USTANAK DESNICE U CRVENOJ RIJECI:Tko su ljudi koji su uzdrmali najjaču utvrdu SDP-a

Mi ćemo se svi dalje povezivati. Ako treba, narodski rečeno, i s crnim vragom, samo da bismo pomogli da se u Rijeci skine komunizam – govori mi šef riječkih branitelja i bivši predsjednik riječkog HDZ-a Mile Biondić.

U improviziranom kafiću hotela Jadran u Rijeci našli smo se prošlog četvrtka, četiri dana prije nego što će Biondić na rivi organizirati drugi po redu riječki “Marš odgovorne slobode”.

Kako mi objašnjava, to je marš protiv autokratskog upravljanja gradom i totalitarizma koji je na čelo riječkog HNK Ivana pl. Zajca doveo redatelja Olivera Frljića, a u gospodarstvo grada principe stranačke trgovine zbog kojih Rijeka, kaže Biondić, stagnira i doživljava demografski egzodus.

Od vrijednosnog suda programa kazališta, za ovo rokersko sjedište Primorsko-goranske županije važnije je nešto drugo: što se u gradu s Frljićem najednom probudila desetljećima zaspala “desna opcija”, pronašavši motive za okupljanje baš nekako istovremeno kad su se po riječkoj pozornici počeli prešetavati glumci u oslikanim gaćama.

No, nije sve Frljićeva zasluga.

Glasovi kontra “crvene Rijeke”, utvrde u kojoj od osamostaljenja države vladaju isključivo socijaldemokrati, stali su se okrupnjavati nakon što je predsjednički mandat osvojila grobničanka Kolinda Grabar-Kitarović.

Za nje je pak terenski posao u Primorsko-goranskoj županiji odradio HDZ u suradnji s braniteljskim udrugama, a posljednjih mjeseci probudila se i utihla riječka Armada.

Ta navijačka skupina, za razliku od zagrebačkih Bad blue boysa, dosad je više-manje zazirala od društveno-političkog angažmana, sve dok se na dan obilježavanja Oluje nisu pridružili prvom prosvjedu koji je Biondić tamo bio organizirao.

Ako od ‘91. godine naovamo u Rijeci nije bilo nikakvog plodnog tla da se tamo okupi desna, nacionalna struja, s krajem 2014. i u tom najcrvenijem hrvatskom gradu najednom su se zalomile teme kojima se hrane konzervative opcije.

Pojednostavljeno, i to rječnikom kakvim mi se obratio jedan lokalni HDZ-ovac: Domoljubna koalicija baš je Rijeku odredila kao mjesto gdje će Kukuriku koaliciji “puknuti kičma”, a tamo izrazito slab HDZ (na prošlim parlamentarnim izborima zabilježili su povijesni poraz i osvojili samo dva saborska zastupnika) pokušat će ostvariti svoj dosad najbolji izborni rezultat.

Prilike su, tvrdi mi moj sugovornik iz HDZ-a, idealne.

Prvo, riječki SDP oslabljen je činjenicom da ga je ponizio stranački predsjednik i premijer Zoran Milanović. Prvo je bio smijenio Zlatka Komadinu s mjesta ministra prometa samo šest mjeseci otkako je ovaj zasjeo u fotelju u zagrebačkoj Kockici, a brzo nakon toga sličnu sudbinu doživio je i Željko Jovanović: Milanović mu se zahvalio za sav “trud” koji je uložio u sektor obrazovanja.

Stvar je kulminirala s bivšim ministrom financija Slavkom Linićem koji je od najvažnijeg čovjeka SDP-a dogurao do Milanovićeva najljućeg “frenemija”, ostao bez mjesta ministra, postao predmetom USKOK-ove istrage, a brzo potom je i izbačen iz stranke kojoj je desetljećima prije ambiciozno udarao temelje.

“Naravno, HDZ je svjestan i vlastitih grešaka koje je stranka činila u posljednjim mandatima na području osme izborne jedinice. 2003. i 2007. godine kad je izbornu listu tamo vodio Lino Červar, rezultati su bili koliko-toliko zadovoljavajući s tri zastupnička mjesta, no 2011. godine tadašnja predsjednica stranke Jadranka Kosor za nositelja liste stavila je Davora Božinovića, koji nije imao nikakvu snagu, a bogami niti veze s Primorsko-goranskom županijom. Rezultat su bila dva zastupnička mandata i povijesna pobjeda riječkog SDP-a koji je u županiji dobio 11 saborskih zastupnika”, ispričao je Globusu jedan HDZ-ov izvor.

