INTERVJU: SMILJAN RADIĆ

POZNATI ČILEANSKI ARHITEKT ‘Želio sam da paviljon izgleda kao da ga je sagradio div’

 Goran Mehkek/CROPIX
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena oduševio je kritiku svojim projektom

Teško da u bilo kojem parku, kroz povijest, postoji paviljon koji iz nekog razloga nije neobičan za svoje vrijeme i kontekst u kojem je nastao. Ideja za moj paviljon rodila se iz parkovne arhitekture koja je prevladavala do početka devetnaestog stoljeća. No, najbolje je da ga ne promatrate posve racionalno, barem ne u prvih nekoliko sekundi, već oboružani dobrim raspoloženjem i s mnogo humora - govori u ekskluzivnom intervjuu za Jutarnji list autor ovogodišnjeg paviljona Serpentine u Londonu Smiljan Radić.

Moje prvo pitanje, naime, bilo je da li je očekivao toliko pozitivnih, gotovo euforičnih kritika u britanskim, ali i međunarodnim medijima. Odnosno, kako su to dobro sumirali novinari izuzetno čitanog portala archdaily: “Paviljon Serpentine očekuje se s nestrpljenjem. Kao i svake godine, kritičari su se poredali da napišu kritike. No, ove su godine gotovo jednoglasni: Radićev je paviljon, bez ikakve sumnje, neobičan. Suglasni su, također, i u sljedećem sudu: riječ je o jednom od najboljih paviljona do sada.”

Izložba M. Abramović

Kritičar Guardiana Oliver Wainwright piše: “Kakva god bila priča u pozadini, ovogodišnji je paviljon najneobičnija struktura koja se pojavila na travnjaku u zapadnom Londonu”, a Ellis Woodman u The Telegraphu kako je riječ o “izvanvremenskoj građevini”. “Metafore ne nedostaju ovogodišnjem paviljonu”, piše kritičar Financial Timesa koji, pritom, dodaje opasku kako Radić izgleda poput “mlađahnog Slavoja Žižeka”. Sličnim su se opisima pridružili i BBC, The Times, Evening Standard, Daily Telegraph...

Na ideju o Serpentine paviljonu došao je karizmatični kustos Hans Ulrich Obrist; svake godine u londonskom Hyde parku, usred zelenila, a u blizini istoimene galerije, znameniti arhitekt koji do tada nije gradio u Londonu napravi privremeni paviljon, koji traje tri ljetna mjeseca. Ideja postoji već 14 godina, danas je to već kultno mjesto među ljubiteljima arhitekture i arhitektima, a u prosjeku pojedini paviljon posjeti više od 200 tisuća ljudi.

U isto vrijeme u galeriji izlaže znameniti umjetnik, ove je godine to Marina Abramović, koja dočekuje posjetitelje, poziva ih da ostave sve svoje stvari na ulazu u galeriju i s njima jednostavno - boravi, i tako osam sati dnevno. Radić je prilikom gradnje paviljona stigao obići i njezinu izložbu, i o tome kaže: “Marina ti poklanja malo vremena, poklanja ti vrijeme koje provodiš među drugim ljudima, a u isto vrijeme sam sa sobom.”

Smiljan Radić nastavlja niz znamenitih imena koji su gradili Serpentine paviljon, među kojima su Oscar Niemeyer, Frank Gehry, Herzog&De Meuron, Zaha Hadid, Rem Koolhaas...

Inspiracija Wildeom

Nije, kaže, imao tremu u takvom društvu, a izdvaja dva favorita među ostvarenjima svojih prethodnika: “Nakon što sam počeo raditi na Serpentine, i shvatio koja ograničenja postoje, najviše su mi se svidjele lakoća, ležernost i elegancija paviljona SANAA-e, i veliki signal u parku koji je napravio Rem Koolhaas, koji me podsjeća na arhitekturu šezdesetih, toliko važnu za London, na autore kao što su, primjerice, bili arhitekti iz Archigrama.”

