SUDBINA RUŠEVINE

ATELJE VOJINA BAKIĆA 'Želio je atelje učiniti hramom umjetnosti. Danas je ruševina

Kuća na elitnoj adresi je razrušena, a o ostavštini brine prijatelj velikog kipara

Sudbina djela Vojina Bakića, godinama zaboravljenog, a možda najvećeg kipara kojeg je Hrvatska imala, poslije pompozne zagrebačke restrospektive ponovo dolazi pod znak pitanja. Kada se ugase svjetla u Muzeju suvremene umjetnosti, Bakić može biti ili ponovo zaboravljen ili će se naći rješenje da njegova djela napokon budu izložena i dostupna javnosti što je, uostalom, bila kipareva želja.

- Njegov atelje na Rokovom perivoju u Zagrebu bio bi idealno mjesto za to - smatra akademik Tonko Maroević, autor Bakićeve monografije. Prema riječima Dušana Matića, Bakićeva prijatelja i skrbnika, upravo je atelje na Rokovu perivoju Bakić vidio kao mjesto gdje će biti trajno izloženi njegovi radovi.

Sreća za života nije pratila Vojina Bakića. U ratu su mu ustaše ubile četiri brata, a on je, kao vojni bjegunac, bez dokumenata, jedva spasio glavu, završivši u zatvoru. Posao, krpanje modela životinja na zagrebačkom Velesajmu, našao mu je Frano Kršinić. U proljeće 1956. u požaru u nekadašnjem ateljeu u Ulici Ivana Gorana Kovačića stradali su mu brojni kipovi, fascikli s crtežima, dokumenti, te nekoliko spomeničkih studija.

Devedesetih je počelo sustavno uništavanje spomenika koje je kipar napravio od Bjelovara, Karlovca, do Zagreba. Samoubojstvo je počinila Bakićeva supruga, a život je tragično okončao i sin Zoran. Bakić je umro razočaran, nesretan, sa željom da njegov atelje na Rokovom perivoju jednog dana postane mjesto gdje će biti izloženi njegovi radovi.

Ali od toga, 22 godine nakon kiparove smrti, nema ništa. Atelje je danas zapušten, prozori polupani, mjesto je ruševina gdje se sastaju narkomani, a elitna zagrebačka adresa ne daje previše nade da će Bakićeva želja ubrzo biti realizirana.

Bakićeva teška obiteljska priča dovela je do toga da je, razočaran i nepovjerljiv u one koji su ga okruživali, proglasio svog dugogodišnjeg prijatelja Dušana Matića skrbnikom. Ugovorom ga je zadužio da se brine oko njegove ostavštine. S Matićem, vitalnim osamdesetogodišnjakom, razgovarali smo u njegovom stanu na Lašćini, gdje čuva uspomene na svog prijatelja Vojina, sa kojim se desetljećima družio, iako su malo ili gotovo ništa pričali o umjetnosti.

Na fotografiji: Vojin Bakić i Dušan Matić upoznali su se na goranovom proljeću 1968. godine

- Atelje u Rokovoj 10 već godinama je u jednom derutnom stanju, krov prokišnjava, a oko ateljea je šikara. Prema pričanju znanaca iz Rokove ulice na smetlištu oko ateljea prošlih godina mogle su se naći makete, dijelovi svjetlosnih oblika, skica za grb fotokluba Zagreb s likom Toše Dabca. Tako se, eto, čuva Bakićeva ostavština - kaže Matić koji je o tome pisao i u svojoj knjizi “Vojin Bakić, moj prijatelj”, koja je međutim prošla sasvim nazamijećeno.

Na katu iznad ateljea u Rokovom perivoju danas stanuje Biserka Biba Fantin, prijateljica Bakićevog sina Zorana, a Matić kaže da posjeduje ugovor sa Zoranom. - Ona je, prema kazivanju očevidaca, rasprodavala Bakićeve umjetnine na Britanskom trgu. Tko zna koliko je umjetnina iz ateljea odneseno? - tvrdi Matić.

Sudbina Biserke Fantin zapravo je tragična i teška. Danas živi u nemogućim uvjetima, tvrdeći da se svi samo žele dograbiti ruševine na atraktivnoj lokaciji u Zagrebu, čiji su vlasnički papiri nejasni. Bakić je atelje u Rokovoj ulici kupio nakon što je zbog požara ostao bez prostora za rad. - Kupio je staru mrtvačnicu koju je trebalo osposobiti za atelje, za rad. Iako je uloženo mnogo, s adaptacijom i proširenjem nije bilo sreće. Prostor je bio skučen, pa je sve veće skulpture radio u Novoseljanima kraj Bjelovara - zaključuje Matić.

Prijateljstvo Vojina Bakića i Dušana Matića počelo je na Goranovom proljeću 1968. godine. Matić se cijeli život bavio vanjskom trgovinom i bio je Bakiću osoba od najvećeg povjerenja. - Kada je Vojo obolio i kada je vidio da mu više nema spasa dao mi je odobrenje da raspolažem sa svime što posjeduje - kaže.

Matića je Bakić opunomoćio da raspolaže njegovim dinarskim i deviznim sredstvima i mirovinom, a imao je i ključeve od njegova stana. Nikada, međutim, Matiću nije govorio što želi da se s njegovim djelima radi poslije njegove smrti. - Želio je samo da atelje bude pretvoren u galeriju - sjeća se.

A i akademik Tonko Maroević tvrdi da je to idealno mjesto. - Bila bi to svjetska zbirka - kaže Maroević na kojeg je Bakić ostavio snažan dojam.

Akademik ističe i značaj Dušana Matića kao osobe koja je mnogo učinila da kipar ne padne u zaborav: - Kad je trebala izaći Bakićeva monografija, prva Zoranova žena je bila ljuta, mislila je da će, ako knjigu izdaje Srpsko kulturno društvo, to biti hendikep za djecu, da će biti obilježena. Dok je danas Srbija isto tako ponosna na Bakića. On nije špekulirao sa svojim srpskim podrijetlom, a mogao je.

I Dušan Matić kaže da Bakić svoje srpsko podrijetlo nikada nije isticao. Kada se početkom devedesetih počelo masovno rušiti Bakićeve spomenike, do kipara je došlo Tuđmanovo mišljenje da se sve to radi neorganizirano, da “ruše bande”, a da će on to sve popraviti kada se rat završi.

- Vrlo je teško Bakiću palo kada su srušili Bjelovarca, spomenik koji je miniran 1991. a posvetio ga je svojoj braći. Lupao se po glavi, ne vjerujući: “Kako mene ruše? Zašto”. Nije imao nikakve veze sa nacionalizmom, najveći prijatelji bili su mu Hrvati, Ivan Picelj i Saša Srnec. A tada su ga neki zvali četnikom - prisjeća se Dušan Matić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 09:14