ZAGREB FILM FESTIVAL

REDATELJ 'TERETA' OGNJEN GLAVONIĆ 'On je za mene postao film o tome što jedna generacija ostavlja drugoj'

Ognjen Glavonić
 Anne Colliard
 

Nakon premijere u programu 15 dana autora u Cannesu i niza međunarodnih priznanja, na ZFF-u će se održati hrvatska premijera jednog od najiščekivanijih regionalnih filmova – „Teret“ Ognjena Glavonića, koji je razvijan i u okviru ZFF-ove radionice Moj prvi scenarij.

Tvoj prethodni film, „Dubina dva“, koji se bavi istim događajima kao i „Teret“, predstavljen je iz perspektive troje likova, od kojih je svaki zahvalan predložak za igrani film. Zašto si se odlučio baš na vozača kamiona?

„Dubina dva“ nastala je iz istraživanja za „Teret“, film na kojem sam radio sedam godina jer je financiranje dugo trajalo. Dakle, „Teret“ je prvi film, iako je završen dvije godine nakon „Dubine“. Sve je počelo kada sam pročitao jedno svjedočenje vozača kamiona, a zatim saznao za spisak predmeta koji su iskopani i pronađeni u masovnim grobnicama. Kada sam počeo raditi na filmu, i kada „Dubina dva“ još nije postojala, mislim da sam kroz put tog čovjeka i njegovo saznavanje istine o tome u čemu sudjeluje želio govoriti o odgovornosti, saučesništvu, šutnji i neznanju. Kasnije, nakon „Dubine“, scenarij za „Teret“ je malo promijenjen i on je za mene postao film o tome što jedna generacija ostavlja drugoj, refleksija o bliskoj i malo daljoj prošlosti, portret zemlje i ljudi u jednom specifičnom trenutku raspada svijeta u kojem su nekad živjeli te zbroj i sudar vlastitih iskustava, sjećanja, snova i slika iz vremena NATO bombardiranja, s onim pričama i slikama koje su, u to vrijeme ali i danas, bile skrivene, zabranjene, nedostupne.

Način na koji je film režiran i snimljen brzo te uroni u atmosferu i svakodnevicu glavnog lika. Zašto ti je bilo bitno ostvariti osjećaj bliskosti?

Ideja je bila da vi zajedno s likom saznajete i otkrivate stvari, nailazite na prepreke i postupno i sporo shvaćate kontekst i – istinu. Taj put pun neizvjesnosti je zajednički, a ta bliskost, to bivanje u njegovoj koži, vrlo je bitno za roj pitanja koja me zanimaju i koja sam želio pobuditi u onima koji pristanu na ovako postavljen film.

Mjesta radnje na kojima se odvija film sugestivno dočaravaju duhovnu pustoš podneblja. Na kojim je lokacijama film snimljen i po kojem si ih ključu birao?

Iako je film zasnovan na stvarnom događaju, nismo bili u prilici snimati na pravim lokacijama. Birao sam lokacije koje su slične pravima, ali su iznad svega likovnost i forma odredile izbor. Za mene je bilo bitno da put glavnog lika kreće u brdima i planinama, a da se završava u ravnici, bilo mi je bitno da naglasim značaj drveća i zemlje, boja u kasnu zimu i početak proljeća, tla i onoga što je u njemu zatrpano, sakriveno ili zasađeno, nečega što se trenutačno ne vidi, ali što će izrasti i postati vidljivo i jasno, kao podsjetnik ili posljedica toga što se dogodilo. Bilo mi je bitno da se naglasi pitanje „što preostaje?“ i da se odnosom prema vremenu i prošlosti, kroz samu formu i estetiku, možda i više nego kroz samu fabulu, kaže nešto i o glavnoj niti filma. Zato su i kostimi, i lokacije, i doba godine i dana u kojima smo snimali film u tim bojama, a zato je, barem za mene, film u formi drveta. Imamo glavnu priču u kojoj pratimo pravocrtni Vladin put, ali imamo i digresije – stranputice, grane filma u kojima pratimo naizgled nebitne likove, klince... niz kratkih epizoda koje su mi jednako bitne.

Zločin na koji se film referira samo je sugeriran, dok je naglasak na svakodnevici čovjeka koji u njemu – svjesno ili ne – sudjeluje. Zašto si film odlučio tako dramaturški postaviti?

Meni je zanimljivije kada su stvari samo sugerirane ili neizrečene i na tome se pažljivo radilo u procesu pisanja, snimanja i montaže. Nisam želio film koji je običan poligon za distribuciju informacija, moralnih ili povijesnih lekcija, film koji je jedna stvar, priča, vožnja, atrakcija. Mislim da se redukcijom otvara veći prostor za aktivnije (sa)učešće publike u filmu te pokazuje veće poštovanje prema onom koji film gleda, njegovoj mašti, iskustvu, osjećanjima. Slike koje gledajući film svako stvori za sebe i putevi kojim do njih dolazi meni su mnogo bitniji od slika koje ja stvaram.

Film je dobio mnoge pohvale na račun glumaca, posebice Leona Lučeva u glavnoj ulozi. Kako je došlo do suradnje s njime?

U početku sam mislio da ću raditi s naturščikom, ali me ipak bilo strah da neke scene neću moći izvesti onako kako sam zamislio. Leona sam vidio u par filmova u kojima mi je bilo zanimljivo da ga samo gledam, nevezano za film, priču ili lika kojeg glumi. Počeli smo raditi prije četiri godine, kada nije bilo izvjesno da će film uopće i biti snimljen. Za to smo vrijeme postali prijatelji, a na tom je povjerenju i građen film: više smo pričali o nekim drugim stvarima, slali jedan drugom neke naizgled referentne tekstove, muziku, fotke, slike, filmove, nego što smo pričali o samom filmu i liku kojeg on treba glumiti. Postojao je scenarij koji je poslužio kao skica i uglavnom je sve išlo ka tome da se Leon navikne na to da na samom snimanju bude prisutan bez naslaga i stege scenarija, psihologije lika, znanja o tome gdje i čemu ide, zašto radi neke stvari a neke ne.

Je li film već imao nacionalnu premijeru u Srbiji i kakve su bile reakcije?

Film će imati premijeru uskoro, krajem studenog, na Festivalu Autorskog Filma u Beogradu. Radujem se tome, a i svim reakcijama koje nas očekuju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:33