MARIJA UJEVIĆ-GALETOVIĆ

ONA U KIP UMEĆE MRTVE I ŽIVE CIVILIZACIJE, ONA JE SAM SMISAO HRVATSKE UMJETNOSTI Naš vodeći stručnjak za skulpturu u povodu izložbe na Murteru

 CROPIX
 

Odmah se na početku pitamo: može li izložba Marije Ujević Galetović ne biti događajem? Stoga i njezina izložba u lijepom prostoru kuće Baganelovica u Jezerima na otoku Murteru treba biti samo prilikom da se govori o značenju ove umjetnice u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, o njezinu načinu gledanja na skulpturu, osobito javnu skulpturu, ali i o životu samoga umjetnika, i umjetnosti. Treba govoriti o umjetnici kojoj su promišljanja i svakodnevni rad u krvi, te o Njoj govoriti kao i o djeliću zdravlja hrvatske umjetnosti. I premda je prolaznost zarazna bolest, u njezinim ozbiljnim (i neozbiljnim) godinama (85) nećete ništa čuti primjerice o prolaznosti života, ni trunke njakanja za prošlošću, pa niti najmanju mrvu nečega što se može zvati ogovaranjem drugih. S čime je nezadovoljna ili što ne voli, šalje u jedno mjesto ne razlažući “temu” i ne koristeći je za retoričke negližee koje samo hrane zlovolju koje je, po njoj, ovdje ionako puno.

Po stilu anakronist i eklektik, po fizičkoj mjeri antički i renesansni čovjek, po sadržajima i slutnjama i prikrivenim energijama djela u kojima stanuje strepnja, nelagoda, znatiželja i erotično, simbolist i manirist. Kao što je antički čovjek, neki faraon, Kleopatra ili veliki svećenik Ivanu Lesiaku bio susjedom, tako je i za Mariju Ujević Galetović umjetnost prošlosti i sadašnjosti jedna te ista stvar. Stoga je svojim nezamršenim kiparskim jezikom i djelima punima oblikovne jasnoće, ali i s druge strane neprotumačivih tajni ljudskoga prostora iz kojih naviru podrumski sadržaji ljudske naravi, ona primjer cjelovitosti i potpunosti. U zatvorenosti njezina oblika kriju se prava “gnijezda psihizma” koja kao srsi prolaze cijelim tijelom kipa. Uz melankoliju koja su svojstva njezin kipova, to su živa bića poput Mačke i Koze koja su čista znatiželja i gorda glupost. Obrasla znanjem kao morsko dno s travama, njezino “antičko“, i “klasično” jest samoidentifikacijski refleks, ali i odsjaj svojevrsnih kulturoloških praelemenata pamćenja, u kipovima kojima priljubljuje vlastitu melankoliju.

​Osobna kultura, građanski odgoj, umivena, dorađena figurativna skulptura odavno je omalovažila provincijske raspre o figuraciji i ne-figuraciji, kao što su je omalovažili i ponajbolji. Pune su forme toliko nabrekle sadržajima iznutra da stijene jedva izdrže. Pritom nitko tako ne poštuje niti itko tako moćno svojim rješenjima ne liježe u javni prostor pridonoseći i oduzimajući mu istodobno. To je vidljivo kod Šenoe, kod Krešimira, Gotovca… mahom kod svih njezinih spomenika! S prostorom se dogovarala, mjerkala odnose znajući dobro da je prostor smrtonosan za kip i da od spomenika može učiniti karikaturu i mrtvu stvar te da, s druge strane, i kip može naškoditi prostoru.

I ova mala izložba i mali izbor djela unutar velikoga opusa sve to govori. Ako bi njezino djelo mjerili mjerama akademske solidnosti, pouzdane zanatske sigurnosti - onda čista petica. Ako bi mjerili brižnost za doradu za gospodstveni sjaj bronce, pažnju za površinu, boju, jedinstvo detalja utopljenih u ukupnost - čista petica. Ali s tim, ma koliko odličnim polazištima tek smo ovdje na početku stvari. To je za Mariju samo preduvjet za svijet koji u sebi nosi toliko potkožnih, skrivenih sadržaja. Zatvarajući i dovršavajući oblik kako bi ga zapravo otvorila, ona u svoj kip umeće “mrtve” i “žive” civilizacije, zamrlu stvar i svoj senzibilni promišljeni zor. Jer u moru površnosti koja je zajednička bolest, posebice u spomenicima nepomirena društva, djelo mora imati dovršenost i cjelovitost. Stoga je u svakom njezinom rješenju vidljiva odlika glavnoga svojstva, i ono promaknuće ironije i humora ali i straha kakvi su poznavali istodobno i jaki i bolećivi ljudi.

