POLIMAC Novi ‘Robocop’ unatoč ambiciji nije nadmašio Verhoevenov original

Kada je režirao prvog “Robocopa”, Paul Verhoeven bio je ekstravagantni nizozemski redatelj koji je za svoj holivudski debi trebao poštovati samo jedno pravilo - napraviti jednostavan film. Štošta mu je bilo dozvoljeno, i prizori nasilja, i crni humor, i nešto malo seksa, no “Robocop” je morao zadovoljiti tinejdžere, ali i infantilce starijih generacija. Unatoč skromnom budžetu od 13 milijuna dolara, film o policajcu iz bliske budućnosti koji nakon teškog ranjavanja postaje robot izgledao je moćno i imao velik odjek: snimljena su i dva nastavka, nekoliko igranih i animiranih serija, a nisu izostale ni video igre i stripovi. Iako se nikad nije mogao mjeriti sa Supermanom, “Robocop” je bio jedna od velikih franšiza s kraja prošlog stoljeća.

Ima li išta logičnije nego da se pokuša robota policajca približiti današnjoj publici? Efekti u prvom filmu bili su sirovi, nije još bilo kompjutorske animacije, a ni postprodukcijskih finesa. Istina, nije baš bilo dobro što je franšizu od nekadašnjeg Orion Pictures (bankrotirao je - paradoksalno - nakon svog najvećeg uspjeha “Kad jaganjci utihnu”) preuzeo Metro-Goldwyn-Meyer, koji jedva da i postoji kao relevantna kompanija: ne čudi što se na projektu izmijenilo puno redatelja i glumaca, a pravo je čudo i kako su uspjeli osigurati budžet od 130 milijuna dolara.

MGM-u treba odati priznanje što su - kao i u prvom filmu - odlučili povjeriti režiju filmašu koji se još nije potvrdio u Hollywoodu, Brazilcu Joséu Padilhi (postigao je uspjeh krimićem “Elitni odred” i njegovim nastavkom). Kako ni Peter Weller u Verhoevenom “Robocopu” nije baš bio jako poznata faca, slijedili su i taj primjer i za naslovnu ulogu odabrali švedskog glumca Joela Kinnamana (hvaljeni krimi serijal “Laka lova”), izvan domovine najpoznatijeg po jednoj od glavnih uloga u američkoj inačici danske serije “Ubojstvo”.

Padilha se solidno pripremio za svoj prvi visokobudžetni film: on i njegov scenaristički tim unijeli su dosta izmjena u odnosu na original, svemoćni OmniCorp - u osnovi zaštitarska tvrtka - postao je moderna korporacija čiji šef ( Michael Keaton) više podsjeća na Stevea Jobsa i Billa Gatesa negoli na nekadašnje vladare velikih američkih kompanija, njihov glavni istraživač dr. Norton ( Gary Oldman) prilično je slojevita ličnost, a mediji su individualizirani u liku tv komentatora Pata Novaka ( Samuel L. Jackson). Sve je to ambicioznije nego u prvom filmu, a i vizualno spektakularnije: sekvenca borbe Robocopa i OmniCorp-ovih robota je high-tech spektakl kakav je mogla stvoriti samo suvremena filmska tehnologija.

Ipak, kao da je zaboravljena Verhoevenova jednostavnost. U novom filmu OmniCorp je već patentirao robote policajce na Srednjem istoku, no u Americi im to ne dozvoljavaju zbog političke korektnosti. Ubacivanje međunarodnog konteksta nije loše, ali se na to utrošilo previše vremena. U prvom filmu bitan je bio odnos RoboCopa i srčane policajke ( Nancy Allen), dok je obitelj u drugom planu, jer je junaku izbrisano sjećanje: tog ženskog lika u novoj verziji nema, ali su zato izronili supruga i sin te prilično zavukli srednji dio radnje. Također, prizori u kojima se pokazuje spoj čovjeka i stroja nisu baš ugodni za gledanje, dok su žestoke scene druge vrste izbjegnute kako bi film u Americi dobio što blaži prikazivački predikat.

Novi “RoboCop” suviše oklijeva želi li biti drama ili puki akcić. Verhoeven je to znao pomiriti i zato je stari film superioran ovom novome.