INTERVJU STEFAN RUZOWITZKY 'Iskonsko zlo' govori o mogućim ubojicama koji se kriju u nama

Moj je film šokantan, ali ne stoga što ćete u njemu vidjeti na stotine mrtvaca. Toga tu nema. Šokantno je to što ćete shvatiti da niste tako daleko od izvršitelja zločina, kao što se mislite.

Tako je komentirao svoj novi film “Iskonsko zlo” poznati austrijski redatelj Stefan Ruzowitzky, dobitnik Oscara za “Krivotvoritelje”, bizarnu ali istinitu priču iz razdoblja holokausta, o logorašima koji su po nalogu Gestapa tiskali lažne funte i dolare. “Iskonsko zlo” također uranja u to razdoblje, ali se ne bavi žrtvama nego izvršiteljima zločina, i to na poseban način: djelomično je to dokumentarni film u kojem svjetski eksperti objašnjavaju kako funkcionira psihologija grupe i kako običan vojnik pristaje na ubijanje žena i djece, a djelomično igrani, jer je redatelj angažirao naturščike da odjenu uniforme Wehrmachta i poziraju pred kamerom, dok su profesionalni glumci čitali ulomke iz autentičnih pisama i dnevnika ljudi koji su po različitim zemljama Istočne Europe okrvavili ruke.

Mogućnost izbora

Je li poruka filma da bi u određenim uvjetima svatko mogao postati ubojica? Je li dovoljno malo indoktrinacije, straha od pretpostavljenih i konformizma, pa da se puca po naređenju?

“Nipošto. Pokušao sam pokazati da kao individua imate opcije, imate izbor. Čak i ako je to teško, ipak o vama ovisi hoćete li reći - da, napravit ću to - ili neću. Moj film otkriva da posljedice odbijanja naređenja uopće nisu tako strašne. Možete se jedino oprostiti od napredovanja u vojnoj hijerarhiji, a morate i češće biti na straži. Nema nekih ozbiljnih kazni. S druge strane, pokazuje se kako je jak pritisak grupe. Ljudi su preplašeni da se ne izdvajaju i zato čine strahote.”

Zanimalo me zna li za srpski film “Obični ljudi”, nagrađen na Sarajevo film festivalu, koji se bavi vrlo sličnim situacijama kao i “Iskonsko zlo”, samo u jednom drugom ratu: srpske mladiće su natjerali da strijeljaju bosanske civile, oni najprije odbijaju, no kasnije poslušaju naređenje.

“Svjestan sam da tema mog filma ima posebnu relevantnost kada su vaši prostori u pitanju - i to u ne tako davnoj povijesti. Ipak, nisu to iste stvari. Njemački vojnici su 1941. ili 1942. znali ubiti i 20 tisuća ljudi dnevno. A opet, ubijete li njih 100 ili samo tri, krivnja uvijek ostaje.”

Djed nacist

Film mu izgleda i zvuči vrlo moderno, kao da je namijenjen mlađoj generaciji?

“Definitivno. Imao sam djeda koji je bio nacist i borio se na Istočnom frontu. Umro je kad sam imao samo dvije godine i - kako su mi rekli - nikad nije htio razgovarati o tome što se tamo događalo. No toj generaciji taj film nije namijenjen, njih ionako danas gotovo više nema. To je film za moju djecu kojoj želim pokazati da su te stvari i danas strašno važne, da se i danas posvuda događaju. Imate parametre po kojima se može naslutiti gdje se sprema nekakav genocid. Čim vidite da fanatici podjaruju rulju na revolt, znate što se sprema. Kada se nađete u streljačkom vodu s uperenom puškom, tada je već kasno. Treba spriječiti da do toga uopće dođe, svim sredstvima koje su demokratskom društvu na raspolaganju.”

Je li srušen mit da su za zločine u Istočnoj Europi krivi pripadnici SS-a a ne obični vojnici, pripadnici Wehrmachta?

“Da, govorili bi, za sve je kriva politička vrhuška i SS, narod je zapravo bio dobar, što nema veze. Čitavo je društvo bilo korumpirano.”

Kakve su bile reakcije publike na film?

“Prije dvadeset godina po Njemačkoj i Austriji išla je putujuća izložba 'Rat Uništenja: Zločini Wehrmachta od 1941. do 1945.' koja je izazvala golemi skandal, jer su počinitelji još bili živi i smatrali su da je to napad na njih. Njih danas gotovo više i nema, stasala je jedna drugačija generacija, koja o svemu želi otvoreno razgovarati.”

U filmu spominje psihološke posljedice koje ostaju iza zločina. Je li upoznao neke od tih počinitelja?

“Ne, ali puno mi je pomogao jedan bivši policajac iz Bremena koji je postao povjesničar i skupio je mnogo tog materijala. On je znao puno tih ljudi koji su također bili bivši policajci i završili su u domu za umirovljenike. Rekao je da bi se noću budili i vrištali. Ako ubijaš žene i djecu na regularnoj bazi, to će te pratiti do kraja života.”

Uz ostvarenja kao što su “Krivotvoritelji”, Ruzowitzky se posebno zanima za filmove modernog žanrovskog štiha, pogotovo horore. Njegov prvi veliki uspjeh bio je “Antomija” iz 2000. s Frankom Potente, horor koji se odigrava na medicinskom fakultetu.

“Ne želim raditi filmove s novcima poreznih obveznika, htio bih da ih ljudi uistinu gledaju. Želim raditi zanimljive i kvalitetne filmove za široku publiku. Arthouse drama - što nam danas posvuda poturaju - nije jedino rješenje. Odrastao sam u razdoblju kada je europski film bio komercijalan - talijanski vestern, Belmondo, Delon, francuski akcijski filmovi - i ne vidim zašto to ne bi bio i danas. Kultura u Europi je postala jako elitna i to je krajnje pogrešno. Za moju djecu zabavni film je samo onaj holivudski, oni nikad ne gledaju europske filmove.”

Njegov prethodni film “Zamka”, triler s Ericom Banom, Oliviom Wilde, Chariejem Hunnamom i Kate Mara u glavnim ulogama, slabo je prošao u američkim kinima.

“Moj producent Magnolia Pictures sugerirao je novu strategiju, njih nisu zanimala kina, nego samo V.O.D., video na zahtjev, jer tu nema podjele prihoda s prikazivačima, a iznajmljivanje videa se puno više plaća. Napravili su i premijeru s crvenim tepihom, no u opticaju je bila samo jedna kopija i to u Los Angelesu. Njima se to isplatilo, ali meni kao filmašu je to bilo frustrirajuće, ipak sam navikao da filmovi igraju u kinima, na velikom ekranu, a ne da ih se samo može pogledati kod kuće na televizoru.”

Projekt Staljin

Upravo je objavljeno da bi Ruzowitzky trebao snimati horor “Nulti pacijent”, o neobičnoj epidemiji koja je poharala svijet.

“Imam ja puno projekata, posebno mi je važan onaj o mladom Staljinu, no nije lako s nezavisnim produkcijama, sve se mora savršeno posložiti da bi snimanje počelo. Nulti pacijent će se vjerojatno raditi, jer je iza njega ozbiljna kompanija Screen Gems.”

Što je Oscar promijenio u njegovu životu?

“Puno. Oduvijek sam htio biti filmaš i kada dobijete najvišu nagradu u tom poslu, to je zbilja nešto posebno. U Austriji sam preko noći postao celebrity, no nisam se umislio, jer čim bih se maknuo od kuće, nitko ne bi znao za mene.”