KUSTOSICA ANA JANEVSKI: 'Za posao u MoMa-i morala sam proći šest krugova intervjua'

Ana Janevski diplomirala je na talijanskom jeziku na znamenitom fakultetu Sapienza u Rimu, na odjelu za književnost, a potom je u Parizu magistrirala na francuskom L'École des hautes études en sciences sociales, na sociološkom studiju, na temu suvremene umjetnosti Balkana. Trenutačno je kustosica u njujorškom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, MoMA-i, jednom od najutjecajnijih muzeja svijeta. Radi na odjelu za medije i peformans kojeg je u širem kontekstu, kontekstu javnosti, "proslavila" Marina Abramović izložbom "Umjetnik je prisutan" 2011. godine.

Ovih dana boravi u Zagrebu na poziv domaćih kustosica iz WHW. Iz New Yorka je, naime, doputovala radi upravo otvorene izložbe Kontakt kolekcije iz Beča "Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) posvećene Mladenu Stilinoviću, umjetniku s kojim je često i rado surađivala, te čiji su radovi iz ciklusa "Enciklopedija mrtvih", naposlijetku, otkupljeni od strane njujorškog muzeja u kojemu radi. Stilinović je preminuo ljetos, a velika se izložba posvećena ovom umjetniku odvija na nekoliko lokacija u gradu, među kojima su i Galerija Nova te privatni stan u Gajevoj ulici - stan je posveta načinu na koji su često izlagali istočnoeuropski umjetnici od poslijeratnog razdoblja do devedesetih. Na komemoraciji Stlinoviću koja je održana u ZKM-u pod naslovom "Juriš kolači" pozvani su oni koji su sa Stilinovićem surađivali da u trominutnoj formi pred svima podijele sjećanja na umjetnika kroz neki njegov rad.

Ana Janevski odabrala je, kako mi kaže na početku našeg razgovora, rad "Početnica 1, 2, 3": "Imala sam prilike vidjeti Stiletove eksperimentalne filmove s početka sedamdesetih prije osam godina. Fasciralo me koliko je već tema bilo prisutno koje će kasnije razviti u svom radu, kao što su grad, jezik, reklame, humor, novac...."Početnica 1, 2, 3", naime, poziva gledatelje da glasno čitaju razne reklamne i oglasne ploče po Zagrebu, te zahtijeva jedan kolektivni napor. A sa Stilinovićem i njegovom životnom družicom, povjesničarkom umjetnosti Brankom Stipančić, rado sam surađivala i ranije."

Njujorškoj MoMA-i, gdje sada radi, često su se upućivali prigovori kako je zapadnocentrična, pa su, kako bi stali na kraj ovim prigovorima, započeli kupovati umjetnine iz ostatka svijeta, ponajviše iz Istočne Europe i Latinske Amerike. Uz spomenuti Stilinovićev rad, u međuvremenu su otkupili i radove kao što su "Listanje časopisa Elle" Tomislava Gotovca, "Scene iz novog nasljeđa" Davida Maljkovića itd. Radovi su ovih umjetnika pokazani na skupnim izložbama, dok je Sanja Iveković u muzeju imala i samostalnu izložbu, "Slatko nasilje". Kritičarka Ruth Noack, koja je napisala knjigu o radu umjetnice, citirala je upravo svoju kolegicu Anu Janevski, tumačeći kako je "bivša Jugoslavija bila u kontekstu kulture vrlo zanimljivo mjesto u kojoj su dijelovi komunističke političke i kulturne elite prepoznavali odnos između univerzalnosti moderne umjetnosti i univerzalnosti socijalističke emancipacije".

Mnogi će se od radova nabrojanih autora, Stilinovića, Maljkovića, Gotovca, Sanje Iveković, naći u novom postavu u novom dijelu muzeja kojeg grade proslavljeni američki arhitekti Diller+Sconofrio, i planira se otvoriti za kraj 2019. godine. Koji? "Prerano je za reći točno koji radovi, no sigurno će biti i djela s ovih područja" kaže mi kustosica s njujorškom adresom.

Naznake tko će biti u novom stalnom postavu mogu se pronaći u izložbi "Scene iz novog nasljeđa", koja je bila pokazana u vodećem njujorškom muzeju, a koju je radilo troje kustosa, među kojima i Ana Janevski. "Izložba je nazvana prema radu riječkog umjetnika Davida Maljkovića: "Bila je to izložba suvremenih djela iz kolekcije i pokazala je novi način pristupa umjetnosti nakon 1989. i pada Berlinskog zida, i nastala je, također, kao dio težnje ovog muzeja da proširi kolekciju. Što se tiče naslova, svidjela mi se ta dvostrukost Maljkovićeva rada, gledanje i u prošlost i u budućnost", kaže mi. Radnja se, naime, odvija u budućnosti, uz uništen spomenik Vojinu Bakiću na Petrovoj gori, kojeg buduće generacije uopće ne prepoznaju, već gledaju na njega kao na njima nerazumljiv ostatak prošlosti.

