Smiješna i čemerna talijanska verzija ‘Kišnog čovjeka’

Glavni junak filma “Zoran, moj nećak idiot” čovjek je za kojeg, blago rečeno, ne biste imali riječi hvale. Paolo ( Giuseppe Battiston) debeli je sredovječni pijanac, gramzivi i otresiti egoist koji gleda uglavnom samo kako bi bližnje iskoristio.

Najmilija mu je zabava kinjiti kolegu Alfija, nabožnog mucavca. O Paolu skrbi bivša supruga. Ipak, Paolo baš i ne gaji neku zahvalnost zbog toga: to što ga ona hrani ne priječi ga da noću kamenjem gađa prozor njezina sadašnjeg muža. Paolo je - ukratko - ološ.

Regionalna bliskost

Taj i takav Paolo je junak filma “Zoran, Il mio nipote scemo” talijanskog režisera Mattea Oleotta, filma koji u nedjelju navečer otvara 15. Zagreb Film Festival. U Zagreb je Oleottov film stigao s venecijanske Mostre gdje je u rujnu premijerno prikazan u popratnom programu Tjedan kritike, i gdje se ubrzo izvrgnuo u jedno od najugodnijih iznenađenja festivala. Ujedno, Oleottov film je našoj publici zanimljiv i po regionalnoj bliskosti.

Oleotto je - naime - radnju svog debitantskog filma smjestio u rodnu Furlaniju, film se jednim dijelom zbiva u Sloveniji, nastao je u slovenskoj koprodukciji, a na špici filma niz je slovenskih suradnika, uključujući i poduži popis glumaca, od glumačkog doajena Petera Musevskog do režisera Jana Cvitkoviča.

U Oleottovom filmu, život glavnog junaka pretumba se iz korijena kad jednog dana dobije obavijest bilježnika kako mu je preko granice - u Sloveniji - preminula teta. Gramzivi Paolo pohrli na karmine ufajući se da će naslijediti kuću. Ispostavi se - međutim - da će kuću preuzeti vjerovnici, a da je Paolo “naslijedio” nešto drugo: mora preuzeti skrb o slovenskom rođaku, tinejdžeru Zoranu ( Rok Prašnikar).

Zoran je, pak, mustra za sebe: usporen je i prostodušan, okolina ga drži umno zaostalim. Ipak, neočekivano je načitan, a govori otmjeni knjiški talijanski koji je naučio iz romana. Paolo ga se jedva čeka otresti, sve dok ne spozna da Zoran ima neočekivani talent: nepogrešiv je u pikadu. Talijanskom rođaku tada padne na pamet kako bi “idiota Zorana” mogao koristiti kao kravu muzaru, za turnire i klađenje po oštarijama.

Oleottov šarmantni prvijenac svojevrsni je “high-concept”, film koji bi se mogao opisati kao furlanski “Kišni čovjek”. U Oleottovom filmu, slično kao i u filmu Barryja Levinsona, glavnom junaku padne u skrb blago rečeno “neobični” rođak.

Brinući o njemu, Oleottov junak (kao i Levinsonov) i sam postaje drukčiji. Pri tom u oba filma junaci reprezentiraju tipske antijunake vlastitih kultura i razdoblja: Tom Cruise je ljepuškasti, egoistični yuppie obuzet novcem, a Paolo lakomisleni hedonist, neuviđavan prema drugom, čovjek koji robuje vlastitoj zavisti, oblapornosti i lijenosti. Paolo je - ukratko - karikatura sedam smrtnih grijeha.

Furlanija kao Zagorje

Ono po čemu je Oleottov film poseban je - međutim - sjajno korištenje regionalnog ambijenta. Oleotto je “Zorana” snimio u trenutku kad se - kako je rekao - “nakon izbivanja u Rimu vratio u zavičaj, i vidio ga nakon drugog vremena s drukčijom jasnoćom”.

Oleottova Furlanija pri tom bi slobodno mogla biti Istra ili Zagorje. To je pastoralni kraj u kojem se sve vrti oko loze i vina, zabačeno mjestašce u kojem muški samci provode popodne ispred oštarije gdje piju sjedeći na paletama ili preokrenutim kištrama. Oštarija je kod Oleotta - razumljivo - centar mikrosvijeta. “Oštarija je u mom kraju neuralgično središte društvenog života. U njoj se susreću lica, vijesti, sudbine, frustracije i strasti”, objašnjava režiser.

Svatko tko poznaje hrvatsku provinciju, ukratko, jako će se zabaviti gledajući “Zorana” i otkrivajući sličnosti. Pri tom Oleottov prikaz provincije nije bez surovosti. U hrvatskom ključu, gdje se Istra i/ili sjeverni Jadran mahom prikazuju u bukoličkom ključu vinskih rubrika i agroturizama, zanimljivo je gledati Oleottov Kras koji je i nježan, ali i okrutan. Na taj način o našoj strani granice pisao je samo jedan Slovenac - Juraj Hudolin - u svom jezivom romanu “Pastorak” koji se bavi odrastanjem u Istri.

Slični ljudi i birtije

Zanimljiv je i način na koji se Oleotto bavi fenomenom granice. Iako u filmu i slovenska i talijanska strana izgledaju slično, slični su i ljudi i birtije, za Paola je “ona strana” takoreći Sibir, a slovenski jezik naziva “iugoslavo”. Pri tom - kao i u mnogim zapadnjačkim fimovima - s tog istoka pristiže iskupljenje u vidu Zorana kojima ono što “zapad” nema: prostodušnost, idealizam, vjeru u obrazovanje.

S jedne strane duhoviti, sentimentalni film visokog koncepta, a s druge čemerni film o ruralnoj provinciji, “Zoran, moj nećak idiot” je zbilja otkriće, a Oleotto možda najsvježije novo ime koje je izbacio talijanski film.