DRAGULJI IZ SLIKAREVA ATELJEA

NEPOZNATI GLIHA Neizlagani radovi jednog od najvećih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća

Za tri izložbe, u povodu 100. obljetnice Glihina rođenja, odabrani su dosad neizlagani radovi

Ove godine obilježava se stota obljetnica rođenja jednog od najvećih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća - slikara Otona Glihe. Tim povodom u riječkom MMSU bila je u proljeće upriličena Glihina retrospektiva koju će ove jeseni imati priliku vidjeti i zagrebačka publika u galeriji Klovićevi dvori.

Na toj retrospektivi njezin autor Zdenko Tonković usredotočio se na slikarev najpoznatiji motiv - gromače. Pa iako se čini da je o Glihi sve rečeno i da je sve poznato, iza njega su ostali mnogi radovi koje javnost još nije imala prilike vidjeti. Povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže u suradnji s Glihinim nasljednicima napravio je izbor njegovih nepoznatih, neizlaganih ili manje poznatih djela koja su tema nekoliko izložbi na Krku, otoku koji je za tog umjetnika bio nepresušna inspiracija, otoku na kojem je rođena njegova supruga, umjetnica Mila Kumbatović.

Druga izložba u nizu otvara se u utorak u Galeriji Decumanus u Krku, iza nje slijedi još jedna u istom prostoru. Prethodila im je pak izložba također neizlaganih i Glihinih portreta i pejzaža u galeriji Lapidarij u Omišlju.

Pandan slikama

Albaneže naglašava da je riječka retrospektiva bila usredotočena na odabir gromača kroz vremenski presjek Glihina slikarstva, dok izložba u Krku donosi po istome obrascu njegove realizacije na papiru.

“Činilo mi se kao zgodan kontrapunkt platnima koja su izložena na retrospektivi pokazati motive gromača, ali u crtežima koje je Gliha radio od 60-ih pa sve do kraja, do devedesetih godina.

Ti su crteži zapravo Glihine prvotne ideje za veće kompozicije koje je kasnije prenosio na platna”, kaže Albaneže te dodaje da su prema njegovu sudu Glihini posljednji radovi na papiru relevantniji od slika iz istog razdoblja.

“Možda je u uljima kod njega došlo do stanovitog zasićenja pa se vratio klasičnom pejzažu, no crteži su posve nešto drugo, vrlo su zanimljivi, radio ih je uglavnom tušem u boji”. Kako naglašava, na izložbi su predstavljeni i Glihini radovi rađeni flomasterom, što je bila rijetkost u vrijeme kada nastaju, a to svakako svjedoči o Glihinu priklanjanju novinama.

Slikar i drugih motiva

Albaneže je prikupio i djela s motivima s kojima se Glihino slikarstvo toliko ne povezuje. “U Glihinu se opusu nalazi mnogo toga vrijednog što ne pripada isključivo ciklusu Gromače”. Po broju izložaka, skromnom omišaljskom izložbom, nastojao je, kaže, ukazati “na raznolikost motiva koji su nezasluženo ostali bez javne prezentacije”.

Rani radovi

Premda su, kako objašnjava, zanimljivi već i studentski Glihini radovi kada u zemljanim tonovima rješava ljudsku figuru te kjaroskuralnom modelacijom ostvaruje njezin smještaj u prostoru, u njima još ne nalazimo izraženiju osobnu poetiku.

“Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Gliha je oslikavao radne akcije, a takvoj žanrovskoj kompoziciji pripada i malo ulje s prikazom seoskih kola i ljudima u radu, to je neposredna bilješka, skicozna, ispunjena dinamičnim ritmom.”

Albaneže posebno izdvaja Glihine portrete i autoportrete. “On je doista sjajan portretist; u tom je pogledu najpoznatiji njegov Autoportret iz 1954. te se još neostvarena izložba posvećena samo Glihinim portretima nameće kao poželjan projekt koji bi imao itekako što pokazati.”

Kao Velasquez

Portret djevojčice Nade prikazane u čitavom stasu Albaneže uspoređuje s Velasquezovim infantkinjama, a “odlikuje ga otmjen i suzdržan koloristički sklad, u plavičastim tonovima, te bogata i plemenito topla slikarska površina”.

Tu su i neizostavni motivi Omišlja, njegove srednjovjekovne urbane strukture i okolice, mjesta Glihinih kontinuiranih ljetovanja.

“U takvom je ozračju nastala slika ‘Slikar i koza’ koja asocira na slavni odlazak u prirodu Gustava Courbeta, duhovita Glihina posveta koju srećemo i kada na narudžbu za prikaz konja za Uvalu Scott odgovara slikom dječje igračke.”

Pri kraju svoje karijere Gliha je, ističe Albaneže, iznenada učinio obrat koji nije uspio do kraja provesti. Ritmove s gromača uočio je na morskoj površini te su valovi na određeni način postali ekvivalent kamenim predlošcima.

Nakon još nekog vremena, oko 1990., ponovno se ukazao i horizont na slici te umjesto plošnosti slikar je vratio u kadar slike i perspektivu. “Dok se čini da je u slikama pomalo izgubio snagu, to se ne može reći za crteže iz tih godina. Naprotiv”, zaključuje Albaneže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 09:44