Na izložbi "Vlaho Bukovac i portreti dubrovačkih obitelji" u galeriji Dulčić Masle Pulitika mogu se, među ostalim, vidjeti neka dosad nepoznata djela jednog od naših najvećih umjetnika, a riječ je o tri portreta obitelji Bibica koje je zbirci Umjetničke galerije Dubrovnik 2023. donirala dubrovačka liječnica Ana Bakija-Konsuo.
Jedna od tih novootkrivenih Bukovčevih slika, međutim, gotovo je posve identična slici Mata Celestina Medovića "Portret majke" koja se smatra antologijskim djelom tog umjetnika. Kustosi nisu mogli vjerovati svojim očima.
"Kada sam prvi put vidjela ‘Portret Lucije Bibice‘ iz 1881. bila sam potpuno iznenađena i zbunjena i odmah sam išla usporediti fotografiju Medovićeva ‘Portreta majke‘ iz 1894. iz Galerije umjetnina da provjerim sličnost", kaže Rozana Vojvoda iz Umjetničke galerije Dubrovnik.
"Tisuću pitanja mi je prolazilo kroz glavu, a prvi impuls mi je bio da se konzultiram s kolegicom Lucijom Vuković iz Dubrovačkih muzeja da zajedno pokušamo riješiti zagonetku. Dok nismo napisale tekst za prateći katalog izložbe, nije prošao nijedan dan da nismo intenzivno razmišljale i razgovarale o odnosima između te dvije slike i mogućim scenarijima."
Prvo pitanje je bilo, govore Rozana Vojvoda i Lucija Vuković, postoji li mogućnost da su umjetnici radili po istoj fotografiji, a kad su to isključile, pitale su se kakve su okolnosti u kojima se dogodio čin kopiranja odnosno zašto se kopiranje dogodilo.
Potom ih je počelo zanimati kako je Medovićevo djelo dobilo naziv "Portret majke". Djelo se, naime, kako tumače, pod tim nazivom počelo izlagati tek nakon smrti Medovića.
"Ušlo je u Galeriju umjetnina 1931. godine pod nazivom ‘Majka‘ kao posudba iz zbirke Iva Tartaglie i tada se počelo izlagati na različitim izložbama. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća naziv slike varirao je od majke do gospođe i starice. Slika 1952. postaje dio zbirke Galerije umjetnina i u inventarne knjige upisana je pod nazivom ‘Starica‘, kasnije je naziv promijenjen, te se od 1958. slika počinje nazivati ‘Portret majke‘ bez iznimke. Tijekom istraživanja preispitivale smo i identifikaciju portretirane kao Lucije Bibica rođ. Drašković, no nismo našli dokaz da bi na portretu bio prikazan itko drugi, dok se prikaz Lucije Bibice na Bukovčevom portretu iz 1881. u potpunosti uklapa u kronologiju obitelji Bibica."
Zašto su odmah isključile mogućnost da su možda naslikali portret Lucije Bibice prema istoj fotografiji?
"I Bukovac i Medović dosta su portreta radili po fotografiji, tako da takav proces rada nije nikakva iznimka u opusu ovih autora. Međutim, vidljivo je da Medović koji radi sliku trinaest godina kasnije kopira sve detalje ranije, Bukovčeve slike: upotrebljava plohu crvene boje na potpuno istome mjestu kao i Bukovac na pozadini slike, iznad lijevog ramena portretirane žene te najsitnije detalje izvodi na potpuno isti način: slika rub čipke koja viri iz odjeće s dvama, trima malenim uzdužnim potezima, identično tretira sjene, radi jednake mrljaste poteze pozadine. Pred njegovim očima definitivno je bila Bukovčeva slika koju prenosi u nešto manjim dimenzijama (Bukovčeva slika je veličine 42,5 x 32 cm, a Medovićeva 37,5 x 26,5 cm)", tumače.
Ističu i da ni u jednom trenutku nisu dvojile da je Bukovčev portret Lucije Bibice iz 1881. autentično Bukovčevo djelo.
Vidljivo je to, kažu, po stilskim odlikama portreta i komparativnoj analizi s drugim portretima koje radi u tom vremenu te autentičnoj signaturi koja zasigurno nije kasnije dodavana kako je posvjedočeno i UV snimanjem.
