NOVI ALBUM ELVISA COSTELLA JE DRUKČIJI OD SVEGA ŠTO JE SNIMIO U PROTEKLIH 30 GODINA Mladenački zanos zrelog genija britanske glazbe

Koliko sam se obradovao najavi, toliko me rastužilo otkazivanje Costellova ljetošnjeg nastupa u pulskoj Areni, a još više vijest da je razlog nedolasku zloćudna bolest. Primjerice, Variety piše da je Elvis s The Impostersima posljednjih godina publiku “s lakoćom uvjeravao da prisustvuje koncertu najvećeg rock & roll benda”.

Stoga potpisniku ovih redaka “Look Now”, koji je Costello snimio prije prekinute turneje, dođe i poput utjehe što svog omiljenog kantautora, koji ga je kao dvanaestogodišnjeg klinca koncem 70-ih prvi okrenuo k punku i novome valu, ovog ljeta nije dočekao na koncertu.

Bilo je u planu i da popijemo piće. Bojim se da bih mu poljubio i ruku kojom je ispisao desetke i desetke prekrasnih pjesama, razbacanih na čak 31 album u 41 godinu diskografske karijere. Žicao bih ga da mi pokloni šešir, kravatu ili barem trzalicu. Ukratko, besramno bih se pred Elvisom blamirao kao kakva šiparica pred nekim svojim pop-idolom premda Costello, ni kad je napisao i skladao “Alison” za debi album “My Aim Is True”, nije ni stasom ni glasom mogao biti dalje od uobičajenog pop-idola. Uz to, kurentnu punk i novovalnu optiku ubrzo je nadogradio ili zamijenio inim sadržajima i stilovima. Na toj liniji je i “Look Now”, njegov prvi novi autorski album u proteklih osam godina ne računamo li “crno-bijelu” kolaboraciju “Wise Up Ghost And Other Songs” s hip-hop sastavom The Roots.

Posve je drugačiji i od americane kakvu je prašio na političkom “National Ransomu” (2010.) i od country-folka sa “Secret, Profane & Sugarcane” (2009.), pa i od posljednjeg s The Impostersima, pub-rokerski rudimentarnog “Momofukua” (2008.). I ne samo to, “Look Now” je drugačiji od gotovo svega što je snimio u proteklih trideset godina tijekom kojih se bavio i jazzom, i klasikom, i bluesom, ali uz jednu poveznicu s njegovim prethodnim izdanjima. Posrijedi je baroque-pop album kojim Costello kao da nas podsjeća na perfekcionizam s “Imperial Bedrooma” (1982.) i eklektičnost “Trusta” (1981.).

Naravno da se čuje da je snimljen danas, no zvuči i poput seta pjesama koje je već tada imao spremne pa ih povukao da bi umjesto njih objavio “Almost Blue” (1981.), pretežno s obradama country klasika, a najbliži kolaboracionističkom “Painted From Memory” (1998.), s genijem baroque-popa Burtom Bacharachom koji gostuje i ovdje. Ipak, “Look Now” prije svega je solistički album jakih autorskih skladbi u baroque-pop aranžmanima u kojima odjekuje koliko Elvis obožava i soul i rhythm & blues, a tu i tamo prostruji i dašak jazza jer glasovir je ovdje u pratnji gudača glavni instrument. Izvan Costellova opusa, “Look Now” je po mnogočemu srodan nedavnim albumima Paula McCartneyja “Egypt Station” i Paula Wellera “True Meanings”.

Ponajprije zbog savršenstva i ukusa, eklekticizma i elegancije, potom sentimenta i aranžmana, ali i zbog pametnih i lijepih stihova o problemima zrelih ljudi koji ne mogu vratiti mladost, pa traže kakav bi ih zanos mogao održati u ljubavi, strasti i životu. Zaključno, Elvis Costello je nakon kreativnog lutanja tijekom 90-ih imao jako dobrih albuma i u 21. stoljeću, ali ni u jednom od njih, a nakon davnih “King Of America” (1986.) i “Blood And Chocolate” (1986.), nisam uživao koliko u “Look Now”.