Na novim izborima Domoljubna koalicija, čini se, ne namjerava si dopustiti greške u koracima.

Da su se riječke konzervativne struje konsolidirale, pokazali su već rezultati za mjesne odbore: na njima je HDZ prvi put otkako je Hrvatska proglasila samostalnost osvojio jedan mandat više od socijaldemokrata i dobio vlast u 14 mjesnih odbora, utrostručivši rezultat iz 2010. godine.

“SDP ovdje definitivno slabi, a rezultati su bitno drukčiji nego dosad. Na posljednjim lokalnim izborima HDZ je u Primorsko-goranskoj županiji osvojio 12 gradova i općina i sad držimo trećinu županije. Dakle, u posljednjih deset godina udvostručili smo rezultate na ovom području, što SDP može zahvaliti činjenici da je Rijeku u 25 godina otkako ovdje vladaju, unazadio i odveo u gospodarsku stagnaciju”, kaže Globusu predsjednik županijske organizacije HDZ-a Oleg Butković.

HDZ-ov koalicijski partner HSP dr. Ante Starčević mobilizirao se kako bi riječkim dragovoljcima okupljenima oko Udruge Mile Biondića pomogli u organizaciji prvog i drugog marša solidarnosti, a zapravo marša protiv “nesposobne i klijentelističke SDP-ove fronte”.

“Dali smo podršku maršu jer trenutačni 'nazovi intendant' riječkog HNK Oliver Frljić koristi kazalište kako bi u njemu promovirao četništvo. HNK je postao uporište anti-Hrvata koji iznimno programirano, pametno i prepredeno rade protiv Riječana, a što su i sami građani polako stali prepoznavati. Frljić, Jovanović, Radin… sve je to elita Srpskog narodnog vijeća koja promovira mržnju, a vlastite građane na dan oblježavanja Oluje proziva fašistima”, u dahu je izgovorio predsjednik riječke podružnice HSP-a Klaudio Bistrović.

Zatvorio je vrata sobe u kojoj smo se sastali “jer ovdje i zidovi imaju uši”.

HSP-ov ured nalazi se u društvenoj zgradi u Ciottinoj ulici, i to odmah pored ureda Srpske demokratske narodne stranke kamo su ih, dobacuje mi Bistrović, vjerojatno namjerno stavili.

Bistrovićeva retorika, ipak, nešto slabije prolazi u riječkoj sredini pa je na dan našeg sastanka u ured HSP-a došao i jedan od utemeljitelja te dopredsjednik stranke, Riječanin Ivan Kirin.

Kirin je u Rijeci – političkom opredjeljenju unatoč – cijenjen kao vrstan kirurg te pročelnik Odjela za traumatologiju KBC-a na Sušaku, koji rekonstruira ekstremitete, a pacijente spašava od amputacija.

“Ne priznajem da je Rijeka crvena, za mene je to demagogija jer ovdje većinom ipak žive Hrvati koji prihvaćaju pravašku ideju. Pa ipak, nazovi socijaldemokratska opcija ovdje neprekidno vlada od 1945. godine. U tom periodu, a posebno u posljednjih deset godina, Rijeku je napustilo oko 20 tisuća ljudi, to je četvrti po redu egzodus Hrvata na ovom prostoru i ti se ljudi u Rijeku više neće vraćati. Naš program je jasan, odradili smo ogroman posao na terenu i vjerujemo da će Domoljubna koalicija na parlamentarnim izborima osvojiti najmanje četiri zastupnička mjesta”, prognozira Kirin dok mu iza leđa proviruje bista utemeljitelja Ante Starčevića.

I on i Bistrović uvjeravaju me kako je prosječnim Riječanima, čak i onima neopterećenima bilo desnim bilo lijevim ideološkim predznacima, dokipio život u gradu koji je jednostranačje, od nekad najrazvijenije hrvatske sredine, učinilo slijepim crijevom koje zabilaze i ulagači i građani.

Ako ništa, brojke im idu na ruku.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Rijeka je u deset godina doista izgubila 15 tisuća stanovnika, a prema analizama Bloomberg Philantropiesa, postala je grad s najvećim odljevom stanovništva na području Europe ( sa 144, završila je na 128 tisuća stanovnika).

Riječani će se opravdano požaliti i na to da su njihov grad, ne računavši tek rijetke privatne inicijative kao što je to bila izgradnja nove tvornica Jadranskog galenskog laboratorija, zaobišla gotovo sva značajnija ulaganja, posebno u infrastrukturne prometne projekte koje su im vlasti iz godine u godinu obećavale.