Podsjetimo kako je nedavno poslovni čovjek Krešimir Penavić poklonio neke radove Mirka Ilića i naslovnice "Poleta", što su u MoMA-i rado prihvatili. Kako uopće funkcionira pogon otkupa i donacija u ovom muzeju, poznato je da veliki muzeji ne primaju sve donacije, samo one odabrane? "Svaki odjel u Muzeju ima svoj otkupni odbor. Kustosi predlažu radove, a odbor uz kustose i ostalo osoblje muzeja donosi odluke o otkupu. MoMA je golem muzej sa svojim vlastitim zakonitostima. I ne primaju sve", kaže.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Ana Janevski rođena je u Beogradu 1976. godine, no zbog očeva je posla često putovala, najčešće po Italiji, pa je, kako kaže, odrastala dvojezično. Osnovnu školu pohađala je u Splitu i Milanu, a u Beogradu završava srednju školu. Potom odlazi u Rim, gdje završava studij književnosti. Odakle interes za kustoski posao? Negdje sam, naime, pročitala kako je svojoj devedesetogodišnjoj baki objašnjavala poslove PR-a i DJ-a, pa je baka zaključila kako su "kustos, PR i DJ zanimanja novog doba". Odgovara mi: "Prije svega, lettere se doslovno prevodi kao studij književnosti, no to je studij koji obuhvaća mnogo šire područje, pa sam slušala i mnogo predavanja povijesti umjetnosti. Najviše me privukla ova grana studija."

Nakon Rima otišla je u Pariz, gdje je prvo kao studentica radila u Louvreu, najposjećenijiem muzeju svijeta, kojeg godišnje obiđe i osam milijuna ljudi. Bio je to, krajem devedesetih, dobar trenutak za kustosa kojeg zanima istočnoeuropska umjetnost; naime, upravo u to doba započinje veliki interes za umjetnost iz ovih krajeva. U Parizu upisuje magisterij: "Magisterij je bio na temu Balkana, odnosno artikulacije balkanizma u suvremenoj umjetnosti, jer me interesiralo tumačenje opće prihvaćenih stereotipa o Balkanu od strane zapadnih zemalja, kroz pogled na suvremenu umjetnost, kao i geopolitički pojam Istočne Europe. Tada se pojavilo i nekoliko izložbi koje su tematizirale suvremenu umjetnost, primjerice ona koju je u Kasselu radio Rene Bloch. Balkan možda u ovom trenutku i nije tako aktivan politički, no postoje ti čitavi negativni stereotipi vezani uz regiju kao područje sukoba. Uvijek je potrebno imati Drugoga, Balkan je to rješavao za Europu". Magisterij je bazirala djelomice i na knjizi "Imaginarni Balkan" Marie Todorove, koja je među ostalim pisala da je jedan od najčešćih stereotipa vezanih uz Balkan taj da je to prostor koji pati od manjka kulture.

U Parizu je potom radila i u znamenitom Musées de la ville de Paris, u doba kada je na čelu bio Hans Ulrich Obrist koji je godinama na vrhu liste najutjecajnijih kustosa na svijetu. Kako je bilo raditi s Obristom? "Vrlo ugodno. On dobro poznaje neke umjetnike s ovog područja. Kada sam mu predložila da u muzeju napravimo izložbu Tomislava Gotovca, odmah se složio. Gotovčev je rad prethodno izložio i sam, kao glavni izbornik Venecijanskog bijenala". Izložba o Gotovcu donijela joj je i prijateljstvo s ovim umjetnikom: "Izlagao je svoj arhiv i napravio performans "I Love Billy Holiday". A dok smo pripremali izložbu, satima smo šetali uz Seinu i razgovarali o filmu" kaže Ana Janevski. Prema Gotovčevoj izjavi "Čim otvorim oči, ja vidim film" nazvala je i veliku izložbu posvećenu eksperimentalnom filmu iz šezdesetih i sedamdesetih na području bivše Jugoslavije. U poslijeratno doba djelovalo je niz amaterskih kino klubova, posebice u Zagrebu, Beogradu i Splitu. Mene je zanimala povezanost i prožimanje između eksperimenta u tzv. amaterskoj filmskoj umjetnosti i umjetnosti šezdesetih i rađanja umjetničke produkcije na nekadašnjem kulturnom prostoru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kino klubovi, a nešto kasnije i studentski kulturni centri, pružali su mogućnost avangardističkog eksperimentiranja, samoorganizacije u duhu socijalističkog samoupravljanja, te i određeni oblik političkog angažmana. Anti-flim u kinu klubu Zagreb pojavljuje se uz pojmove anti-grupe Gorgona, anti-arta Mangelosa i slično. Eskperimentalni film je spajao generacije Aleksandra Srneca s, primjerice, Mladenom Stilinovićem i Goranom Trbuljakom".