Djela su joj temeljena na modernističkim idealima sinteze i cjelovitosti. To su tijela oslobođena detalja. Mjereći sve dužine i visine metrom platonske ljepote i plotinske proporcije, ona sadržajno figurira da bi defigurirala. Uz to, uočila je u svojemu vremenu smrtonosnu stagnaciju znatiželje pomiješanu s površnošću. Stoga je prkosila vremenu koje je odbacivalo sve zatvoreno, sve dovršeno, svaku pomisao na ponavljanje lekcije u vremenu koje je, kao svetu kravu obožavalo Novost zaboravljajući da je uvijek postojalo svijeta i vijeka. Ona je svojim doradama kipa prkosila smiješnim tvrdnjama da je skulptura ono u “što udarite ili na što se spotaknete” (B. Neumenn), svim “pjevajućim skulpturama” Gilberta i Georgea, koji su to što rade jednostavno odlučili nazvati skulpturama. Ona je prezirala posebice ono “otvaranje očiju” na temeljima nehaja, slučajnosti, a posebice ono povjerenje zasnovano na novim tehnološkim moćima i virtualnim mrvljenjima stvarnosti i distorzijama medija, raspadanja autorstva i svim nakanama i hirovima da se sve i sva, banalno i smisleno proglasi jednakim ili da se zadovolji fragmentom svijeta koji više ne zna pronaći svoju cjelovitost. Ona je bila sve suprotno tome: Stoga je moru prolaznih slika i događaja lako ugledati djelo Marije Ujević Galetović i njezino modeliranje straha, znatiželje i nelagode - ili - jednostavno - psihološku vrijednost tjelesnosti. Svaka čast mišljenoj …ili misaonoj skulpturi ili Trbuljakovim inteligentnim tablama s mogućim i nepostojećim mjestima za skulpturu, svaka čast Beuysovoj socijalnoj plastici, čast lagahnom naporu da se sve i sva nazove skulpturom, za Mariju biti kipar znači rad, materijal, odljev, patina, šporke ruke, mrlja na licu; nadasve bdijenje nad djelom od početka do kraja.

I pritom nije sve išlo tako glatko kako se moguće činilo. Jer koliko je samo zlovolje i žuči (pa kod samoga Krleže) izazvao njezin spomenik Miroslavu Krleži u Osijeku i Zagrebu. U onako debeljuškastom, širokom i prostranom tijelu vidjelo se samo fizičko a ne duhovno. U dinamizmu svojeg pokrenutoga mirovanja, nije se uočilo kako je veliki i težak lik postao lagahnim i živim. Fizičko se svojstvo i točnost pamćenja i zapamćivanja obrisa zamašnoga tijela pretvorilo u dinamizam duha postajući više svojstvo a manje imenica. Ona je znala tjelesnu činjenicu pretvoriti u duhovnu. Gojazno veliko tijelo postalo je duhovno, kroz materiju nematerijalno. A da ponekada vječnost i kod najvećih ljudi i kod samoga Krleže manje vrijedi od sadašnjosti potvrdio je i Krleža koji se pobojao Marijina rješenja i svojeg velikoga tijela. “Vidjet ćete, moglo bi se vrlo lako dogoditi da izradu mojeg spomenika, kada mene više ne bude povjere Ujevićki da ona izmodelira moju figuru prema onim svojim skicama kojima me karikira za života. Tako će Zagreb uz svojega Don Quijotea (Spomenik V. Nazoru kipara S. Gračana u Nazorovoj, op. a), napokon dobiti i svojeg Sancha Pansu”! Eto, i ljudi u visini na jednoj strani znaju biti u posvemašnjoj nizini na drugoj, slabo se snalazeći u drugom prostoru duha. Ali to je bio problem Rodinova Balzaca koji je i za većinu umnih ljudi bio nekom “tetkom u šlafroku” koji je onako nizak i debeo užasnuo njegove ugledne suvremenike I premda je Balzac bio gojazan (kao što je i Sokrat imao trbuh, što baš i nije odlika genija), svi su oni u dobrim rukama kipara bez abdikacije tjelesnosti progovorili tijelom o svojoj unutrašnjoj veličini ističući pozitivnu oholost i samosvijest lika.

