IZLOŽBA O TURISTIČKOJ ARHITEKTURI

Sjaj i bijeda ex yu hotela na Jadranu

I dok se na riječkoj izložbi nižu prizori pustoši od Kupara do Haludova, knjiga istog autora pruža manje sumoran pogled

Posljednjih godina, i arhitektonsku, ali i ne samo arhitektonsku stručnu zajednicu počele su intenzivno zanimati teme socijalističkog modernističkog naslijeđa. Na početku 21. stoljeća - kad se Europa suočava sa žestokom demodernizacijom - kulturalni su seminari i festivali puni studija, temata i retrospektiva o komunističkoj pop-kulturi, komercijalnom filmu, medijima i arhitekturi.

Istodobno, Mediteran - pa i Hrvatska - suočavaju se s posljedicama neodgovornog turističkog razvoja. Neplansko građenje, devastacije, demografski pritisak i kulturalne posljedice ljetne navale stvorile su masovno osjećanje prijetnje, te utopijsku žudnju za nekom vrstom planiranja turizma, planiranja u svakom - pa i arhitektonskom smislu.

Spoj ta dva faktora imao je za posljedicu da su turistička arhitektura, pa i turistička planerska politika socijalizma posljednjih godina postali tema ozbiljnog (ne samo) akademskog interesa. U Hrvatskoj, tom se temom historiografski dulje bavi pulski povjesničar Igor Duda, a u arhitektonskoj historiografiji povjesničar arhitekture Maroje Mrduljaš. No, jadranski hoteli iz titoističke ere nisu predmet interesa samo domaćih “neprežaljenih jugonostalgičara” i “onih kojima je prije bilo sve dobro”. Oni su postali i tema inozemne arhitektonske teorije. A plod tog interesa je i jedna izložba koja je jučer otvorena u Rijeci.

Haludovo: U Hotelu koji je projektirao Boris Magaš u vrijeme otvaranja 70-ih radilo je 50-ak Penthouseovih ‘zečica’

Neispričana priča

U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u četvrtak je otvorena izložba “Holiday After the Fall”, arhitektonska izložba posvećena nastanku, estetici i suvremenoj sudbini hrvatske turističke arhitekture jugoslavenske ere. Riječ je o izložbi koja je svoje prethodno izdanje imala u glasovitom galerijskom “oblaku” u Grazu, a autor izložbe austrijski je arhitektonski teoretičar Michael Zinganel. Riječka, kao i austrijska izložba, nose naslov po knjizi koju su 2013. objavili Zinganel i suurednice Elke Beyer i Anke Hagemann, a koja je posvećena usporednoj analizi, historijatu, te današnjoj sudbini socijalističkih hotela u dvije najslavnije “crvene” rivijere: onoj hrvatskoj i onoj bugarskoj.

Riječka izložba, u paru s izvanredno zanimljivom knjigom, priča neispričanu priču o jednom velikom civilizacijskom skoku koji sa svojim posljedicama utječe i na nas danas. Knjiga - ujedno - usporedno priča povijest dva različita socijalizma koja su zbog svoje različitosti gajili i različite turizme i različite arhitekture. Ujedno, ona priča o dvije ne sasvim jednake tranzicije u kojima je baština socijalističkog modernizma često doživljavala oprečne sudbine: u Hrvatskoj zapuštanja i propadanja, u Bugarskoj uništenja zbog prekomjerene izgradnje. U tom smislu, naslov “Holiday After the Fall” nosi u sebi dvosmislicu: “Fall” kao pad Zida, ali i “fall” kao jesen, vrijeme propadanja i posezone.

U današnjoj Hrvatskoj, gdje se svaki zagovor planiranja obično prezrivo šikanira kao “antipoduzetnička klima” i “gušenje razvoja”, čovjek može samo s otvorenim ustima čitati Zinganelovu studiju o tome kako je Hrvatska 60-ih planirala turistički razvoj. Već ranih 60-ih, Urbanistički institut Hrvatske i Radna grupa Zagreb počeli su raditi prve urbanističke planove za makarsko područje, Split i Šibenik. Sredinom 60-ih, Hrvatska turistički razvoj planira u suradnji s UN-om, preko međunarodnog projekta s urbanistima i planerima iz Milana, Stockholma, Varšave i Londona, tipično “titoistički” spajajući zapadne i istočne urbaniste. Turističko planiranje bazira se na brižljivim izračunima, počevši od izračuna veličine plaže i broja turista koji će se u jednom trenutku nalaziti sa šugamanom uz žalo, preko kvadrature slobodnih prostora, demografije lokalnog stanovništva, vršnih opterećenja vode i struje. Na tom temelju, planeri su izračunali maksimalni “kapacitet” Jadrana (1,8 milijuna turista).

Libertas u Dubrovniku arhitekta Andrije Čičin Šaina u suradnji s kiparom Raoulom Goldonijem

100 metara od mora

U startu su se opredijelili za to da se turizam ne disperzira posvuda kaotično, nego da se što veća količina prostora ostavi neizgrađenom tako da će se kapaciteti koncentrirati na manjem broju punktova. To je urbanistička logika kojom se - navode autori - vodio i bugarski turizam.

