62. BERLINALE

‘Barbara’ se događa u svijetu tajni gdje svi mogu biti uhode

ZAGREB - Dva snažna ženska lika te dvije junakinje upletene u špijunske urote obilježile su prvi festivalski vikend na 62. Berlinaleu. Jedna od te dvije žene dolazi iz DDR-a 80-ih godina, druga iz terorizmom izmučene Sjeverne Irske ranih 90-ih. No, ono što im je zajedničko jest da su se u teškim političkim vremenima našle suočene s moralnom dilemom. A zajedničko im je i to što su junakinje dva najbolja filma dosad viđena na berlinskom festivalu.

Bijeg na Zapad

Prvi od ta dva filma je “Barbara”, film domaćeg režisera Christiana Petzolda, nekadašnjeg pripadnika tzv. Berlinske škole i jednog od miljenika njemačke filmske zajednice. Ambijentiran u priobalnu provinciju komunističke Istočne Njemačke, film “Barbara” pripovijeda o berlinskoj liječnici koja je zbog politike zaglavila u zatvoru i potom po kazni premještena u malu provincijsku bolnicu.

Barbara - koju glumi ledena, introvertna plavuša Nina Hoss, glumica koju bi volio Hitchcock - obavlja rutinske bolničke poslove, no čitavo vrijeme priprema bijeg na Zapad, gdje živi njen vjerenik s kojim se kriomice sastaje po pustarama. Istodobno, Barbari se udvara lokalni liječnik Andre ( Ronald Zehrfeld), čovjek koji ni ne krije da je suradnik Stasija i da je zadužen o Barbari pisati izvješća, ali je ujedno i predani liječnik koji svesrdno skrbi o lokalnom življu.

Jedne večeri Barbara se sastaje sa svojim njemačkim vjerenikom u hotelu, gdje su svi uvjereni da se prostituira. Idući vikend mora odlučiti hoće li prebjeći na Zapad ili će ostati u zabiti i nastaviti svoj liječnički poziv.

‘Ledeni povjetarac’

Filmove Christiana Petzolda istaknuti je britanski kritičar Johnatan Romney svojedobno opisao kao “ledeni povjetarac”, a to važi i za “Barbaru”. “Barbara” se događa u svijetu gdje svatko može biti uhoda i gdje svatko čuva svoje tajne, svijet filma svijet je zatvorenih, introvertnih ljudi koji ne pokazuju osjećaje, no ispod te debele kore leda krije se veliko, najveće pitanje sve istočnoeuropske kulture nakon pada Zida. Jesmo li i mi trebali prebjeći? Jesmo li izdali sebe što smo pristali živjeti u neslobodi? Ili je bijeg bio više izdaja nego ostanak? Koga će kad sve završi zanimati NAŠA priča, priča ljudi koji su naprosto ostali i radili svoj posao, živjeli svoje živote? Ta velika pitanja Petzold tematizira tiho i indirektno svojim sjajnim filmom.

Zaboravljena Gillian

Junakinja irskog filma “Shadow Dancer” također je žena, također živi tegobno političko vrijeme i na tragu ima obavještajce. Ona - Collette ( Andrea Riseborough) Irkinja je iz katoličke obitelji iz Belfasta i aktivistica IRA-e. Jednog dana britanska je policija uhvati u londonskom metrou s eksplozivom. Obavještajac Mac ( Clive Owen) stavlja je pred alternativu: ili 25 godina robije i gubitak skrbništva nad sinom, ili će kao uhoda špijunirati ćeliju u kojoj su i njezina dva brata.

Collette pristaje, no ubrzo i ona i agent Mac shvate da Collette služi da bude žrtvovana. “Shadow Dancer” nastao je po romanu Toma Bradbyja, a režiser filma je James Marsh (“Čovjek na žici”), jedan od najistaknutijih suvremenih dokumentarista.

Nisam jako volio dosadašnje Marshove igrane naslove, ali “Shadow Dancer” je zbilja prvorazredan film, moralno kompleksna, detaljima bogata špijunska priča koja jako podsjeća na najbolje stvari Grahama Greenea. Vrijedi spomenuti i to da ulogu Owenove nadređene u filmu glumi gotovo zaboravljena Gillian (Da: Dosjei X Gillian) Anderson.

Ostatak glavnog programa tipično je berlinski varirao od šarmantnog do osrednjeg ili čak bedastog. Među filmovima koji su ostavili bolji dojam je “Cezar mora umrijeti” talijanskih doajena braće Taviani. Film prati proces nastanka kazališne predstave po Shakespeareovom “Juliju Cezaru” u strogo nadziranioj rimskoj kaznionici Rebibbia.

Razvučeni kratki film

Glumci ovog neobičnog teatra su dileri, ubojice i kamoristi, Shakespeareov tekst izgovaraju na gami talijanskih južnjačkih dijalekata, a ono što film Tavianijevih čini zanimljivim jest način na koji ti ljudi - koji i sami žive u svijetu nasilja, urota i smrti - “prevode” u svoj realitet Shakespeareov tekst pun izdaja, mužjačke časti i krvi.

Publici se jako svidio grčki film “Meteora” režisera Spirosa Sthatopoulosa, inače Grka koji je odrastao i karijeru počeo u Kolumbiji. Film se bavi monaškom zajednicom na Meteorskim hridima i priča o ruskoj monahinji i grčkom redovniku koji se zaljube i komuniciraju svjetlosnim znacima zrcalom. Osobno, “Meteora” mi se čini kao mukom razvučeni kratki film u kojem su najbolji animirani međudijelovi nadahnuti pravoslavnim ikonama.

Marley: Uvid u početke kralja reggae glazbe

Život i rad najslavnijeg reggae muzičara Boba Marleyja predmet je trosatnog dokumentarnog filma “Marley” koji je prikazan u Berlinu u popratnom programu. Autor filma je škotski režiser Andrew MacDonald (“Posljednji škotski kralj”), koji je projekt preuzeo kad ga je napustio Jonathan Demme.

Film daje uvid u Marleyjevo odrastanje u središnjoj ruralnoj Jamajci (gdje je kao polubijelac bio otpadnik) i glazbene početke. MacDonald minuciozno prikazuje početke Wailersa, njihovo nastojanje da imitiraju američki srednjostrujaški pop, otkriće reggae ritma te ulazak rastafarijanstva u muziku sredinom šezdesetih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:27