koji je u potpunosti promijenio moj pogled na glazbu, a da je bio objavljen u nas kao licencna LP ploča, izbor bi pao na “My Aim Is True”, Elvis Costello ga je objavio u ljeto 1977. godine, a ja sam ga kupio ujesen 1979. s nepunih 13 godina da bih ga doslovce izderao na malom mono gramofonu češke marke Supraphon u obliku koferčića kojeg su moji roditelji dobili kao vjenčani poklon sredinom 60-ih. Ta ploča, kad se stari 1981. godine isprsio pa kupio Rotelovu HI-FI liniju, više nije bila za uporabu, no godinama sam je još čuvao sve dok mi prijatelj, pisac i prevoditelj Boris Perić, kojem sam pak ja bio vjenčani kum, nije poklonio svoj primjerak istog albuma.

Eto, upravo je opet slušam i ponovo otkrivam koliko je genijalnosti Costello kao 23-godišnjak štreberskog izgleda, pravim imenom Declan McManus, utisnuo u njene brazde. Uz tog Elvisa, koji je meni bio veći od Kralja, pjevušio sam njegovu “Alison” jer hormoni su se budili i mora da sam bio ludo zaljubljen u neku curicu iz razreda škole na zapadnom rubu grada. Pamtim da sam jedno vrijeme namjerno stajao s nogama u “iks”, baš kao Costello na omotu albuma “My Aim Is True”, a i namjere su mi bile iskrene. Bila je to jedna od himni mog odrastanja, no nisam znao, a to Costello za sebe tvrdi u autobiografiji “Unfaithful Music & Disappearing Ink” čijih je 670 stranica doista sam ispisao, da je u to doba bio “sebično arogantno đubre” i “svadljivi ignorant” koji je vrijeđao i Raya Charlesa i Jamesa Browna, a zbog narkotika i alkohola rasturio i brak s Mary Burgoyne, prvi od ukupno tri.

Ipak, iza izgleda “očalinka” u prevelikom sakou s potfrknutim trapericama - nešto poput pankerske verzije Buddyja Hollyja - skrivao se i budući “engleski Bob Dylan”, ali ni to tada nisam mogao znati. Naime, koncem 70-ih engleski mi nije bio dovoljno dobar da bih hvatao finese Elvisovih stihova u kojima je cinizam, ljutnju i bijes majstorski miješao s ojađenošću, romantikom i nježnošću, političke stavove i ljubavne avanture, a teško je bilo i predvidjeti da će tako dugo opstati na sceni s tako raznolikim djelima.

Nisam još dovoljno dobro poznavao ni povijest rock i pop glazbe, no nekako sam naslutio da se Costello na tom albumu spuštao od punka preko pub rock scene (na kojoj je započeo karijeru uz također mi drage kantautore Grahama Parkera, Iana Duryja i Nicka Lowea) do melodija Beatlesa koji su me drmnuli kao osmogodišnjaka te rockabillyja, Presleyja i Hollyja s kojima sam bio doticaju preko dvije-tri godine starijih frendova u kvartu. Kako sam u isto vrijeme kupio i prve albume The Specialsa i Madnessa, sviđalo mi se kako Costello brije i na ska ritam; sve je to meni bila ista scena, a taj dojam su pojačavale i crno-bijele (2 Tone) kockice na omotu njegovog antologijskog debija nakon kojeg, nažalost, u nas kasnije nije izašao njegov drugi album “This Year’s Model” kojeg ću se nekako uspjeti dočepati na zagrebačkom Cvjetnjaku gdje su se tada kupovale i mijenjale LP ploče.

Pojednostavljeno, kad sam imao dvanaest-trinaest, Costello je u odnosu na Presleyja, barem meni, postao Elvis umjesto Elvisa i pankerski mi prihvatljivija verzija Dylana kojeg su u mom kvartu slušali hašomani. Taj moj Elvis bio je i moja osobna spona sa svime onime što je vrijedilo prije punka i novog vala pa mi “London Calling” The Clasha i “River” Bruca Springsteena - koje sam kupio 1981. godine da ih kao prilično skupe dvostruke LP ploče ne bih izderao na onom jadnom, ali tako mi dragom Supraphonu - nisu predstavljali nikakvo iznenađenje zarad žanrovskih hibrida i uvezivanja punk energije s prvobitnim praskom rock & rolla i rhythm & bluesa 50-ih te odjecima garage-rocka i soula 60-ih. Njemu punk nije bio poziv na nihilističko rušenje svega nego na konekciju s korijenima.

