INTERVJU SAMEH ZOABI

TEL AVIV GORI 'Mi Palestinci imamo 'balkonsku kulturu' - okupljamo se na balkonima i zbijamo šale štogod grozno se zbivalo'

 

12 godina nakon što smo njegov “Budi tiho” gledali u Kratkom programu Zagreb Film Festivala, Sameh Zoabi, izraelski redatelj palestinskog podrijetla i adresom u Brooklynu, proturječja s kojima se suočavao tijekom odrastanja sažeo je u “Tel Aviv gori”, eksplozivnu političku komediju koja je u venecijanskom programu Horizonti Kaisu Nashifu donijela nagradu za najboljeg glumca. Film se prikazuje na ZFF-u u četvrtak i u subotu u MSU.

Zagrebačka publika bila je prilici gledati Vaše prijašnje filmove. Što mislite da ih, uz očitu političku tematiku, veže uz Tel Aviv gori?

Primijetio sam da me uvijek zanimaju obični ljudi koji nisu politički aktivni, ali su zarobljeni u nekoj političkoj situaciji u kojoj, kroz moje filmove, moraju naći svoj glas. Većina tih likova su gotovo antijunaci, a komedija je način kako da izrazim njihove priče. Ona zapravo pojačava dojam stvarnosti jer su naši životi puni humora, a on nadodaje još jedan sloj univerzalnosti priče.

Tel Aviv gori Vaš je zasigurno najhumorističniji film. Vidite li komediju pritom kao sredstvo otpora tmurnoj stvarnosti?

Naravno, mi Palestinci imamo nešto što zovem balkonskom kulturom, jer se obitelji i prijatelji okupljaju na balkonima gdje zbijaju šale i smiju se te, štogod grozno se zbivalo, ne dopuštamo da nas to potopi. Ovim sam filmom želio razviti i svoj komični stil jer to je jedan od načina preživljavanja. Usto, kad se desio napad na Blizance 2001. godine, radio sam u New Yorku, i od tada mi je bilo zanimljivo pratiti sliku koja se stvorila o Palestincima, kao nasilnim i ljutim ljudima, a da priče iza toga nisu bile pričane.

Prizor iz filma 'Tel Aviv gori'

Glavni lik Salam je netko tko kroz film jako brzo sazrijeva nakon što shvati do čega mu je stalo i počne se truditi. Možemo li reći da su likovi s iskrenom strasti čijim djelovanjem se stvaraju posebna iskustva uvjet za dobru filmsku priču?

Za mene je jako važna putanja i putovanje junaka u kojem ono mora rezultirati promjenom, inače je to iskustvo izgubljeno, koliko god se to činio vrlo amerikaniziranom perspektivom na film. Koji je razlog za gledanje filma? Kao u životu, treba iskušavati nove stvari koja će te mijenjati i nečem učiti. Volim umjetničke filmove, ali volim i zabavu te mi se otpočetka činilo da ću radit filmove koji su negdje između, kao što su komedije o vrlo ozbiljnim temema. Ali takva kombinacija često zna zbuniti distributere.

Čini se da Vas kroz filmove motivira nešto što i glavne likove: potreba da se nađe rješenje za bolji suživot i osobni izlaz iz situacije. Kako godinama živite u New Yorku, je li pritom znatan utjecaj „vanjske“ perspektive?

Imao sam već dosta godina kad sam otišao iz Izraela i mislim da udaljenost nije ta zbog koje sam razvio te filmske i političke ideje nego mi je ona dopustila da razmišljam šire, pa tako i o publici. To je i stvar osobnosti pa tako moji filmovi odražavaju moje stavove o svijetu koji nisu crno-bijeli. Ja imam izraelsku putovnicu i dio sam četvrtine palestinskog stanovništva. Tamo sam rastao, školovao se u Tel Avivu, moj otac je bio poljoprivrednik i puno je radio s Izraelcima, tako da znam ljude i oni nisu samo vojnici za mene kao što je to danas primjer u pojasu Gaze. Ne zalažem se za nasilno rješenje sukoba već da Izraelci demilitariziraju prostor i počnu se odnositi prema Palestincima kao prema jednakima. Nisam ni pristaša rješenja odvojenih država jer mi se čini da ima dovoljno prostora za međusobno uvažavanje i dostojanstven život. Moj film nije o koegzistenciji, već o pitanju toga da ako su Izraelci oni koji u stalnoj poziciji moći, kako može biti prave šanse za mirom, a što je rezultat sporazuma iz Osla. Tako se i moja dva glavna lika nikad neće složiti dok Izraelac ne izađe iz svoje kontrolne baze, njegove pozicije moći, te se oni konačno kao jednaki susreću u zalogajnici humusa, bez nametnutog dogovora s kojim su ranije funkcionirali. Možda je to moja blaža verzija stvarnosti.

Koliko ste onda još osobnog iskustva utkali u priču? Jedan od lika savjetuje Salamu, kad te nešto muči, piši o tome.

Još mi je bitnije kad mu ujak u filmu kaže da kad postaneš pisac nosiš odgovornost za svoj narod. Kako snimam sve više filmova i postajem poznatijim, postajem i oprezniji jer sam svjestan da predstavljam svoj narod, pogotovo jer je opća slika Palestinaca nepoštena. Naš narativ je puno slabiji od izraelskog jer su oni organizirano godinama širili svoje priče kroz filmove i druge medije. Zato imam odgovornost da promjenim slike te loše predstavljene palestinske stvarnosti. To je politička odgovornost jer situacija još nije rješena i teško se umjetniku odvojiti od onog što se događa, a to je borba za pravdu, slobodu i jedanaka prava. U takvim dilemama je i sam Salam, što se očituje i u pitanju hoće li se vjenčanje u sapunici dogoditi ili ne, tj. kakvu stvarnost će prihvatiti. Za mene je bitno biti svjestan što ljudi očekuju, biti svjestan stvarnosti i ne se previše odvajati od nje. Salam na kraju filma sam piše nove epizode, poput poglavlja nove generacije, bez pomoći izraelskog vojnika i svojeg ujaka, predstavnike stare geneacije, koji je pred kraj simbolično zaspao u autu.

