FOTO: IZLOŽBA U MUZEJU GUGGENHEIM Što je nama umjetnost iz vremena Auschwitza

Nakon što je otac Charlotte Salomon uhapšen u Berlinu tijekom Drugog svjetskog rata, a ranije je ostala i bez majke, pobjegla je u Francusku naći utočište kod djeda i bake. Tamo joj se baka ubila i djed priznaje istinu: i njezina si je majka oduzela život, kao i teta, i prateta. Ona je odlučila prekinuti nesretni ciklus.

Imala je 26 godina i bila pet mjeseci trudna kad je ubijena u Auschwitzu. Iza nje je ostao ciklus “Život? Ili kazalište”, koji govori o odnosima među ljudima i preživljavanju.

Sada je izložen u muzeju Guggenheim u Bilbaou na izložbi “L’Art en Guerre”, odnosno “Umjetnost i rat. Francuska 1938.-1947. od Picassa do Dubuffeta” za koju se, iako je otvorena već neko vrijeme i unatoč velikim vrućinama, redovi ne smanjuju. Djela Charlotte Salomon nisu djela koja će mijenjati povijest umjetnosti, nego vještom rukom vođeni intimni crteži iz umjetničine svakodnevice koji počinju odnosima majke i oca, pa prijatelja, opsesivnih ljubavnih veza. Do trenutka kad u njezin život ulazi Gestapo, priča je to o ljudskoj boli. Radi se o jednom u nizu manje poznatih umjetničkih imena koja su izložena uz ona najslavnija, poput Matissea i Picassa, na izložbi koja je podijeljena u dvanaest poglavlja, počev od umjetnika koji su bili u logorima, do onih koji su dio službene, propagandne umjetnosti.

Na samom početku obilaska naznačeno je kako izložba nije posvećena isključivo likovnoj umjetnosti. Izložene su “33 pjesme komponirane u tajnosti” koje potpisuje Jean Noir. Riječ je zapravo o pseudonimu. Pravo mu je ime Jean Cassou, pjesme je napisao dok je bio zatvoren u Vichyju, no nije ih imao gdje zapisati pa ih je pamtio i svakodnevno ponavljao do izlaska na slobodu. Morao je pisati pod pseudonimom jer je ovaj pjesnik i likovni kritičar bio predmetom čestih istraga Gestapoa, zbog časopisa Otpor koji je pokrenuo.

Izložba, naime, kako navode organizatori, prati “umjetnost stvorenu u doba teške političke atmosfere u Francuskoj oko Drugog svjetskog rata, što je tema koja je ranije ostala u sjenama povijesti”. Iz teže razumljivog razloga veliki katalog koji prati izložbu u Španjolskoj s brojnom međunarodnom publikom isključivo je na francuskom.

Primjer Jeana Cassoua jedan je u nizu kojima se željelo pokazati kako su umjetnici stvarali u nemogućim uvjetima u koncentracijskim logorima. Tako je u zloglasnom logoru Les Milles smještenom u bivšoj tvornici u južnoj Francuskoj bio zatočen niz intelektualaca, pisaca, umjetnika. Među njima i veliki protagonist nadrealizma Max Ernst. Na izložbi možemo vidjeti fotografiju izmučenog Ernsta iz profila, snimio ga je njemački umjetnik Wols koji je s njim također bio zatočen. Ernsta je portretirao, sa licem sačinjenim od logorskih cigli, i Hans Bellmer, koji je skicirao i brojne druge zatočenike.

U ovom je logoru inače postojao i improvizirani teatar zvan Katakombe.

Maxa Ernsta iz logora je spasila njegova buduća supruga, kolekcionarka Peggy Guggenheim, on je garantirao i za Bellmera. No, nisu se svi izvukli. Karl Bodek, čiji se mural može još uvjek pronaći u ostacima logora Les Milles, umro je na putu za Auschwitz. Pogubljena i umjetnica Jane Levy, čiji su crteži rekonstrukcija svakodnevnice u logoru Drancy. Izložen je niz crteža ljudi iz logora, s potankim opisom svakog od njih, koje potpisuje Jacques Gothko, dok je u pozadini svojeg “Autoportreta” Felix Nussbaum portretirao mučenja u logoru.