"Slika je doprinos skupini od dvadesetak do sada evidentiranih portreta uglednih sugrađana, poznanika i prijatelja te članova obitelji koje Bukovac izrađuje tijekom tromjesečnog boravka u Cavtatu i Dubrovniku, od kolovoza do studenoga 1881. godine. Likove bez iznimke postavlja pred zagasitu pozadinu, a pažnju posvećuje psihološkoj karakterizaciji portretiranih, teksturi odjeće te detaljima poput ovratnika, rukava, frizure ili nakita."
U svakom slučaju, sličnost Bukovčeva Portreta Lucije Bibice i Medovićeva "Portreta majke" ostaje velika zagonetka. Dvije kustosice kažu da zasad nema definitivnog zaključka i više je pretpostavki, no najviše su sklone teoriji da je Medović naprosto kopirao Bukovca. No opet se postavlja novo pitanje - zašto je to učinio.
Kako navode, s jedne strane, moguće je da je Medovića obitelji zamolila da napravi kopiju Bukovčeva portreta Lucije Bibice jer nisu imali fotografiju, a osoba prikazana na slici više nije bila živa (Lucija Bibica umire 1888.), ali za tu pretpostavku nisu našle dokaze.
"Medovićeva slika nastaje 1894. kada Bukovac također boravi u Dubrovniku i radi, primjerice, portrete obitelji Dabrović tako da je obitelj isto tako mogla zamoliti Bukovca osobito ako se uzmu u obzir veze koje je Vlaho Bukovac imao s obitelji Bibica. Primjerice, "Portret Frana Dabrovića" iz 1894. izložio je prvi put u zlatarni obitelji Bibica na Placi u kojoj su radili Frano Bibica, svojevremeni staratelj Bukovčeve supruge Jelice Bukovac rođ. Pitarević i njegov mlađi brat Franić.
S druge strane i to nam se sada čini puno uvjerljivije, Medović je mogao naprosto kopirati Bukovčev portret Lucije Bibice iz 1881. jer ga je smatrao izrazito kvalitetnim i zbog toga što je to bila neka vrsta vježbe. Medović je tada boravio u Dubrovniku i Kuni Pelješkoj (nakon povratka iz Münchena i prije odlaska u Zagreb) i ovaj čin kopiranja bi značio da je došao pod utjecaj Bukovčeve portretistike i prije svog boravka u Zagrebu. Medović je sliku signirao čime je dao do znanja da je s portretom zadovoljan."
Autorice izložbe podsjećaju i da u svojoj monografiji o Medoviću Vera Kružić-Uchytil ovaj Medovićev portret stavlja među same vrhunce Medovićeve portretistike.
Slažu se da se uistinu radi o sjajnoj slici. Tu nema dvojbe, unatoč tomu što je, kako tvrde, riječ o kopiji Bukovčeva djela.
"‘Portret majke‘, koji Medović slika 1894., premda je stilski nimalo ne odudara od niza portreta koje Medović izrađuje tih godina. Tamna pozadina Bukovčevih portreta oko 1881. također je karakteristična za Medovića u periodu 1893. - 1894., a snažnu psihološku karakterizaciju koju Bukovac postiže na svojim portretima, Medović u punom zamahu počinje provoditi tijekom svog školovanja na minhenskoj Akademiji (1888. - 1893.) kada pod utjecajem realizma Lieblova kruga ostvaruje izuzetne portrete bogate slikarske fakture i istančanog poniranja u lik prikazane osobe."
Ovo nije jedinstven slučaj da jedan umjetnik kopira drugog. Poznat je u povijesti umjetnosti niz primjera.
"Kopiranje slike koju umjetnik smatra kvalitetnom dio je procesa učenja i vježbe. Većina naših modernih slikara kopirala je djela starih majstora i tako učila. Česti su slučajevi i da jedan umjetnik kopira po narudžbi svoje vlastito djelo, posebice portrete koje žele imati različiti članovi obitelji."
No ipak, ova cijela situacija je izrazito neobična, kažu Rozana Vojvoda i Lucija Vuković, jer tzv. "Portret majke" iz Galerije umjetnina nije bilo koji Medovićev portret, već djelo koje je smatrano antologijskim i koje je godinama u stalnom postavu Galerije umjetnina u Splitu.