Ovaj je projekt ujedno bila i prva veća izložba kojom se predstavila kao kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Varšavi, gdje je provela četiri godine, od 2007. do 2011. Kako to da se odlučila na odlazak iz Pariza u Varšavu? "To me mnogi pitaju, obično se odlazi s Istoka na Zapad. Tadašnju ravnateljicu Joannu Mytkowsku upoznala sam preko Davida Maljkovića, on je imao neku intuiciju da se nas dvije moramo upoznati, i uistinu smo kliknule na prvu. Bio je to muzej u nastajanju, vrlo otvoren, radila sam što me zanimalo, s ljudima koji su dijelili moj svjetonazor". Muzej u Varšavi, otvoren 2007., smješten je u bivšem salonu namještaja. Na otvorenje su, sjeća se, pozvali mnoge kolege iz regije, Želimira Žilnika, WHW, Škart... Čini se da su imali dosta slobode na sceni u Varšavi, unatoč dosta konzervativnoj vladi: "Čini mi da je sada politički situacija ekstremnija nego kad sam ja bila tamo. Kada sam došla u Varšavu, nastupila je smjena generacija i rukovodeća mjesta u vodećim kulturnim institucijama su dobili ljudi u svojim tridesetim, četrdesetim godinama života. Bilo je, naravno, sukoba i antagonizama, no sve je vrlo uspješno prevladano. Osim toga, kako Poljska nije imala ekonomsku krizu, budžet je za muzej bio solidan. Tada nas je bilo šestoro, danas u ovom muzeju radi četrdeset ljudi."

Stimulirala ju je, kako navodi, energija vezana uz pokretanje novog muzeja. Zato i nije iz prve prihvatila poziv u New York, već se neko vrijeme dvoumila. Poziv je dobila nakon susreta s austrijskom kustosicom ovog muzeja Sabine Breitweiser na jednoj od međunarodnih konferencija: "Varšavski je bio muzej s kojim sam se lako mogla identificirati, pogon u MoMA-i je drugačiji, golem. Prema mojem iskustvu, muzeji na Zapadu su strukturiraniji, no većina muzeja na Istoku pruža veću slobodu. Nakon što sam se ipak odlučila, morala sam proći krug od čak šest intervjua. Nisam požalila", kaže.

Danas živi u vrlo živopisnom djelu Brooklyna, a u muzej, koji je na Manhattanu putuje podzemnom željeznicom. Odjel radi mnoštvo performansa u suradnji s međunarodnim umjetnicima, pod egidom "Svijet u svijetu". Posla je mnogo, često je čitav dan u muzeju. "Puno je sastanaka, u Americi vlada kultura sastanaka A New York je takav grad da možeš neprekidno biti u pogonu, a možeš i sebi dozvoliti da se odmoriš, i ne bojiš se da ćeš nešto propustiti, bit će i dalje tu".

Došla je na odjel performansa nekoliko mjeseci nakon što je milijun ljudi posjetilo izložbu Marine Abramović koja se temeljila upravo na performansu. Koliko je ovaj PR, kojeg slavnoj umjetnici ne nedostaje, bitan za umjetnika danas, ovaj način komunikacije s medijima, s publikom: "Taj takozvani star sistem nekom je bitan, nekom posve nevažan, to uistinu ovisi o umjetniku. No, koliko sam čula, nisu očekivali toliko posjetitelja izložbe. Medutim, što god mislili o tom pristupu, važno je reći da je Marina Abramović otvorila vrata performerima koji su došli nakon nje."

Odjel u kojemu radi Ana Janevski otvorio se 2007. godine i najnoviji je u MoMA-i. "Muzeju je bilo važno shvatiti kako funkcionira živa umjetnost unutar prostora". To je i tema knjige koju je izdala s koreografom Borisom Charmatzom, a moći će se uskoro nabaviti i preko Amazona: "U Charmatzovim performansima sudjelovalo je više od pedeset plesača, a temeljna je tema bila muzej kao nova platforma za ples, nakon kazališta".

O umjetnosti performansa u suvremenom dobu predavala je i u Moskvi, gdje su ju pozvali kustosi vezani uz muzej Garage koji promovira suvremenu umjetnost, a na čelu mu je povjesničarka umjetnosti Kate Fowles, dok ga financira Daša Žukova, inače supruga Romana Abramoviča. Ana Janevski je predavala u sklopu skupa koji se bavio temom "Performans i etika". O tom iskustvu kaže: "Na žalost, u Europi su budžeti za kulturu sve manji, pa neke zemlje, poput Rusije, imaju model da veliki kapital financira umjetničke institucije. U slučaju Garagea, za sada to rade uspješno".

Sve u svemu, uistinu impresivna karijera za nekoga tko je navršio četrdesetu godinu života.