Favorit je ‘Ljubav’, a Amerikanci još uvijek ne vole istočnoeuropski film

Je li pet ostvarenja nominiranih za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma uistinu ono najvrednije što je lani ponudila svjetska kinematografija? Čini se da samo jedan naslov odgovara takvom laskavom epitetu, austrijski “Ljubav” Michaela Hanekea, dok bismo se oko svih drugih nominiranih mogli itekako sporiti. Ipak, ne treba se čuditi što se do finala probiju i manje poznati filmovi, jer je sistem kandidiranja, nominiranja i glasanja tako kompliciran da je pravo čudo kako nema i krupnijih previda.

Nema više gafova

Ove su godine nacionalne kinematografije prijavile 71 film, a specijalni odbor koji se sastoji od oko 400 članova pogledao ih je na maratonskim kinoseansama koje su trajale u Los Angelesu od polovice listopada do polovice prosinca. Odabrali su šest naslova, a zatim je izvršni komitet nadležan za filmove u toj kategoriji dodao još tri po svom nahođenju: to je smišljeno kako se više ne bi događali gafovi poput onoga kada se rumunjski film “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, pobjednik Cannesa i dobitnik Europske filmske nagrade, uopće nije probio na popis nominiranih. O proširenoj listi od devet naslova odlučuje poseban odbor sastavljen od 30 članova, 20 ih je iz Los Angelesa, a deset iz New Yorka: u tri dana su pogledali sve filmove i odlučili kojih će pet dobiti nominacije.

Bilo je tu nemalih iznenađenja. Otpala je francuska komedija “Nedodirljivi”, iako se smatralo da bi u završnici jedino ona mogla ugroziti “Ljubav”: ispostavilo se da su bili u pravu oni koji su tvrdili da su Francuzi trebali kandidirati dramu “Hrđa i kost” Jacquesa Audiarda (njegov “Prorok” svojedobno se probio među pet nominiranih) s Marion Cotillard u ulozi paralizirane trenerice kitova ubojica. Po njima, odbor za strane filmove kloni se dvije vrste ostvarenja, art ezoterije i suviše izrazitih komercijalnih atrakcija, na cijeni su ostvarenja koja nude od svega pomalo, malo stila, malo angažiranosti, prijemčivu fabulu i slično. Zato je nemilosrdno zaobiđen pobjednik berlinskog festivala “Cezar mora umrijeti” braće Taviani, minimalistička studija kako zatvorenici postavljaju Shakespeareova “Julija Cezara”, ali su se na širi popis probila tri druga filma s tog festivala.

Cristian Mungiu ovaj put je dospio na taj širi popis sa svojom sjajnom dramom “Iza brda” (Zlatna palma za najbolji scenarij), pa se blamaža sa “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” nije ponovila, ali mu je uskraćen ulazak u krug pet najboljih: bit će da Amerikanci generalno imaju problema s istočnoeuropskim filmovima, jer se svojedobno ni “Grbavica” Jasmile Žbanić, dobitnik Zlatnog medvjeda u Berlinu, nije našla čak ni na širem popisu.

Okrunjene glave

Apsolutni favorit je svakako “Ljubav”, međutim, prije nekoliko godina taj bi film bio diskvalificiran, jer se u njemu govori francuski, a prijavila ga je zemlja s njemačkog govornog područja. Skandal s izraelskim filmom “Posjet orkestra”, u kojem je bilo suviše dijaloga na engleskom, natjerao je Američku akademiju da promijeni pravila, pa sad možete kandidirati i hrvatski film na svahiliju.

“Kraljevska afera” se prema očekivanjima našla među pet nominiranih, danska kinematografija uživa povlašten status kada je u pitanju Oscar, dobila je tu nagradu 2011. za dramu “U boljem svijetu”, a film koji već dugo igra u našim kinima ima propisan pedigre: bavi se okrunjenim glavama, raskošno je produciran i socijalno angažiran. Je li bolji od rumunjskog filma “Iza brda”? Naravno da nije, ali koga to briga.

Rušenje Pinocheta

Kanadski film “Ratna vještica” bavi se sudbinom afričke tinejdžerice koju su oteli pobunjenici i koja sa 14 godina očekuje prvo dijete: vidjeli smo i boljih ostvarenja o tamnoputim maloljetnicima u nemilosrdnom kaosu rata, međutim, kanadska je kinematografija u posljednje tri godine uvijek uspjela dobiti nominaciju, a samo jednom je to uistinu i zaslužila (za film “Naša majka” Denisa Villeneuvea, koji je trebao pobijediti umjesto danskog predstavnika “U boljem svijetu”). Valjda je preblizu Americi da bi je ignorirali.

Čileanski film “Ne” ugodno je iznenađenje (gledali smo ga na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu), efektna evokacija političke kampanje koja je 1988. srušila diktatora Pinocheta: morao bi ga gledati svatko koga zanima marketing, jer pokazuje da dobra reklamna kampanja ne ovisi o sadržaju, nego o formi i idejama.

Norveški “Kon-Tiki” rekonstruira legendarno putovanje Thora Heyerdala od Perua do Polinezije, zanimljiv je, s dojmljivim scenama, ali meni je kao klincu bio uzbudljiviji istoimeni Heyerdalov dokumentarac o tom pothvatu. Potonji je dobio Oscara, a ovaj za to nema šanse, prije je pokazatelj kako su odluke o selekciji u toj kategoriji, unatoč svim poboljšanjima, i dalje nepredvidljive.