Dugo prezrena, danas obožavana - to je kratka priča

Ono najbolje u kratkoj priči je što vas, u današnje hektično vrijeme, ostavlja s nečim nezaboravnim, i to na samo nekoliko stranica. Bistra je, jasna, beskompromisno oslonjena na detalj. Udara vas u trbuh, a ne zatrpava vam glavu, objašnjava Alexandra Pringle, glavna urednica Bloomsberyja, vodeće britanske nezavisne izdavačke kuće, smještene u Londonu, s ispostavama u New Yorku, New Delhiju i Sidneyju. Sve to sigurno pridonosi i atmosferi Festivala europske kratke priče koji se 13. put održava u Zagrebu, s domaćim i inozemnim piscima. - Nekad ju se pisalo da se prehrani obitelj, danas iz zadovoljstva - kaže osnivač i umjetnički ravnatelj festivala, i sam zakleti kratkopričaš, Roman Simić.

Naime, sumnje nema, kratka priča u svjetskim razmjerima živi svoj “the moment”. Počeo je negdje u ovo vrijeme prošle godine, kada je Lydia Davis, spisateljica kratke-kratke priče (neke imaju samo jednu rečenicu), koju je Los Angeles Times Book Revue nazvao “jednim od tihih giganata američke fikcije”, osvojila Man Booker International Prize, što je bila odluka koja je literarni svijet ostavila bez riječi.

‘Stari mali ja’

Trijumf Davisove slijedila je Nobelova nagrada kanadskoj autorici kratke priče Alice Munro - i kod nas su u nakladničkoj kući OceanMore prevedene njene knjige, i ne samo to, ona je ljubimica hrvatske zahtjevne literarne publike - pa se počelo govoriti da je “nešto u zraku.” No, dvije nagrade mogu biti koincidencija, dopušta Telegraphov autor Sam Baker, ali renesansa kratke priče potvrđena je kad je Amerikanac George Sanders (e, njegova je urednica već spomenuta pametnica Alexandra Pringle) početkom godine osvojio inauguralnu Folio Prize za knjigu “The Tenth December”. Taj pisac kojeg obožavaju drugi pisci - Zadie Smith i Jonathan Frenzen - na to je pocrvenio i promumljao: “Što? Stari mali ja?”

‘Čehov iz predgrađa’

A tu je i spomenuti prošlogodišnji gost zagrebačkog FEJKP-a, Iračanin Hassan Blasim, prvi kratkopričaš okrunjen prestižnom nagradom Independent.

Saunders, Munro i Davis nisu prvi pisci kratkih priča koji su nagrađeni mainstream nagradama. “Čehov iz predgrađa”, kako nazivaju Johna Cheevera (čini mi se da se dugo u Zagrebu priprema njegov prijevod, ali nikako pa nikako) - osvojio je Pulitzera za fikciju 1979. Njegove priče, u kojima uglavnom studira ljudsku prirodu (najčešće raskol osobe na socijalnu personu i unutrašnju korumpiranost) osvojile su dvije godine kasnije National Book Award. Jhumpa Lahiri također je za svoju debi kolekciju, “Interpreter of Maladies”, zgrabila Pulitzera...

Ali tek je nedavno kratka priča, dugo vremena sirota rođakinja romana u cipelama iz druge ruke, doživjela tako konstantnu i rastuću adoraciju.

Ženski tisak

Stella Duffy, autorica 10 romana i 50 kratkih priča, voli ih i čitati i pisati. “Priča nudi čistoću trenutka. U romanu, jedan osjećaj, emocija, ideja, ne može trajati dugo, i neki vas događaj mora natjerati da okrenete stranicu. U kratkoj priči taj je trenutak moguće održati dugo i visoko...” ustvrdila je.

Kratka priča svjetske slave (John Cheever, Raymond Carver, Hemingway, F. S. Fitzgerald) pa i njen revival, uglavnom je vezana za Ameriku. Biti objavljena u New Yorkeru ili The Paris Revue znak je kvalitete. I premda su ti etablirani literarni “magovi” provocirali stvaranje onih “neetabliranih”, poput Dave Eagger’s McSweeney’s, koji su otvorili vrata mlađim, modernijim piscima kratke priče... sve je to bilo ipak plodno. A u Engleskoj objavljivanje kratkih priča ovisi uglavnom o ženskom tisku... A u nas, ako već i nema dovoljno štampe u kojoj bi priče izlazile, zadnjih je godina objavljeno nekoliko zapaženih zbirki kratkih priča.