Nije potrebno mnogo umjetničkog predznanja da na prvu prepoznate dio izložbe (jedno od dvanaest poglavlja) u kojoj je umjetnost koju su propagirali Hitler i njegovi istomišljenici, izlagana početkom četrdesetih, službeno, u Parizu. Taj je dio, naime, radikalno drukčiji od prethodnih. Prizore halucinantnih noćnih mora i izmučenih ljudskih tijela zamjenjuju pastoralne scene. Ljudske figure sada nisu razlomljene, a umjesto noćnih mora sada su to idilični pejsaži. Uglavnom, prizori iz kojih je nemoguće iščitati kontekst vremena. To su klasicistički kipovi ljudskih tijela koje je stvarao Hitlerov omiljeni kipar Arno Breker (izložba u Musée de l'Orangerie, 1942.), za to doba zastarjelog likovnog jezika, zrelije je radio Meštrović na početku stoljeća. Izloženi propagandni plakati koji pozivaju u vojsku mahom su nepotpisani. U ovom dijelu izložbe je i rekonstrukcija Pariškog salona 1943. na kojem su izlagali i Raoul Dufy i Maurice de Vlaminck (“Pejsaž kod Chartresa”), za koje se navelo da su “obogatili francuski duh harmonije i balansa”. Na legendama koje prate ovaj dio izložbe podsjeća se kako je Vlamnick, inače autor niza vlastitih poluizmišljenih autobiografija, u nizu pamfleta prozivao Picassa kao krivca “za smrt slikarstva”.

Kako se može vidjeti u dijelu izložbe koji prati Picassovo djelovanje u ateljeu u pariškoj ulici Grand Augustins, veliki se umjetnik nije puno obazirao na Vlamnickove objede. Kod njega su dolazili intelelektualci koji su djelovali u okupiranom Parizu, među njima i fotografi Brassai i Lee Miller. U više je navrata u njegov atelje dolazio i Gestapo, pa je prepričana anegdota kako na pitanje da li je on načinio Guernicu, slikar odgovara “Ne. Vi ste ju napravili”. U tom su dijelu izložene i fotografije fotografije Lee Miller, među najpoznatijima je ona malenog dječaka koji sjedi za topom ispred Notre Dama u oslobođenom Parizu, te smrznute američke vojske na Aljasci.

Kao protuteža rekonstruiranom Pariškom salonu iz 1943., djela su iz legendarne galerije galeristice Jeanne Bucher, koja je osim toga što je izlagala i Kandinskog i Ernsta, spriječila uništenje mnogih djela važnih za povijest umjetnosti te je pomogla i mnogim umjetnicima da pobjegnu van zemlje. Umjetnici su ju često kontaktirali, pa je sačuvano i pismo koje joj je Ernst poslao iz logora, a u kojemu je stajalo samo “S.O.S.” Izložba prati i priču o američkom novinaru Varianu Frayu, koji je 1940. iz Francuske spasio dvije tisuće ljudi, među kojima su bili i Chagall, Duchamp, Breton.

Za razliku od Pariškog salona koji je, dakle, posve van konteksta, užitak je gledati rekonstrukciju međunarodne izložbe nadrealista koja je 17. siječnja 1938. otvorena u Galerie des Beaux Arts u Parizu; ideja je bila predstaviti novi pokret; izmučene forme Maxa Ernsta, Renea Magrittea i Salvadora Dalíja, ali i manje poznatog Franicsa Grubera, snoviđenja Paula Delvauxa i Giorgia De Chiricoa, Roualtove crteže “Bijeda i rat” ukovirene teškom crnom linijom.

Pred sam kraj izložbe posjetitelju je pružen eskapizam, ali samo naizgledni. Matisse, Bonnard i njihovi sljedbenici svoj su otpor pružali upravo na taj način - snažnim koloritom.