OD MARINE ABRAMOVIĆ DO JULIJA KNIFERA Kako veliki umjetnici gledaju na vrijeme

Postoji li neka podudarnost u naslovu izložbe “Kradljivci vremena” otvorene tijekom ljeta u Galeriji umjetnina Split s velikim gužvama u splitskoj luci, lako se zapitati probijajući se kroz mnoštvo kojemu se “krade” vrijeme u čekanju na toliko željeni transport.

Izložba propituje poimanje vremena kroz umjetnost, poziva se i na prvu Aristotelovu definiciju vremena kao broj kretanja prema “onome što će biti ranije i što će biti kasnije”, potom Einsteinovu teoriju relativiteta, pa subjektivnost doživljaja vremena, te kapitalističku uzrečicu koja vrijeme izjednačuje s novcem.

Najbolji umjetnički rad koji sam ikada uživo vidjela, a koji odgovara na temu vremena i umjetnosti, jest onaj Christiana Marclaya, “Sat”, koji je prije četiri godine i odnio s punim pravom Grand Prix Venecijanskog bijenala: u svakom trenutku njegova filma, a film traje 24 sata, na ekranu je prizor iz pojedinog filma iz povijesti kinematografije koji pokazuje točno vrijeme u stvarnom prostoru, bilo da neki od glavnih protagonista gleda na sat, ili se sat tek nazire u pozadini scene.

Marclayev rad nije, nažalost, na izložbi. Izložba kustosica Jasminke Babić iz Splita i Leile Topić iz Zagreba međunarodnog je predznaka, no skromnija je od poziva pobjedniku Bijenala, većinom je riječ o djelima umjetnika koji se već nalaze u fundusima hrvatskih muzeja.

Primjer je takve posudbe iz hrvatskih muzeja rad “Pet Metronoma” međunarodne umjetničke dive Marine Abramović, iz fundusa zagrebačkog MSU. Metronomi, koji kucaju svaki u različitom tempu, postavljeni su po čitavoj galeriji, ne samo u prostoru predviđenom za izložbu, zvučna su podloga pri obilasku, čini se da vam “otkucava” vrijeme pri obilasku.

Japanski umjetnik koji je stvarao u New Yorku On Kawara, kustosima i ravnateljima mnogih svjetskih muzeja, pa i Radoslavu Putaru u zagrebačku Galeriju suvremene umjetnosti, u ljeto 1973. godine slao je telegram u kojem je pisalo samo “I am Still Alive” - telegrami koji su u bazi mnogih izložbi posvećenih Kanwari, od MoMA-e do Guggenheima, također su i na izložbi u Splitu.

Na temu se izvrsno nadovezuju tri umjetničke knjige nedavno preminulog umjetnika Mladena Stilinovića, dvije iz 1977. i jedna iz 1979. godine, “Vrijeme”, “Nemam vremena” i “Sad”. U knjizi “Nemam vremena” Stilinović je ispisao: “Knjigu sam napisao kad nisam imao vremena. Molim čitaoce da je čitaju kad nemaju vremena”, u knjizi “Sad” je nacrtana strelica, u knjizi “Vrijeme” ispisuje ovu riječ.

Naravno, bilo bi nemoguće zamisliti izložbu o vremenu u hrvatskoj umjetnosti bez rada Dalibora Martinisa, u kojemu umjetnik 2010. odgovara samom sebi, no vrlo mladom, na pitanja koja je postavljao 1978.

Rad Dalibora Martinisa

Teško je zamisliti izložbu o vremenu i bez “Meandara” Julija Knifera, iz sedamdesetih, koji su, po svojoj prilici, sama definicija subjektivnosti vremena.

Izlažu i Igor Eškinja, rad se zove “Čekaonica”, naslikani su narančasti plastični stolci poznati iz čekaonica, Neli Ružić koja spaja kazaljke dvaju satova, pa Gorki Žuvela instalaciju od drveta...

Koncept je izložbe zanimljiv, pruža nov pogled na suvremenu umjetnost, ima i moćnih radova, no nekako se teško oteti dojmu da je na ovu temu trebalo napraviti izložbu veću u opsegu.

Smještena je i u manjem prostoru, dok veći dio zauzima također zanimljiva izložba “Suvremena fotografija iz Ruske Federacije, Bjelorusije i Ukrajine”.