Istina – izgradili su se riječki kampus, zabilaznica i autocesta Zagreb-Rijeka, ali obećavale su se tu još i nizinske pruge, modernizacija i razvoj riječke luke, izgradnja autoceste prema Žutoj lokvi, objedinjavanje riječkog KBC-a na potpuno novoj i moderniziranoj lokaciji, razvoj turizma pa i neki sitniji, gradski projekti.

Riječane najviše žulja sramota od gradskog autobusnog kolodvora čiju im modernizaciju gradonačelnik Vojko Obersnel obećava već godinama i čijim projektom maše isključivo kad je potrebno prikupiti glasove.

To je zapravo jedno poveće autobusno stajalište u centru grada bez pratećeg objekta, i s dva poslovna prostora u obližnjoj zgradi u kojima prodaju karte i čuvaju kofere putnicima.

“Mi smo patentirali moderan, antiteroristički autobusni kolodvor koji teroristi uopće ne mogu srušiti – jer kolodvor nema zgrade. Ono je zatim i mobilno, možeš ga prebaciti gdje god hoćeš, eno, i pored klupice u parku”, ironično mi govori jedan riječki vlasnik kafića.

Zaista, prizor riječkog autobusnog kolodvora mora da podiže obrve turistima, možda i više od riječkog željezničkog kolodvora s kojeg vlak do Zagreba putuje čak četiri sata.

Ostalo je i pitanje riječke zračne luke koja ima najlošije rezultate od svih aerodroma na obali: s povećanjem broja putnika od 50 posto, riječki aerodrom došao je do brojke od 60 tisuća prevezenih putnika početkom kolovoza, što je daleko manje od rezultata koji danas ostvaruju zračne luke u Zadru, Splitu, da ne spominjemo Dubrovnik.

Nekoć industrijski grad u kojemu je danas zamrlo gospodarstvo, uvjeravaju me sugovornici, pod “komunističkom” vladavinom uspio je nazadovati do jednog od najzapuštenijih obalnih gradova, iako je Rijeka povijesno uvijek bila među dinamičnijim, razvijenijim sredinama.

“Nije tu zapravo niti stvar ideologije jer je ideologija u Rijeci uvijek bila pokriće za nesposobne vlasti. Lijevo i desno ovdje praktično ne znače ništa. Rijeka je izrazito antikapitalistička i propada jer je za sklapanje poslova u ovome kraju uvijek i jedino bitan odgovor na pitanje 'a tko vas šalje?'”, slikovito mi objašnjava voditelj knjižnice Pomorskog i povijesnog muzeja te urednik časopisa Književna Rijeka Igor Žic.

Izrazito crvenoj, socijaldemokratskoj Rijeci Žic suprotstavlja riječku najcrnju povijest, razdoblje talijanskog fašizma u kojemu je 30 tisuća Riječana i Riječanki, ulickanih i s friškim frizurama, klicalo ispod balkona najvećeg od najvećih talijanskih fašista Gabriela D’Annunzija nakon što je s lakoćom preuzeo Fiume.

“Dakle, Rijeka je prvo bila najcrnji grad na ovim prostorima, da bi kasnije po imidžu postala “crvena”. Ona je po ideologiji specifična i kontradiktorna pa tako na rječkom groblju danas imate grobove Židova s fašističkim obilježjima. Osim toga, u vrijeme kad su ovdje vladali Mađari, Rijeku su nazivali “madžarskim gradom u kojem žive Hrvati koji govore talijanski”. Istina je da su Riječani kroz povijest, u kratkom periodu, promijenili čak sedam država i bili prisiljeni po kratkom postupku prilagoditi se svakom od režima. Ideologija zato ovdje teško prolazi, u Rijeci postoje samo interesne podjele, a Oliver Frljić ovdje dolazi kao šlag na tortu – simbol raspada grada u kojem za bilo kakav napredak neminovno mora doći do promjene vlasti”, pojašnjava mi Žic dok razgledavamo glavni postav Pomorskog muzeja.

On je organiziran u Guvernerovoj palači, istoj onoj s čijeg je balkona D’Annunzio Riječanima proglasio pridruženje Italiji, baš kao što i sam Frljić, tvrdi Žic, danas sjedi u zgradi najvećeg talijanskog fašista, odakle potomcima Riječana, čiji djedovi i bake nisu smjeli ući u kazališnu zgradu niti govoriti materiniji jezik, pompozno docira o hrvatskom fašizmu.

No, kako se od ideologije u Rijeci slabo živi, tako i “umjerena”, konzervativnija riječka struja vrlo dobro zna da fokus priče, s ideoloških tema, treba pomaknuti prema temama s kojima se građani svakodnevno bore.