Budući da paviljon nije trajan, može se tumačiti i kao svojevrsna igračka za arhitekte, pitam ga? “Riječ je o rijetkoj, fascinantnoj narudžbi. Kada me pitate je li riječ o igrački za arhitekte, pretpostavljam da se tu krije i moralno pitanje. Za mene je to mjesto na kojem mogu razmišljati o arhitekturi i pritom stvarati”, kaže.

Pri opisima paviljona moglo se pročitati da podsjeća na prostor za snimanje postapokaliptičkih scena, ili nepoznati leteći objekt koji je sletio u neolitik, ili na mjesto poganskih rituala i slično, no on sam kaže: “Paviljon je nastavak malih, povijesnih, romantičnih konstrukcija, takozvanih sjenica, koje su se viđale u parkovima ili velikim vrtovima i bile su iznimno popularne između kraja 16. i početka 19. stoljeća. Neobičan oblik stoji u suprotnosti s klasičnom arhitekturom galerije Serpentine.”

Osnovni je oblik paviljona nepravilno okrugla ovojnica od fiberglasa, u kojoj posjetitelj može boraviti, i gdje će se održavati književne, muzičke i filmske večeri, a stoji na četiri velika, nepravilna kamena. “Želio sam da izgleda kao da ga je sagradio kakav div”, kaže Radić. Čini se, zapravo, kao da paviljon lebdi, dok dodatan nadrealan efekt stvara prigušeno svjetlo noću.

Osim parkovnom arhitekturom, paviljon je inspiriran pričom “Sebični div” koju je Oscar Wilde napisao za djecu, o sebičnom gorostasu koji je istjerao djecu iz svog vrta punog cvijeća i sočnih breskvi.

Djed s Brača

Sa Smiljanom Radićem razgovarala sam jednom, ranije, dok je bio gost na Danima Orisa, oba puta na talijanskom, koji govori jer mu je supruga, kiparica Marcela Correa, Talijanka. Stekla sam dojam da mnoge projekte rade zajedno, no on me razuvjerava: “Češće suradnju izbjegavamo jer želimo, svatko u svojem području, oblikovati razne projekte.” Iako je najpoznatiji suvremeni arhitekt u Čileu, i među najvažnijima u čitavoj Južnoj Americi, Radić je zadržao manji ured, sa desetak zaposlenih.

Obitelj mu se u Čile doselila 1919. Te je godine njegov djed tamo stigao s Brača. Prvo je na sjeveru radio u rudnicima, a zatim je otišao u Santiago gdje je naposljetku i ostao, tamo je radio u tvornici. “U mojem radu uvijek ima osobne priče pa je taj spoj dvaju različitih svjetova, sjećanje na podrijetlo, kod mene prisutno od početaka.”

Kuće koje su spoj Mies van der Rohea i Asterixa

U Čileu je Smiljan Radić više puta proglašen najboljim arhitektom, no ističe:

“Teško je kao i posvuda. Industrija raste, kao i cijene, velika je konkurencija, mislim da je mlađoj generaciji izuzetno teško početi. U Čileu postoji 40 škola arhitekture, možete samo zamisliti koliko je to arhitekata u zemlji koja ima 16 milijuna stanovnika.”

“Paviljon Serpentine slijedi liniju radova koji su ranije nastajali u mojem uredu”, kaže 48-godišnji arhitekt.

Prije svega, misli na rad koji ga je, moglo bi se reći, prvi međunarodno proslavio. Riječ je o restoranu Mestizo u parku Bicentenario u Santiagu koji je netko jednom sjajno definirao kao “mješavinu arhitekture Mies van der Rohea i one iz Asterixa“, a koji, kao i Serpentine, podržavaju velike, nepravilne gromade kamenja.

Ali, i na “Kuću za pjesmu desnog ugla”, smještenu u šumi u Vilchesu, iznimno neobičnih i nepravilnih oblika, inspiriranu, kao što joj i ime kaže - pjesmom.

Među najpoznatijim je projektima njegova ureda Casa de Cobre: “To je kuća koju sam radio za prijatelje, glumicu i matematičara, imao sam odriješene ruke. To je za arhitekta uvijek dobro.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 19:11