GORAN PASKALJEVIĆ

'Neonacizam je danas sve prisutniji. Zato se vraćam korijenima zla'

 Damjan Tadić/CROPIX

Trebao sam biti u Cannesu sada, ali sam se ipak odlučio doći u Zagreb - kaže mi na početku razgovora srpski redatelj Goran Paskaljević koji se u svijetu proslavio omnibus dramom “Bure baruta”, a i dandanas su omiljeni njegovi rani radovi iz sedamdesetih kao što su “Čuvar plaže u zimskom periodu” i “Pas koji je voleo vozove” te pogotovo komedija “Varljivo leto ‘68” s nezaboravnom Draganom Varagić u ulozi atraktivne pekarke Jagodinke Simonović.

Kandidat za Oscara

Povod Paskaljevićeva dolaska u Zagreb njegov je najnoviji film, “Kada svane dan”, koji je jučer u kinu Europa otvorio sedmi Festival židovskog filma.

Priča o umirovljenom profesoru glazbe Miši Brankovu koji na neobičan način dozna da je usvojen te da je ustvari židovskog porijekla, bila je ovogodišnji srpski kandidat za Oscara, a djelomično se temelji na osobnim iskustvima scenarista, srpskog književnika Filipa Davida, koji s Paskaljevićem surađuje još od samih početaka.

Muzej tolerancije

- Filip i ja surađujemo još od mojeg prvog filma, ‘Legenda o Lapotu’. Filip je tada bio mladi urednik dramskog programa, a poznata urednica Zora Korać, strah i trepet televizije u to vrijeme i žena generala Koraća, nije htjela odobriti film, no Filip je imao petlju reći joj da je to sjajna priča. Na svakom filmu koji sam radio Filip David je ili scenarist, ili koscenarist, ili samo oponent, jer jako je teško kad ste sami sa sobom i potreban je iskren oponent koji vam ne da da dišete - zorno opisuje Paskaljević.

On i David prvotno su napravili scenarij za film “Lovac u mračnoj šumi”, koji govori o razdoblju 1941. godine i židovskom dječaku kojeg jedna obitelj Folksdojčera sklanja pred nacistima, no za taj scenarij nisu mogli naći sredstva. Znajući za Davidovu osobnu povijest - kao mali dječak David se krio pred nacistima u jednom fruškogorskom selu, a jedan dio njegove obitelji stradao je baš u logoru Staro sajmište - odlučili su izmijeniti scenarij i film nazvati “Kada svane dan” te radnju smjestiti na prostor Starog sajmišta, koje je prije Drugog svjetskog rata bilo moderan sajam u Beogradu na kojem su mnoge europske zemlje imale svoje paviljone, a poslije okupacije postao je koncentracijski logor u kojem je pogubljeno šest i pol tisuća Židova.

- Imao sam potrebu progovoriti o tom rađanju fašizma jer mi se čini da je danas neonacizam sve prisutniji u svijetu i sve veći broj mladih ljudi prihvaća tu ideologiju nesvjestan kakvom zlu to vodi. Često prošećem do Starog sajmišta i sram me što je to jedino mjesto holokausta u Europi koje nije dostojno obilježeno. Volio bih da se tamo napravi Muzej tolerancije, po uzoru na istoimeni muzej u Los Angelesu. Na Starom sajmištu, u bivšoj mrtvačnici, sada je neki restoran, sve je zapušteno, u bivšim ćelijama žive izbjeglice, a mnogi ljudi ni ne znaju što se tamo događalo - kaže Paskaljević o filmu čija je ključna rečenica “Zločini se ponavljaju, zločinci ostaju nekažnjeni, a ravnodušnost svijeta ostaje i traje”.

Kamion ‘dušegupka’

- To je jedna intimna priča o starosti, o identitetu, o odnosu dvije generacije, o usamljenosti na kraju života, o našem odnosu prema povijesti gdje sve vrlo brzo zaboravljamo - naglašava Paskaljević, koji je u ulozi Miše Brankova od samoga početka vidio Mustafu Nadarevića.

- Puno je tu autentičnih stvari; recimo Predragu Ejdusu, koji igra rabina, baka i djed stradali su na Starom sajmištu, u ‘dušegupki’, kamionu specijalno dopremljenom iz Njemačke u kojem su Židove ubijali plinom i koji je bio test za Auschwitz i ostale plinske komore. A Mustafa nosi u sebi tu neku dobrotu koja se osjeti u filmu i drugo, on više ne glumi, tu nema više nikakve tehničke glume, on jednostavno jest ispred kamere - objašnjava redatelj koji je skladanje glazbe povjerio Vlatku Stefanovskom, a epizodne uloge dodijelio i Nebojši Glogovcu (igra Mišina sina dirigenta), doajenki srpskog glumišta Miri Banjac te makedonskom glumcu Meti Jovanovskom, u ulozi djeda ciganske obitelji čijem talentiranom unuku Boletu Brankov daje besplatne satove violine.

Uzor Vittorio De Sica

Upravo je scena u kojoj netko baca Molotovljev koktel na cigansku svadbu vrlo uvjerljiva i pokazuje paralele između opresije Roma danas i odnosa prema Židovima u Drugom svjetskom ratu:

- Tri dana nakon što smo snimili tu scenu zapaljeno je jedno cigansko naselje u Beogradu, što pokazuje da i danas postoji netrpeljivost prema drugima. Htio sam da ovaj film bude jednostavan kao filmovi koji su me nekada inspirirali i zbog kojih sam se i počeo baviti filmom, kao što su ‘Kradljivci bicikla’ Vittorija De Sice. Kada sam otkrio taj film, osjetio sam da film za mene ima veću snagu od literature, od svega - zaključuje Paskaljević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 08:45