Puna znatiželje i intelektualne gipkosti, njezin svijet kipa postao joj je, s vremenom, malo tijesan. Okrenula se slikarstvu i slikama. I pritom može ona do mile volje govoriti o svojemu slikarstvu kao o “predahu”, ili odmoru od (fizički) teških kiparskih zadaća, može govoriti o svojemu bijegu od kiparstva u neku gotovo dokolicu, ali mi joj posve ne vjerujemo. Jer, kako sama kaže, “bez slikarske biografije” ostvarila je slikarski ciklus koji je i brojem i vrlinama zadivljujući i koji je pri najpovršnijoj inventuri suvremenoga slikarstva neotklonjiv iz tijela suvremenoga hrvatskoga slikarstva. To je slikarstvo na rubu pune osjećajnosti i punine doživljaja, ali i narativne askeze i štedljivosti u priči. Pijavica na moru, anđeo u moru, sivo ili zeleno more, odnosi neba i mora, daleki magloviti i vlažni horizonti… svojevrsna je mistika prostora koje je prirodno stanište slutnjama i opasnostima. Slabašni crtež unutar slabokrvne boje predstavlja neki ocrt ili zapis koji se jedva drži na površini i nije niti plivač niti čovjek nego biće vodenasta prozirna tijela poput neke žarnjače ili jednostanične meduze.

A koliko samo pronicljivosti ima u njezinim portretima! Sabran, zamišljen, javan i uvrnut u sebe sama Šenoa je svoj i svačiji. Jednako tako i Sterija i Cesarac i J. Gotovac i F. Petrić… Ponekad njezin put ka nekome liku vodi oštrim bridovima, a ponekad glatkim zaobljenim plohama. I njezini odabiri materijala za pojedine portrete su u funkciji naravi portretiranoga lika i podudarni su s naravima lika. I brončani, koščati mrki Matoš i bjelina porculana “jedva živa” F. Kafke, svjedoče o tome. Kod ovoga se drugoga lomljivost i krhkost materijala svezuje sa tankoćutnim i bolećivim osjećajnim likom. To je simbolika materijala ili jednostavnije rečeno senzibilno bliženje materijala i lika.

Fizički rad je jedna od najljepših stvari toga posla. Nakon toga se osjećaš jako dobro. Kao seljak koji završi svoju njivu” - kaže M. Ujević Galetović. Ona koja “nijednu svoju skulpturu ne zna ponoviti” rano je pala u svoje radničke ruke. U provinciji koja je samo sijala razdor oko modernosti i prošlosti na tako vulgarno pojednostavljeni način figuracija ili ne-figuracija, po kojemu niti Marini niti Moore niti Angeli Radovani ne bi bili nikada rođeni, Marija je znala da je umjetnost izvorno (filozofskije - ontološki) oslobođena darvinističkih i evolucionističkih priča i da tu napredovanja zapravo nema. Marijino zagledavanje u potpuno i cjelovito biće oblika u vremenima u kojima su neki znali kako izgleda “nova” umjetnost, ponekada i bez umjetnosti, njoj je bio i svojevrsni zanos hereze, tvrdoglavi osobni doprinos i istodobno njezina velika čežnja za avanturom i za pomirbom s naslijeđenim stvarima kojima je dala neku gramatiku nagonskoga, vitalnoga i živoga gledanja. A u ravnoteži intelekta i osjetilnih energija, iz realnoga djela upravo izmiče realno; sigurno u nesigurno. Arkadija ili Melanija je zapravo rasprava o slobodi umjetnosti, umjetnosti pamćenja, ljepote, klasike i mirne veličine tijela. Mačke su s druge strane strukture znatiželje, nelagode i straha. Stoga ona širi, ljulja i uznemiruje sadržaj skulpture poštujući modernističku samodovoljnost figure kao tijela, ali i njegovih skrivenih značenja.

Njoj nije prijetila prijetnja brzoga arhiviranja i historiziranja. Pojmovnik ovdje doživljava neuspjeh, onako kako se taj neuspjeh ogleda primjerice u djelu Mimesis Giulia Paolinija s odljevima iste grčke skulpture okrenute u živom razgovoru, ili onako kao što se doživljava antička baština u djelima Jannisa Kounellisa ili kulture svojevrsnoga barbariziranja renesansnoga kanona Michelangela Pistoletta. Klasična po formi i maniristička po sadržaju, ona je iz klasičnoga teksta znala naći suvremeni živi podtekst koji otvara procjep između vidljivoga i nevidljivoga sadržaja. Usmrćivanje prošlosti i podjela na figuraciju i nefiguraciju, posebice glupe u kiparstvu, nju se nisu ticale.

Marija je u kiparskom smislu bez dobi. U prvome možemo vidjeti zadnje. Ona je svojevrsni sluga zahtjevu (o kojemu govori S. Sontag) asimiliranja umjetnosti u kulturu; misao u smisao, a sve zajedno u Oblik Smisla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 01:59