Gluma u filmu je iznimna, što je dakako rezultat i dobrog rada redatelja. Koje su bile Vaše odluke pri izboru i radu s glumcima?

Neke glumce sam već vidio u njihovim ulogama kad sam pisao film i oni su brzo pristali. S druge, strane radim intenzivne audicije i puno proba. Ali zapravo uglavnom traži određene slike. Audicija je za mene dug proces u koji ulažem dosta energije i kad se odabir za glavnu ulogu sveo na tri glumca tad sam ih krenuo međusobno iskušavati i u zamjenjenim ulogama kako bih našao najbolje kombinacije za komediju. Primjerice, nikad ne bih odabrao Kaisa Nashifa, glavnog glumca, na temelju njegove pojedinačne audicije jer je njegova pojava dramatična i snažno melankolična te inače glumi snažne likove koji nisu smiješni. Ali kad ga se stavi u filmski kontrast s nekim drugim likovima, to postaje smiješno. Dugo sam birao i glumce za sporedne uloge i na kraju se taj trud isplatio.

Koliko je bilo zahtjevno pisati scenarij koji funkcionira na više razina, a da primjerice ne prevagne dio sa sapunicom ili žanr komedije ili političke ideje?

Suscenaristu i meni je trebalo dugo da ga osmislimo, ali taj proces držanja ravnoteže bio je prirodan. Otpočetka je to bio vrlo osoban film, o meni kao palestinskom redatelju i kako o mojem radu ljudi uvijek imaju određena mišljenja koja nužno budu politički konotirana. Ako ćemo tako snimati filmove bit će nemoguće podilaziti svačijim političkim mišljenjima. Zato mi je kičma filma ostala ideja o liku koji se zarobljen svakakvim idejama koje dolaze odasvuda od drugih ljudi. Tako je Salamova priča i stvarnost koja ga okružuje bila pokretačka sila i na početku smo imali minimalno scena iz sapunice. Obično krećem pisati s glavnim likom, koji mi je najbitniji, te kasnije dodajem sve ostale ideje, kao i politički kontekst. Primjerice, zaplet koji se događa u sapunici u vrijeme Šestodnevnog rata iz 1967. godine promijenjen je u dosta kasnoj verziji scenarija. Shvatio sam da ako u sapunici pričamo o tom razdoblju povlačimo i povijest koja je dovela do današnje situacije. Počeli smo se igrati s idejom kako se ta prošlost i sadašnost nadopunjuju, a tada je to postao film koji to reflektira te sugerira kako dalje. No, danas se sve tako brzo mijenja da, dok počneš pisati i dovršiš scenarij, pa i snimiš film, politička stvarnost može u postati potpunosti drukčija. Zato ja i ne pišem filmove na temelju političkih aktualnosti, već se bavim likovima.

Paralelne radnje i montaža, dobro razrađeni sporedni likovi, višestruki obrati i dr. pokazuju da, iako film ima jednostavnije agende poput ljubavne priče ili trilera, ipak ovisi o puno međuovisnih detalja. Je li Vam zbog toga bitno već u scenariju, prije samog snimanja, do kraja odrediti detalje i spojiti sve „točke“?

Ja sam zapravo pomalo stara škola i kod mene sve stoji u scenariju, gdje volim imati puno detalja, pa ga zato i dugo vremena pišem. U ovakvom tipu komedije nema puno mjesta za improvizaciju, te je režiram kao dramu i zato volim bit precizan s dijalozima i pozicijama kamere. Ni glumce ne režiram kao u komediji, ne govorim im: „evo, tu ima šala“, nego ona dolazi iz njihovih karaktera pa ih zato moram i dobro odabrati. Prva verzija filma bila je duga dva i pol sata, a montaža je potrajala gotovo 8 mjeseci jer smo tražili tu ravnotežu među pričama. Pri kraju montaže sam se opet vratio scenariju, prisjećajući se logike napisanih scena, i glavnoj ideji miješanja i spajanja sapunice i stvarnosti, kako u ljubavnoj, tako i u političkoj priči. Primjerice, neke od posljednih scena u filmu su kadrirane sličnim načinom kao sapunice te pri kraju postavljam pitanje hoće li stvarnost počet sličit sapunici i obratno.

Osim reference jednog od likova na Malteškog sokola, koji su Vam još filmovi davali ideje? Priča dijelom neodoljivo podsjeća na zaplet Woody Allenovog filma Meci iznad Broadwaya.

Iskreno, nikad nisam gledao taj Allenov film, ali su mi ga ljudi spominjali nakon što su odgledali moj film. Moju montažerku pak je scenarij podsjetio na drugi Allenov film The Front, koji također nisam gledao. Ponajprije su me inspirirali holivudski klasici poput Casablance i Malteškog sokola, u čijem stilu sam čak snimio i dijelove sapunice, koja je stilski drukčija od standardnih sapunica s Bliskog istoka.

Vaš sljedeći projekt je dramedija Catch the Moon. Nastavljate li se baviti sličnim temama?

Taj sam film htio napraviti čak prije Tel Aviv gori, ali nismo mogli skupiti novac za njega zbog sumnja oko mogućnosti komedije u Gazi. Tako da se nadam kako ću nakon uspjeha ovog filma ipak promijeniti mišljenja i uspjeti ga snimiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:18