U ponedjeljak, 10. veljače, u Beogradu je u 92. godini umrla kiparica Olga Jevrić. Nije pretjerivanje reći da je bila najveća kiparska ličnost svoje sredine, da je kao rijetko tko pomicala granice skulpture unoseći u to područje inovacije koje nisu samo oblikovale njezin osobni govor, nego su na precizan način odražavale duh vremena.
Vrijeme u kojemu se formirala Olga Jevrić bilo je obilježeno tragedijom netom završenoga Drugog svjetskoga rata, a njezina je umjetnost izrastala iz istih onih sadržaja koji su bili zajednički najvećim kiparskim imenima europske umjetnosti toga doba. Duh enformela i egzistencijalizma, te osjećaj za tragično činili su srž ove umjetnosti. Te osobine su bile lako prepoznatljive kada su djela ove kiparice izlagana na prestižnim izložbama kao što je 29. venecijanski bijenale 1958. godine.
Duh beznađa
Te skulpture izložene tada u jugoslavenskome paviljonu zamijetili su mnogi kritičari koji su ih visoko pozicionirali u kontekstu tadašnje europske skulpture.
Umjetnost Olge Jevrić imala je zaista duboke srodnosti s umjetnošću tada vrlo cijenjenih britanskih kipara poput Kennetha Armitagea i Lynna Chadwicka, francuskih Alberta Giacomettija, Germaine Richier i Jeana Dubuffeta, a na bližem prostoru Dušana Džamonje, onih, dakle, imena koja su na najupečatljiviji način izražavala duh poslijeratnoga beznađa, razorene i podijeljene Europe.
S formalne strane i nema mnogo sličnosti među nabrojanim kiparima, pojedini među njima tragično osjećanje izražavaju kroz figure dovedene na rub rasapa, drugi se pak rasapu približavaju golom i agresivnom materijom lišenom svake natruhe predmetnoga svijeta. Potonjima će biti od sredine pedesetih bliska i Olga Jevrić, a kao ključne poveznice spominju im se enformel i egzistencijalizam. Venecijanski bijenale te 1958. godine kritičari su nazivali “trijumfom enformela”, pa je i jugoslavenski paviljon s Olgom Jevrić bio dio trenda.
Glazba i kiparstvo
Olga Jevrić studirala je u Beogradu paralelno na Muzičkoj akademiji i na Odjelu kiparstva Likovne akademije. Na kiparstvu je u klasi profesora Sretena Stojanovića kod kojega i diplomira 1948. godine. Njezin profesor ostat će zapamćen po Spomeniku palim borcima na Iriškom vencu, na Fruškoj gori iz 1951. godine. To djelo predstavljalo je oličenje spomeničke plastike toga vremena.
Iako je riječ o spomeniku palim borcima, dakle žrtvama, Stojanović je svoju temu prikazao kao herojski ep iz kojega zrače energija i borbenost. Spominjem taj detalj u kontekstu Olge Jevrić iz vrlo određenoga razloga. Iste godine kada nastaje spomenik na Iriškom vencu mlada kiparica sudjeluje na jednom natječaju za spomenik u Prokuplju i radi Prijedlog za spomenik.
Forma stećka
Njezina je retorika lišena svake herojske geste, ona je usredotočena na žrtve rata, a kao predložak za spomenik uzima veliku formu stećka, dakle nadgrobni monolit na čijim su stranicama reljefi s prikazima stradanja.
Niti ovaj prijedlog za spomenik, niti brojni drugi kojima Olga Jevrić sudjeluje na natječajima neće biti prihvaćeni. Njezin Prijedlog za spomenik u Milanovcu (1954) donosi nešto potpuno originalno u jugoslavenskoj memorijalnoj plastici koja uprava tada izrasta u masovnu pojavu.
Naime, paralelno s izgradnjom zemlje podižu se spomenička obilježja koja ne samo da memoriraju događaje vezane za NOB, nego im je zadaća jačati ideološki sklop zajednice.
Krajem pedesetih figura postupno iščezava i podižu se megaforme iz kojih je iščezao ljudski lik, ali svojim dimenzijama te forme postižu ekspresivnost i začudnost, pa je konačan ishod uvjeravanja u snagu ideologije ipak postignut.
Olga Jevrić Prijedlogom za spomenik u Milanovcu oblikuje apstraktnu formu u kojoj se usuglašavaju horizontalni i vertikalni elementi izražajne teksture, a s uključenjem prostora kao bitnog sadržaja skulpture. Prijedlozima za spomenike u Auschwitzu (1956) i Jajincima (1958), te osobito dva prijedloga za spomenike (Prijedlog za spomenik I i Ia, 1956/57.) kiparica je artikulirala ne samo krajnje osoban i originalan oblik memorijalne plastike, nego i definirala svoj budući kiparski jezik.
Ima više razloga zašto ovoj velikoj kiparici nisu omogućene realizacije njezinih prijedloga za spomenike, čak ni onda kad su nagrađivani. Vjerojatno je jedan od razloga i taj što kiparica nikada nije podilazila vladajućoj ideologiji.
Specifičan materijal
Njezin je sadržaj bio skoncentriran na osjećaj tragičnoga, a ne podilaženje estetici i fascinaciji ljepotom.
Specifičan materijal iz kojega je gradila svoja djela, kao što su željezo, prskano željezo, odnosno ferioksid i cement pružali su iznimno izražajne efekte.
Tim oblikovnim materijalima svakako treba dodati i prostor koji je od sredine pedesetih uvlačila u naprslu jezgru i davala cjelini dojam ranjivosti, trošnosti i rasapa. Onih, dakle, osobina koje su bile identifikacijskim šiframa enformela.
Olga Jevrić zadržala je te osobine trajno u svojem djelu i nalazimo ih tijekom šezdesetih, sedamdesetih, pa sve do kasnih devedestih godina.
Za svoj rad primila je brojne nagrade, a od 1983. bila je redovita članica SANU. Iznimno vrijedan izbor svojih djela ostavila je svojoj sredini kao javno dobro i čuva se u Beogradu u Legatu Olge Jevrić. Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti ima jedno od njezinih remek-djela “Komplementarne forme” (1956/57).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....