U svakom slučaju, svakako smatraju da se naziv tog djela treba promijeniti u "Portret starice" ili "Portret gospođe" kako je slika i nazivana u prvoj polovici dvadesetog stoljeća ili u "Portret Lucije Bibice", "ali o tome će svakako odlučiti kustosi/ce Galerije umjetnina u Splitu".
Također, napominju i da postoji još jedna slika koju je Medović naslikao prema Bukovcu,
"što ide u prilog pretpostavci da je Medović kopiju Bukovčeve slike napravio kao svojevrsnu vježbu".
"Portret Pera Marića" iz 1881., kako se doznaje iz monografije Vere Kružić-Uchytil, Medovićeva je kopija Bukovčevog "Portreta Pera Marića" iz 1881., a bio je izložen prvi put na Medovićevoj retrospektivnoj izložbi 1939. godine pod nazivom "Portret gospodina s cvikerom", "tako da se može zaključiti, jednako kao i za "Portret majke" iz 1894., da se slika izlaže tek nakon Medovićeve smrti".
"Medović je, inače poznavao Pera Marića još od 1879., kada ga je Pero Marić, dobar Bukovčev prijatelj, zajedno s Bukovcem posjetio u samostanu Male braće dok je Medović bio redovnik."
Na izložbi "Vlaho Bukovac i portreti dubrovačkih obitelji" izložen je Bukovčev "Portret Pera Marića" iz 1881., kao i portreti njegovih kćeri ("Dvije sestre Marić", 1879. i supruge ("Portret Andrijane Marić", 1881.).
"Na žalost, Medovićevoj kopiji Bukovčevog portreta Pera Marića nismo uspjeli ući u trag iako smo došli u kontakt s članovima obitelji u kojoj se svojevremeno Medovićeva slika čuvala", kažu autorice izložbe.
Na izložbi "Vlaho Bukovac i portreti dubrovačkih obitelji", donirani portreti obitelji Bibica prikazani su prvi put nakon restauracije koju je proveo restaurator-konzervator savjetnik Denis Vokić, povijesno-umjetnički se valoriziraju i stavljaju u širi kontekst Bukovčeva serijskog portretiranja onih dubrovačkih obitelji s kojima je bio obiteljski ili prijateljski povezan (Marić, Amerling, Papi, Dabrović...).
Prema riječima autorica izložbe izuzetno kvalitetni "Portret Lucije Bibice rođ. Drašković" iz 1881. je do sada nepoznato Bukovčevo djelo koje nije evidentirano ni u temeljnoj monografiji o Vlahu Bukovcu Vere Kružić-Uchytil iz 2005. godine, a dr. Bakija Konsuo ne spominje ga ni u poglavlju o Bukovčevim slikama knjige (koju potpisuje s dr. Ivicom Vučkom) o Bibicama.
Kvalitetom nešto lošiji Portret Marka starijeg Bibice iz 1907. koji je najvjerojatnije rađen prema fotografiji također je do sada nepoznato Bukovčevo djelo.
Za "Portret Frana Bibice" iz 1891. se znalo, ali je evidentiran u Bukovcu Vere Kružić-Uchytil pod sekcijom"izgubljena djela". Kako je već razjašnjeno u knjizi dr. Bakije Konsuo i Ivice Vučka, Frano Bibica bio je staratelj Jelice Pitarević, Bukovčeve muze i supruge, te brat Katarine Bibice, čiji se antologijski portret već od 1952. godine nalazi u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Na ovoj izložbi portreti brata i sestre rađeni u istom razdoblju, jednakih dimenzija i pred istom svijetlom mrljastom pozadinom, nakon niza godina, izloženi su jedan pored drugog.
Osim portreta obitelji Bibica na izložbi su i portreti dubrovačkih obitelji Papi i Dabrović iz privatnog vlasništva koji se prvi put prikazuju dubrovačkoj publici. "Portret Marka Dabrovića" koji je restauriran izlaže se prvi put uopće te se ovom prilikom redatira i u Bukovčevo pariško razdoblje, točnije prvu polovicu 80-ih godina 19. stoljeća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....