Olivera Marković: Udovica, prostitutka ili majka... iz nje je na sceni uvijek izbijala erotičnost

ZAGREB - U beogradskim Večernjim novostima članak u povodu smrti Olivere Marković bio je usmjeren isključivo na njezinu kazališnu karijeru. U tim je novinama ona svojedobno zauzela visoko peto mjesto na listi najboljih srpskih glumaca svih vremena, no kazalište je nezgodna vrsta umjetnosti: ne živite li u gradu u kojem glumac redovito nastupa, teško je provjeriti glasine o njegovoj veličini.

Olivera Marković je, međutim, na prijelazu iz pedesetih u šezdesete prošloga stoljeća u Zagrebu bila podjednako popularna kao i u Beogradu. Razlog su, dakako, bili filmovi i ploče. Bila je omiljena glumica Veljka Bulajića i nastupila u njegova tri najbolja ostvarenja tih godina - “Vlak bez voznog reda”, “Uzavreli grad” i “Kozara” - a na Radio Zagrebu nedjeljna emisija po željama slušatelja nije mogla proći bez njezine interpretacije ruske romanse “Trojka”.

Tada je imala ugovor sa zagrebačkim Jugotonom i nije bilo šanse da samo tako kupite EP ploču s četiri pjesme, među kojima je bio i spomenuti evergreen. Kada bi u nas održavala koncerte, ulaznice bi planule tek što bi se našle u prodaji. Teško je bilo procijeniti jesu li je više obožavali kao glumicu ili pjevačicu.

Glumački vrhunac

Olivera Marković rođena je 3. svibanja 1925. u Beogradu, no djetinjstvo je provela u Nišu. Kao klinika imala je već vlastitu “trupu” u Niškoj Banji, a nakon završetka gimnazije ponovo se s roditeljima preselila u srpsku metropolu.

Najprije je upisala povijest umjetnosti, ali valjda je presudila epizodna uloga u filmu “U planinama Jugoslavije”, prvoj velikoj poratnoj produkciji, koju je u nas režirao poznati sovjetski redatelj Abram Room (taj se tijekom rada na filmu mjesecima nije micao iz Opatije).

Prijavila se na beogradsku kazališnu akademiju i završila u klasi glumca i redatelja Mate Miloševića. S tadašnjim suprugom Radom Markovićem (čije je prezime zadržala do kraja života, djevojačko joj je bilo Đorđević) bila je članica Beogradskog dramskoga pozorišta koje je forsiralo moderni teatar, pa su razbijali socrealističke kanone stavljanjem na repertoar komada Tennesseeja Williamsa, Williama Ingea i drugih američkih dramatičara: sredinom pedesetih, istodobno kada su se u Zagrebu u “Mački na vrućem limenom krovu” proslavili Ljubica Mikuličić i Boris Buzančić, u Beogradu je u tim ulogama briljirao bračni par Marković. Oliverina interpretacije Maggie smatrala se najerotičnijim nastupom u beogradskim kazalištima toga vremena.

Uloge zavodnica zapale su je i na filmu, što nije nikakvo čudo: bila je već u tridesetoj i nije odgovarala prototipu prave seks-bombe, ali naočita, prsata brineta, izvrsne dikcije i velikoga glumačkog raspona lako je parirala muškim partnerima. Kamera ju je obožavala pa je išla iz filma u film.

Prve velike uloge imala je u ratnom filmu Voje Nanovića “Šolaja” (1955.) i trileru Žike Mitrovića “Posljednji kolosijek” (1956.). Ipak, koliko je dobra glumica bilo je očito tek u izvrsnoj melodrami Branka Bauera “Samo ljudi” (1957.), gdje je igrala Beograđanku Lulu koja se s domaćicom pansiona u snijegom zametenoj Bosni (također dojmljiva Nela Eržišnik) otima za naklonost Nikše Štefaninija.

Prva Zlatna arena

Takav nastup nije mogao promaknuti mlađahnome debitantu Veljku Bulajiću, koji je upravio pripremao ambiciozni prvijenac “Vlak bez voznog reda” (1959.), u kojem je okupio niz najzanimljivijih hrvatskih, srpskih i bosanskih glumaca. Olivera Marković lako se izdvojila u ulozi udovice Ike.

Sljedeća suradnja s Bulajićem u “Uzavrelom gradu“ (1961.) osigurala joj je možda najbolju ulogu u karijeri, riječke prostitutke Ribe koja je s “kolegicama” poslana po kazni na izgradnju visokih peći u Zenici. Takvi likovi u našem se filmu tada baš nisu smatrali podobnima, a pogotovo je bilo provokativno to što je Olivera profilirala Ribu kao samouvjerenu ženu modernih nazora, koja bi se rado zadržala uz jednog muškarca, ali joj to nikako ne uspijeva.

U tom je filmu nekoliko scena imala i s Batom Živojinovićem, koji je igrao nepopravljivoga ženskara, a u Bulajićevoj “Kozari” (1962.) igrali su supružnike, bosanske seljake koji bježe pred ustašama i Nijemcima. Scena njezine pogibije, dok je sinčić prekriva lišćem, ne sluteći da je mrtva i govoreći “Mama spava”, malo koga nije rasplakala.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA