IVE ŠIMAT BANOV

'To što je Zid boli preseljen na Mirogoj je kao da se Mirogoj preseli na Velebit'

Ive Šimat Banov
 Vojko Bašić / HANZA MEDIA

Povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov sprema novu knjigu “Spomenici žrtvama i žrtve spomenika” koja će izaći u izdanju Disputa.

U knjizi će se naći i mnogi polemički tekstovi koje je objavio na ovu temu, neki od njih izašli su i u Jutarnjem. Ive Šimat Banov, podsjetimo, autor je i knjige “Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas” (Ljevak).

Pripremate novu knjigu o spomenicima u Hrvatskoj. Riječ je o dosta vrućoj temi...

- U knjizi će biti i objavljeni i neobjavljeni prilozi, crtice, sve čime se bavim već nekoliko desetljeća. No, ne treba očekivati monografske iscrpnosti o spomenicima nego polemička pisanja koja će ustvrditi što smo na ovom području učinili dobrog i lošeg, a u posljednje vrijeme mizernog. Naravno, uz neke iznimke.

U knjizi, među ostalim, pišete kako se i ne poštuju oporuke nekih umjetnika. Na koji se način konkretno ne poštuje oporuka Ivana Meštrovića?

- Kod Ivana Meštrovića nije riječ o oporuci nego o želji ili molbi što je u kulturnijim zemljama od naše gotovo pa isto. Naime, u pismu prijatelju Čurčinu koje datira u 1958. godinu moli da se uništi gipsani model za Nikolu Teslu da se ne bi došlo u napast ponovno ga odliti i postaviti na neko drugo mjesto. Dakle, taj je kip po izričitoj umjetnikovoj želji namijenjen isključivo za Institut Ruđer Bošković zamišljen kao organska cjelina s parkom i kipom Ruđera Boškovića. To što je postavljen u Teslinoj ulici u Zagrebu je sakaćenje i stanovito divljaštvo. Bila mi je zanimljiva i reakcija potomaka Ivana Meštrovića. Najprije su bili javno zgroženi, poslije su se javili “argumentom” da će na otvorenom više ljudi vidjeti taj kip.

Od svih “slučajeva” na području spomeničke baštine, a ima ih čitav niz, što vas najviše boli?

- Preseljenje Zida boli. Na izvornoj je lokaciji ovaj spomenik bio autentično mjesto očaja, kontekstualizira ga je dodatno i činjenica da je u Selskoj devedesetih bilo sjedište tadašnjih međunarodnih snaga. Postojala su najmanje tri načina da se Zid sačuva u Selskoj. Sa Spomenikom žrtvama Domovinskog rata - Zidom boli na Mirogoju autentični je zid povezan s tek nekoliko cigli u sarkofagu. I van konteksta je. To što je Zid boli preseljen na Mirogoj, jednako je tome da se, primjerice, Mirogoj preseli na Velebiit.

Zagreb, 050816.
Groblje Mirogoj.
Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti predstavnici Narodne koalicije polozili su vijenceispred spomenika Glas hrvatske zrtve Zid boli i kod redisnjeg kriza.
na fotografiji: Zid boli.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / HANZA MEDIA
Zid boli na Mirogoju

Koji vam je, pak, najdraži rad?

- Dragi su mi svi oni spomenici koji su nastali “iz čista mira”, koji se ne svađaju s prostorom niti sa ljudima, kao što je to Antun Gustav Matoš Ivana Kožarića, August Šenoa Marije Ujević-Galetović, Dražen Petrović Kažimira Hraste, potom spomen obilježje hrvatskim braniteljima stradalim u Domovinskom ratu grupe autora u Osijeku, spomenik Gordanu Ledereru u Hrvatskoj Kostajnici, spomenik u Đakovu čiji je autor Petar Barišić, spomenik u Sisku kipara Peruška Bogdanića… Svi oni spomenici koji su pitomi i unutar čovjekove mjere i sudbine.

Kojem biste autoru mlađe generacije dali priliku za spomenik?

- Petru Doliću, Robertu Joziću, Alemu Korkutu, Ivanu Fijoliću. No u posljednje sam vrijeme sve više naklonjen antispomenicima i rješenjima Tihomira Matijevića, Kristine Leko i drugih. No smatram da, općenito gledajući, na neko vrijeme kod nas treba prekinuti s izgradnjom spomenika. Treba urediti život. Ovo je zemlja u kojoj se još govori “mi ili oni”. A ako je povijest nesređena, pitanje je onda kakva može biti i sadašnjost. Ne razumijem npr. zašto se ne može prihvatiti činjenica da je Franjo Tuđman bio uistinu prvi hrvatski predsjednik, da se podiže spomenik instituciji, a ne čovjeku kojega se voljelo ili ne.

No, je li sporno kada se podigne spomenik Miri Barešiću, osuđenom zbog ubojstva?

- Mi smo u školama učili da je Gavrilo Princip junak, a bio je ubojica. No, ta me vrsta razgovora ne zanima. Ubojstva čovjeka u ime bilo koje ideologije i sistema daleka su mi. Postoje verzije i o ovome slučaju, ali to je za roman, povijesni i politički kontekst. Ja se prije svega bavim kvalitetom kipa, to je moje područje. U slučaju koji spominjete, kip nije kvalitetan.

Od tri tisuće spomenika NOB-u, koliko ih je podignuto, većina ih je u vrlo lošem stanju. Odakle ovakav odnos prema naslijeđu?

- Uz sjajna rješenja Vojina Bakića ili Dušana Džamonje u svakom je mjestu, pa i najzabitijemu, postojao jedan bacač bombi koji je u umjetničkom smislu nevažan, ali je u simboličkom smislu dio memorije. Smatram da je najveći spomenik u Europi onaj Vojina Bakića u Kamenskom koji je, uzgred rečeno, visok trideset metara, u bivšoj se državi nije pitalo za cijenu. Zapravo, taj spomenik nikada i nije bio dovršen. Sada je malo šansi za njegov oporavak, a kamoli za završetak. I tu su, dakako, sasvim druge potrebe, npr. fontane, kao i komercijalno žderanje javnoga prostora.

Mnogi su umjetnici koji su danas prisutni i na međunarodnom tržištu, kao temu imali spomenike NOB-u. Odakle taj interes?

- Više je razloga: ovi se spomenici u kontekstualiziranju gledaju kroz političku, sociološku, ideologijsku prizmu, možda najmanje onu umjetničku. No, s druge strane, nemali je broj inozemnih kolega bio zatečen modernističkom morfologijom i slobodom u rješenjima. Sjećam se članka, upravo iz Jutarnjeg lista, u kojemu Willem Jan Neutelings kaže kako su se u komunizmu gradile skulpture avangardnije od režima koji su slavile. Naravno to se ne odnosi na tisuće i tisuće bezvrijednih spomenika.

Je li kriza spomenika započela osamdesetih?

- Mislim da jest. Klimaks je prošao. Do tada je moj beogradski kolega Zoran Markus nabrojio sto tisuća spomenika. Nisu to, ponavljam, bila samo djela Vojina Bakića, Dušana Džamonje ili Stevana Luketića, nego more svega. Nažalost, ta kriza nije dovela do uginuća jednog preživjeloga modela gledanja na spomenik i prostor, ali je ponovno oživjela svom silinom devedesetih često daleko i od osnovnih znanja o modeliranju i obliku.

Čini se da je Tuđmanu nemoguće napraviti dobar spomenik?

- Nije niti teško niti lako napraviti mu spomenik. Sve ovisi o autoru. Tu su svoju šansu našli spomenici s prijelaza iz 21. u 19. stoljeće, odnosno, suvremeni autori koji su sve nego suvremeni. Mnogi su od ovih spomenika nepismeni oblici koji žive od pukih znakova pripadnosti i naljepnica, i pri tom im je mnogo važnije što, a ne kako. Kuzmi Kovačiću, primjerice, nije teško napraviti dobar spomenik, boljega kipa Tuđmanu od onog koji je Kovačić napravio u Škabrnji još nema. Osim toga, riječ je o toliko kontaminiranom polju da mladi umjetnici u pravilu ne sudjeluju na ovakvim tipovima natječaja. No, doista, gledajući toliku pomamu podizanja spomenika moglo bi se pomisliti da se netko šali ili ruga. To su ponekada prave karikature i groteske, kakav je onaj spomenik sa sunčanim naočalama koji nalikuje kontejneru.

Je li problem u brojci? Ima, naprosto, mnogo spomenikaTuđmanu, neko ih je nabrojao stotinjak?

- Dao sam nekim studentima zadaće da provjere i broj i tipologije spomenika, i pokazalo se da je taj broj osjetno veći i prelazi preko tri stotine. Međutim to su u velikoj mjeri dirljivi primjeri mramorezačkoga obrta, tajkunskih portika i obojenih fasada i sve sile natrpanih simbola i amblema.

Nisam se složila s vašom ocjenom rada Tomislava Ostoje “Spomenika poginulim braniteljima” u Zadru, čini mi se kvalitetnim radom, kvalitetnijem od mnogih na ovu temu. Ne smatrate da spomenik braniteljima može biti apstraktan?

- Meni se ovaj spomenik, zapravo, niti sviđa niti ne. Spomenik treba biti apstraktno konkretan, odnosno razumljiv, a ne doslovan. A to može biti i apstrakcija i figuracija. Treba se malo staviti i u kožu branitelja. Kocka je za mnoge od njih nerazumljivo i nekomunikativno biće i, zapravo, ponovno ranjavanje zbilje. Ja bih u ovom konkretnom slučaju pokušao naći načina da pomirim oblik i značenje. Moj kolega Srhoj tvrdi kako ovaj rad ne simbolizira nikoga i ništa, ja bih rekao da simbolizira svakoga i sve, a to je, na kraju krajeva, isto.

Ponekad se i arhitekti bave spomenicima. Najčešće se hvali Most branitelja 3 LHD-a, a kritizira Franićeva Kocka mora u Dubrovniku na Pilama. Je li situacija tako crno-bijela?

- Nije crno-bijela premda se priklanjam pozitivnim ocjenama u korist Mosta branitelja, dok za Franićevo rješenje smatram da ima osnovne poteškoće izvedbe, a i značenjski je nejasno i nekomunikativno, kao da mu je potrebna pločica s natpisom. Doduše, niti njega nije mimoišlo kritičko čitanje građana, te je prema njima ovaj spomenik “kiosk za prodaju karata komunalnoga poduzeća Libertas”. Dobro, sredina ne prepoznaje uvijek spomenike pa je Meštrovićev Strossmayer, u svoje doba, po ocjeni građana “hranio kokoši”, Tin Ujević Mire Vuce bio je “Godzila” i “King Kong”… Bilo je toga.

Situacija je dosta crna. Što nam je činiti?

- Da, mi smo, doista, u krajnostima. Ili stvaramo nerazumljivost i nekomunikativnost spomenika, ili raspisujemo svojevrsni referendum koji će populistički završiti u nekom obliku doslovnosti. Krećemo se između komemorativnih i obljetničkih spomenika iz prošlih stoljeća, koji od umjetnosti i pismenosti imaju koliko i žaba dlaka, a sa druge strane apsolutnih oblika i oblikovnoga esperanta bez odgovornosti za konkretnu situaciju ili emociju. Što nam je činiti? Pustimo na neko vrijeme spomenike, učinimo život boljim. Pričekajmo bolja vremena i ljude i stavimo moratorij na spomenike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 01:23