No, dok je na bugarskoj širokoj, ravnoj pješčanoj obali tamošnja arhitektura gradila orijaške turističke gradove kao markere koji su dominirali u pejzažu, hrvatska “škola” zagovarala je hotelsku gradnju koja se prilagođavala pejzažu i specifičnom reljefu mjesta. Također, inzistiralo je na javnosti mora, pa je gradnja bila planirana 100 m od mora, uz uobičajeni zeleni pojas prema moru.

Ujedno, nastojao se afirmirati mediteranski urbanizam ulice, kale, skalinada, terasa. To su bila planerska načela po kojima su nastali Babin kuk, Libertas u Dubrovniku, Croatia Cavtat, Kupari, Berulia u Brelima, kao i najveći hvarski hoteli. Premda ovakva planerska praksa zvuči utopijski divna spram suvremene hrvatske prakse metastaziranja marina i T-zona, ona nipošto nije bila nekonfliktna i nije bila lišena onodobnih protivnika. Tako Zinganel citira tadašnje protivnike turističke megalomanije od Grge Gamulina do Željke Čorak, navodi njihove argumente protiv “industrije turizma” a u korist “kulture turizma”, te pokazuje kako su takvi prigovori protiv masovnog turizma utjecali na kasnije promjene u arhitektonskoj praksi.

Zinganel i suautori uspoređuju planiranje turizma u Bugarskoj i Hrvatskoj i pokazuju kako su te dvije prakse posljedica dviju različitih koncepcija komunizma, bugarskog koji je bio izrazito vertikalan i centraliziran, te hrvatskog koji je bio decentraliziran, s jačom ulogom lokalnih zajednica i više sluha za lokalne posebnosti. Zinganel u hrvatskoj socijalističkoj turističkoj gradnji osobito hvali “meki” odnos između turističkog i javnog. Povezujući urbanističke koncepte s tadašnjim sustavom samoupravljanja, Zinganel brani tezu kako je zajednica hotele držala “svojima” i koristila kao “svoje”. U malim mjestima, mještani su radili u hotelu, ali su hoteli bili otvoreni prema mjestu, a ideja je bila da se gosti u dokolici “prelijevaju” u mjesto.

Polujavni prostori

Hotel je uključivao polujavne prostore poput perivoja, plaža je bila javna. Iskustvo priobalnih stanovnika daje Zinganelu za pravo. Mještani su doista često u hotelu ispunjavali dio javnih funkcija. Na hotelskim igralištima i plivalištima igrali su i trenirali lokalni klubovi, u hotelskim dvoranama održavali su se zborovi, sastanci, dočeci novih godina, a hotel je skrbio o dijelu infrastrukture. To je potpuno oprečno logici “all inclusivea” koji nastoji “domoroce” izolirati od hotela i goste od “domorodaca”. U tom svjetlu, zanimljivo se prisjetiti da je jedna od prvih odluka Tsiprasove vlade Syrize bila zabrana “all inclusive” hotela u Grčkoj.

Austrijski autori s osobitim repektom ističu “gesamtkunstwerk” u tadašnjoj hrvatskoj hotelogradnji, gdje se arhitektura često povezivala s lokalnim produkt dizajnom, kiparima, slikarima i industrijom. Za razliku od arhitekture koja je mahom ipak očuvana, ta interijeristička baština je - međutim - uvelike stradala u preuređenjima.

Riječka izložba bavi se i onim što se događalo s komunističkim hotelskim naslijeđem nakon 1990., u rasponu od priča sa sretnim ishodom poput Rovinja, do potpuno apokaliptičnih scenarija kao što je Haludovo - hotelski kompleks koji je građen u jednoj od najbizarnijih istočno-zapadnih aranžmana u povijesti, joint ventureom između komunističke države i Penthousea. Hotel u kojem je u vrijeme otvaranja 70-ih radilo pedesetak Penthouseovih “zečica” danas je mjesto krajnjeg propadanja i kataklizmičke pustoši.

Antipoduzetnička klima

I dok na izložbi gledatelj može vidjeti prizore pustoši i propadanja od Kupara do Haludova, u knjizi austrijski autori nisu tako sumorni.

Komparativno analizirajući mediteransku situaciju, autori smatraju da je na Jadranu došlo do zastoja u turističkoj eksploataciji zbog niza faktora koje mi ovdje obično zovemo “antipoduzetnička klima”: od neriješenog zemljišta, preko protivljenja lokalnih zajednica, pretvorbenog kaosa, do pravne nesigurnosti. Ipak, autori smatraju da je na neki način Hrvatska zapravo sretna zato što je izbjegla mnogo gori scenarij koji se u tranziciji dogodio u Bugarskoj i Crnoj Gori: a to je groteskna građevinska bonanca koja je masakrirala lavovski dio obale, te interpolacijama i rušenjem nepovratno upropastila hotelsku baštinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 08:30