Iz tog razloga, doznajem od jednog sugovornika, riječki HDZ svjedobno je smijenio tadašnjeg šefa, a današnjeg predsjednika Udruge dragovoljaca domovinskog rata Milu Biondića.

Njegova retorika bila im je preteška pa je lokalnu organizaciju preuzeo liječnik Lucijan Vukelić.

Njemu se pak zamjera nedostatak strasti i snage da okupi desetljećima rascjepkanu i nepovezanu riječku “desnu opciju”.

Umjerena je tamo i crkva pa je tako nadbiskup Ivan Devčić prilično tih, ne potencira političke teme i uglavnom se kloni medija.

Zlobnici mi kažu da je to zato što su socijaldemokrati u Rijeci uspjeli “potkupiti” čak i nadbiskupa – postavivši mu rođaka Vedrana Devčića za upravitelja Luke Rijeka.

Ipak, HDZ ovdje silom pokušava progurati imidž nezatucane stranke koja se ponosi i s nekoliko intelektualaca (dekan Ekonomskog fakulteta Heri Bezić član je stranke i član Gospodarskog vijeća predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a HDZ-ov je i dekan Filozofskog fakulteta Predrag Šustar).

Iz istog razloga, HDZ se službeno drži po strani od Biondićevih marševa odgovorne slobode, ali iz prikrajka podržavaju i Biondića i Armadu dok se Riječanima, putem megafona, obraćaju riječima: “Hrvatska braćo i sestre, hrvatska nacijo, Riječanke i Riječani!”

Riječanin, filozof i profesor na Sveučilištu u Mariboru Nenad Miščević, za Globus pojašnjava kako je za organiziranje neke desne, nacionalne opcije, u Rijeci oduvijek nedostajalo nekoliko ključnih elemenata.

“Riječ je o gradu u kojem nije bilo rata, a iako je dobar dio Riječana išao braniti druge hrvatske krajeve, ovdje nikad nisu prolazile klasične hrvatsko-srpske priče. Osim toga, ovdje čak i crkva poseže za drukčijom, umjerenom retorikom. Nedostatak Rijeke, kao i ostatka zemlje, jest činjenica da nam fali hrpa manjih, ali snažnih stranaka. Recimo, nešto poput HSS-a Stjepana Radića koji je bio kombinacija idealističkog kršćanstva i socijalne osjetljivosti, što bi jako dobro prošlo u vrijeme aktualnog pape Franje”, pojašnjava za Globus ovaj istaknuti riječki intelektualac.

Na višegodišnje jednostranačje u Rijeci, nastavlja, posebno je dobro utjecala činjenica da je SDP ovdje uspio okupiti široku lepezu ljudi – od istinskih idealista do rutinskih stranačkih birokrata – koji dobro drže privid socijalne osjetljivosti, što se, prema Miščeviću, najbolje vidi na primjeru potpore Slavku Liniću.

“Ljudi ga vole i smatraju socijaldemokratom, ali je zapravo pitanje što je dobro njegova fiskalizacija donijela malom čovjeku. To je možda pomoglo državnom, ali ne i budžetu prosječnog građanina”, smatra Miščević.

Kad već spominje pojavu novih, manjih stranaka, riječkom SDP-u, smatraju njegovi oponenti, na ruku ne ide ni činjenica da će nositelj liste koalicije “Uspješna Hrvatska” u osmoj izbornoj jedinici biti Ivo Josipović, koji je ocijenio da mu je to pametno s obzirom na to da je u primorsko-goranskoj županiji i Istri na predsjedničkim izborima bio osvojio približno 150 tisuća glasova.

Ljevici će nešto uzeti i Slavko Linić, a desnica živi u nadi da s pojavom Kolinde Grabar -Kitarović može računati na umjerenije riječke glasove.

“Predsjednica je ovdje osvojila 23 tisuće glasova, što je šest tisuća više od onoga koliko je bilo potrebno Vojku Obersnelu da osvoji još jedan mandat”, kaže jedan Globusov sugovornik.

Ako je istina i ona prema kojoj ideologija u Rijeci ne prolazi, riječka umjerena desna opcija vjeruje da ne mora strahovati niti od toga da će umjetnička provokacija intendanta Olivera Frljića posebno snažno djelovati na motivaciju riječkih ljevičara.

Njegovu bi intendantskom mandatu ionako na kraju moglo presuditi nešto sasvim nepolitično: činjenica da Riječani puno više od drame vole operu i operetu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: