Ova je slika izuzetno važna i u Caravaggiovu privatnom životu. Nastala je u rimskom razdoblju, kada je vrijeme sreće zbog velikog uspjeha ustuknulo pred dramatičnim godinama njegova bijega zbog ubojstva čovjeka. Umjetnik se prvo skrivao u Rimu, tražeći pritom oprost od pape, a zatim bježi na Maltu i Siciliju. To je snažna slika, prva u posve novom razdoblju u životu ovog umjetnika - kaže kustosica Amalia Pacia, koja je iz milanske Pinakoteke Brera doputovala u Zagreb i prekjučer dala zeleno svjetlo.
Zadovoljeni su svi uvjeti osiguranja, klime, temperature i svjetlosti, pa je slika i postavljena na zid. Kako bismo pojasnili kustosičine riječi, podsjetimo da je djelo, čije su dimenzije 171 x 145 centimetara, nastalo u ljeto 1606., samo nekoliko mjeseci nakon što je u svibnju slavni umjetnik u kavanskoj svađi ubio svodnika Ranuccia Tommasonija.
To se ljeto Michelangelo Merisi da Caravaggio skrivao na posjedu kneza Maurizia Colonne u mjestašcu Palestrina pokraj Rima. Poslije su biografi potvrdili da je, osim umjetničkih, Caravaggio imao i obiteljske veze s kućom Sforza Colonna. Naime, njegova je sestra Caterina bila dadilja u toj kući, a ranije je isti posao radila i njegova teta. Caravaggio se kod ugledne obitelji koja je cijenila njegov umjetnički rad neko vrijeme uspješno skrivao, no u rujnu ga je prepoznao izaslanik modenskog vojvode Fabio Massetti.
Status boga
Za razliku od mnogih drugih Caravaggiovih slika, ova nije nastala za određenog naručitelja, nego ju je naslikao za svoju dušu. U Rimu je sliku kupio trgovac Ottavio Costa, no kao posrednik. Godine 1624. slika je zabilježena u kući rimske plemićke obitelji Patrizi, koja se u Rim iz Siene doselila stoljeće prije, i bili su umjetnički mecene, također bliski s mnogim papama (i danas u Rimu postoji Palazzo Patrizi).
Slika je već tada procijenjena na oko 300 škuda, što je izuzetno velika vrijednost za to doba. Uostalom, Caravaggio je među mladim sljedbenicima u Rimu imao status boga, kolekcionari su ga voljeli, kao i kritičari. O “Večeri u Emausu” je, mnogo kasnije, 1912. pisao slavni teoretičar Lionello Venturi, vidjevši je također kod nasljednika obitelji Patrizi. Ta se slika, naime, prenosila s koljena na koljeno i u posjedu jedne jedine obitelji bila je više od tri stotine godina, sve do 1939., kada je otkupljena za Pinakoteku, gdje je i danas. Promijenila je, dakle, malo vlasnika.
- Slika je kupljena za 400.000 lira. Nije bila toliko skupa jer je bilo razdoblje neposredno prije rata - kaže Amalia Pacia i dodaje: - Jedno je od najvažnijih djela koje posjeduje naša Pinakoteka.
U katalogu koji uz izložbu izdaje talijanska Skira okupljen je niz stručnjaka za ovog umjetnika. U njemu se može doznati i da su nedavno pronađena pisma koja otkrivaju da je sliku Pinakoteka otkupila na poticaj Ettorea Modiglianija. On je bio na čelu milanskih muzeja, ali je godinu dana ranije, 1938., otpušten iz službe, i to, kako navodi Amalia Pacia, zato jer je bio Židov.
Nesebična pomoć
Ipak, doznao je da je slika na prodaju i vjerovao da je najbolje da je kupi Pinakoteka, nesebično nudeći svoju pomoć, za koju poslije, sve do pronalaska navedenih pisama, nije dobio priznanje. Naime, upozorio je da se slika pojavila na tržištu i podsjetio da ju je moguće kupiti od novca koji je ostao od prihoda od izložbe “Talijanska umjetnost” koju je upravo on 1930. godine priredio u Londonu.
Slika je naposljetku i kupljena, no svečanost primopredaje nije se dogodila. Društvo prijatelja Brere koje je sufinanciralo kupnju slike ukinuto je uredbom fašističkog režima. Istraživanjima je, nadalje, otkriveno da postoji još jedan sloj slike ispod ove. Taj sloj ukazuje na Caravaggiovo sve mračnije raspoloženje nakon ubojstva. Uostalom, dovoljno je i usporediti sliku s “Večerom iz Emausa” koja se nalazi u Londonu i koja je nastala 1600., kada je umjetnik bio na vrhuncu popularnosti: boje su mnogo življe, rukopis razigraniji.
Čuvar i kamera kao osiguranje
Slika će biti izložena unutar stalnog postava Muzeja za umjetnost i obrt sve do početka rujna, a do nje vode didaktički paneli postavljeni u nekoliko prostorija koje prethode onoj u kojoj je slika. Otvaranje izložbe je u utorak, a dan prije je primanje. Riječ je o, podsjetimo, poklonu Italije uoči primanja Hrvatske u EU. Također, riječ je o najvrjednijem djelu iz klasične povijesti umjetnosti koje je bilo kod nas. - Ponosna sam i sretna - rekla nam je veleposlanica Emanuela D’Alessandro prilikom postavljanja ovog remek-djela na zid Muzeja. Slika, naime, rijetko izlazi iz Pinakoteke, posljednji je put bila u Moskvi, u Muzeju Puškin, 2010. godine, putovala je u istom plavom sanduku u kojem je stigla i do nas. Prvo je odležala 24 sata kako bi se aklimatizirala, provjerena su sva eventualna oštećenja prilikom dolaska slike i nije ih, srećom, bilo. Stajat će na mjestu flamanske tapiserije, tik uz španjolski barokni ormarić iz jednog hrvatskog dvorca. Ravnatelj Miroslav Gašparović, naime, kaže kako mu je želja da se šira javnost na ovaj način bolje upozna i sa stalnim postavom Muzeja. Prostorija u kojoj se nalazi slika relativno je mala, odjednom u nju neće stati više od 30 ljudi, tu će biti i jedan čuvar. Ostali će čuvari biti raspoređeni po stalnom postavu. Uz sliku su i dvije kamere koje sve snimaju, čuvaju je laseri i ne smije joj se prići na bliže od 70 centimetara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....