Stoga se nisam iznenadio ni kad se Costello, nakon popom pogonjenog “Armed Forces”, soulom inspiriranog “Get Happy!” i jazzom i R&B-em inficiranog “Trust”, posve prepustio countryju na albumu obrada “Almost Blue” koji, a na što sam totalno popizdio, nije bio objavljen u nas, baš kao ni naredni, Tin Pan Alleyem osjenčan “Imperial Bedroom”. Pitao sam se gdje je bila pamet diskografskih urednika jer do konca 80-ih Costellovi će albumi izlaziti napreskokce. “Punch The Clock”, “King of America” i Spike” da, ali “Goodbye Cruel World” i “Blood And Chocolate” ne, poput par-nepar vožnje u ranim 80-ima. Kasnije je Costello “dosurfao” i do americane i funka pa i bigbandovskog jazza, mjuzikla i klasične glazbe s bitno boljim dojmom od za to očajno netalentiranog Stinga.

Doduše, imao je autorsku krizu od početka 90-ih, ali je od 2004. krenula njegova renesansa tijekom koje je, između ostalog, objavio sjajne albume s njuorlinškim jazz i blues pijanistom Allenom Toussaintom (“The River In Reverse”) i hip hop sastavom The Roots (“Wise Up Ghost And Other Stories”). Žicu za uvezivanje posve osobnih i važnih društvenih tema nije izgubio ni u 21. stoljeću. Sve te godine Costello - s Attractionsima, potom Impostersima ili sam - nikada nije nastupio u nas, kao ni Paul Weller, također pionir punka naklonjen velikanima soula, rhythm & bluesa i rock & rolla 50-ih i 60-ih. Snimao je s Paulom McCartneyjem i Burtom Bacharachom, a, između ostalih, nastupao sa Springsteenom, Green Day, Tonyjem Bennettom što dodatno upućuje na njegovu stilsku širinu i sadržajnu dubinu.

Kao Englez, koji je živio i u Irskoj i u Americi, a posljednjih godina u Kanadi, postao je i autoritet za američku roots glazbu; slično, no ipak drugačije od Marka Knopflera ili Roberta Planta. Kome je sve od kantautora pa i bendova bio uzor nemoguće je nabrojati. Navest ću tek Billyja Bragga, Johna Hiatta, Eels i The Pogues s čijom je basisticom Cait O’Riordan bio šesnaest godina u braku. Ipak, ponajviše pamtim njegove duete s Lucindom Williams, Emmylou Harris i suprugom, vrlo popularnom jazz pjevačicom Dianom Krall. Za vrijeme njezina koncerta u “Ciboni” - tako kažu - bio je u Zagrebu, ali ne da nastupi s njom nego da pričuva njihove sinove blizance.

Godinama sam molio ovdašnje promotore da ga dovedu jer nije baš tako prokleto skup, a ipak ima ljudi koji bi ga rado vidjeli i čuli uživo, no sve do sada to se nije dogodilo premda se tijekom četiri desetljeća diskografske aktivnosti nametnuo kao jedan od najinteligentnijih pjesnika i eklektika rock i pop glazbe koji je lakoćom uskakao i iskakao iz stila u stil, a da nije - osim na nekoliko slabijih albuma iz devedesetih - izgubio prepoznatljivost, kredibilitet i gorljivost kakvom me osvojio koncem 70-ih.

Stoga je njegov skorašnji nastup u pulskoj Areni jedan od najvažnijih kulturnih događaja ove godine, usporediv s prvim dolaskom Dylana u Hrvatsku. Neila Younga i Brucea Springsteena još čekamo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 18:02