VLADA I SINDIKATI – RAT ILI PAKT?

RIBIĆ 'Smanjenje plaća u javnom sektoru?! Ni u ludilu! Možemo razgovarati samo o povećanju'

Prvi susret novoga predsjednika hrvatske Vlade Tihomira Oreškovića s predstavnicima sindikata protekao je u obostranom razumijevanju: složili su se da reformskih zahvata, koji počinju sa smanjivanjem proračunskog deficita, ne može biti bez dijaloga i dogovora. No, kako će doista surađivati socijalni partneri i tko će i koliko morati popustiti da bi se postigao kompromis, govore sindikalisti Vilim Ribić i Ozren Matijašević te ekonomist Damir Novotny i poduzetnik Davor Hui
Zagreb, 070414.Trg Svetog Marka, Ustavni sud.Matica hrvatskih sindikata odrzala je konferenciju za novinare o podnosenju Prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o uskrati prava na uvecanje place po osnovi ostvarenih godina radnog staza - 4, 8 i 10 posto.Na fotografiji: predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribic.Foto: Marko Todorov / CROPIX
 Marko Todorov / CROPIX








Predstavnici vodećih sindikata prošli su tjedan nasmiješeni izašli pred fotoreportere nakon prvog sastanka s premijerom Thomirom Oreškovićem. On zna da mu je bolje u sindikatima imati saveznike nego neprijatelje, a ovakvo vedro ozračje teško će održati ako krene u tzv. bolne rezove bez kojih pak nema niti pozitivnih ekonomskih efekata. Od sindikalaca su se mogla očekivati i smrknuta lica, no izgleda da je i jednima i drugima jasno da će morati još razgovarati i tražiti kompromise. Tko će uže jače povući u svoju stranu vidjet će se u mjesecima koji dolaze, a svoja predviđanja i očekivanja iznijeli su nam sami sindikalci - Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata, i Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, ekonomski analitičar i konzultant Damir Novotny te izvršni direktor Udruge poreznih obveznika Lipa Davor Huić.

Treba li Orešković odustati od fiskalne konsolidacije kakvu je zacrtao, uključujući smanjenje proračunskog deficita na 3 posto, da bi održao mir sa sindikatima?

Matijašević: Središnjica koju predstavljam uglavnom djeluje u realnom sektoru. Svi dobronamjerni ljudi shvaćaju da je ovo stanje neodrživo i da nas vodi u propast. Rashodi proračuna su preveliki i ni uz kakve kemije on se ne može održavati na životu bez stvaranja novih gubitaka koji su iznad granice od 3 posto deficita koju nam je odredila Europska komisija. Imamo najveći deficit u EU. Svi smo svjesni da se nešto treba mijenjati i stvoriti uvjete da se isplati raditi i izvoziti. S Oreškovićem smo vrlo konkretno razgovarali. Kazao sam da se postojeća porezna politika mora hitno mijenjati jer je ona dovela do rasapa gospodarstva, gubitka radnih mjesta i rasta sive ekonomije.

Ribić: Odgovor ovisi o mnogo faktora, a među inima i kakva to cjelovita rješenja zagovara nova Vlada i kakvu politiku plaća misli voditi u cijeloj zemlji. Briga o javnim servisima počinje brigom o kadrovima u tim službama i njihovoj cijeni rada. U interesu je svih građana da se najstručniji ljudi tamo zadrže. Fiskalna konsolidacija tome proturječi. Ona je eufemizam za politiku rezanja koja nigdje u kriznim uvjetima nije dala rezultate.

Novotny: Vlada bi morala imati sveobuhvatan plan sređivanja stanja u javnim financijama. Do 2020. bi izvorišta deficita morala biti otklonjena i zaustavljeno kumuliranje javnog duga. Uspješne europske zemlje već su provele programe fisklane konsolidacije, a možemo vidjeti i prve rezultate sređivanja javnih financija u Španjolskoj i Grčkoj. Prema najnovijim prognozama EU, većina zemalja će proračunske deficite već 2017. svesti ispod 3 posto. Oreškovićeva Vlada mora ispuniti obvezujuće preporuke Europske komisije. Rješenja moraju obuhvatiti smanjivanje socijalnih troškova i plaća u javnom sektoru za što bi Orešković trebao pokušati dobiti potporu sindikata. Ako se suglasnost za mjere štednje suglasnost ne postigne, Orešković bi morao svakako na tim mjerama inzistirati i bez te potpore.

Huić: Prava radnika iz kolektivnih ugovora u javnom sektoru nisu održiva ako se ne provede fiskalna konsolidacija. Hrvatska ekonomija i sve malobrojniji porezni obveznici ne mogu podnijeti taj teret. Konsolidacija je nužna i zbog skorog dolaska na naplatu velike tranše kamata koje proizlaze iz javnog duga kojim su se u ranijem razdoblju kupovale raznorazne privilegije pa i prava iz kolektivnih ugovora u javnom sektoru.

Ili će sindikati dati Vladi zeleno svjetlo za smanjenje proračuna, odnosno bolne rezove?

Matijašević: Apsolutno smo za smanjenje proračuna da bi se stvorile okolnosti za njegovo bolje punjenje. Ali sve mora biti predmet razgovora. Kao partneri ćemo dogovarati održiva i logična rješenja.

Ribić: Nakon četiri godine mrcvarenja u Milanovićevoj režiji ne postoji nikakav prostor za smanjenje plaća u javnim službama. Primanja su nam smanjena od 11 do 30 posto, što je znatno više nego što je bio pad BDP-a i za veliki broj naših ljudi ta su smanjenja bila najstrašnija noćna mora. Ostavili smo državnom proračunu i fijasko politikama više od 14 milijardi kuna, što dobrovoljno, što prisilom. Učinci? Vidite li učinke? Je li se smanjio ili povećao javni dug, proizvodnja, zapošljavanje...? Dakle, smanjenje plaća ni u ludilu, a o ugovorenom povećanju može se i mora razgovarati.

Novotny: Sindikati bi mogli pristati na određene mjere štednje ako bi one obuhvatile i druge korisnike državnog proračuna.

Huić: Sindikati su već javno komunicirali da su spremni na dijalog s novom Vladom te da se ranije potpisani sporazumi neće aktivirati ako ova iznese kvalitetne argumente. Dakle preporuka Oreškoviću jest da se fokusira na argumente, a ne na kupovanje socijalnog mira na štetu poreznih obveznika.

Premijer je najavio da će biti u neprekidnom dijalogu sa sindikatima i voditi računa o njihovim zahtjevima. Može li Vlada provesti reformski program ako se sindikati budu tome oštro protivili kao dosad?

Matijašević: Imamo mnogo ugroženijih skupina od radnika, primjerice nezaposlene i umirovljenije. Reforme se moraju provoditi. Orešković je kazao da neće biti osjetnog rezanja radnih mjesta nego da će se uprava racionalizirati, učinit kvalitetnijom i dostupnijom građanima i poduzetnicima.

Ribić: Borba za očuvanje nevelike javne potrošnje je borba za očuvanje socijalne države. Međutim, to nikako ne isključuje racionalne racionalizacije koje pozdravljamo, pogotovo u javnom sektoru, jer je njegova neefikasnost pogađa građane pri čemu treba krenuti od javnih poduzeća.

Novotny: Bez podrške sindikata u javnom sektoru strukturne reforme će se zasigurno teže provoditi. Sindikati su zamjerali Milanoviću njegovu aroganciju i odbijanje razgovora s njihovim vođama. Orešković je odmah na početku mandata primijenio u Plivi isprobanu taktiku razgovora sa sindikalnim liderima. Međutim, ipak malo je vjerojatno da bi sindikati mogli plebiscitarno prihvatiti reforme.

Huić: I jedna i druga strana mogu odabrati strategiju popuštanja ili pak inzistiranja. Moguć je kompromis.

Kako tumačiti izjavu sindikalnih vođa upućenu Vladi: "Nećemo vam dati mira" formuliranu kao reakciju na Oreškovićev apel: "Stay calm"?

Matijašević: To sam ja rekao nakon one prve sjednice Vlade na kojoj su ministri tražili nova zapošljavanja. Nećemo im dati mira ako će tako vladati. Već sada u javnom sektoru ima pet puta više zaposlenih nego u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. U takvim okolnostima povećavati vojsku uhljeba...

Ribić: Nisam za nju čuo. Ne podržavam bojne pokliče protiv politike koju još ne poznajemo.

Novotny: Sindikati u privatnom sektoru su zasigurno realniji u svojim zahtjevima od sindikata u javnom sektoru. Sindikati javnog sektora bi se trebali pomiriti s činjenicom da se i ovaj sektor mora prilagodini novim tržišnim realnostima. Ako Vlada popusti pod pritiskom sindikata, tada "grčki scenarij" postaje moguć.

Huić: Možda sindikati neće dati mira Oreškoviću u smislu da predstavi konsolidiran i održiv proračun jer to je u izravnom interesu radnika u javnom sektoru. Ne može biti u interesu sindikata da proračun iz kojega se financiraju radnici javnog sektora bude neodrživ.

Sindikati tvrde da nijedna jača politička opcija u Hrvatskoj nije za socijalnu državu. Što je danas socijalna država i koliko je Hrvatska, nakon šest recesijskih godina i kao zemlja u dubokome javnom dugu, realno može osigurati?

Matijašević: S obzirom na stanje ekonomije Hrvatska ne može ni izbliza biti socijalna država. Imamo jednako zaposlenih i umirovljenika, premalo ljudi stvara nove vrijednosti jer smo pogodujući uvoznom lobiju satrali proizvodnju.

Ribić: Socijalna država je rastezljiv pojam do jedne točke infleksije. Nakon toga više nije socijalna država. Bez širokog pristupa svih socijalnih slojeva obrazovanju, zdravstvu, sudovanju, socijalnoj skrbi i socijalnim pravima to više nije socijalna država, a usudio bih se reći nije ni država. Hrvatska se približila točki infleksije i ambisu neoliberalnog zvjerinjaka.

Novotny: Većina razvijenih europskih zemalja u prošlom je desetljeću pod pritiskom globalizacije promijenila pristup socijalnoj državi. Previsoka razina socijalne zaštite je zbog produljenja ljudskog života postala veliki teret za povećavanje konkurentnosti na globalnim tržištima. Europa je morala tu razinu sniziti. Pretjerani socijalni troškovi posebno su teško održivi ako se financiraju deficitarno, kao što je to u slučaju Hrvatske, koja ima najnižu razinu zaposlenosti radno aktivnog stanovništva u EU. Budući da više nije moguće zaduživanjem financirati troškove, u Hrvatskoj je nužno redefinirati pojmove socijalne države i uskladiti s najboljom praksom u EU. To znači da se mora povećati osobna participacija korisnika zdravstvenog osiguranja na razinu uobičajenu u EU. Moraju se redefinirati i prava iz mirovinskog sustava. U protivnome će doći do potpunog kolapsa socijalnih usluga.

Huić: Veći dio proračuna otpada na novčane transfere iz džepova poreznih obveznika u džepove građana koji su ostvarili raznovrsna prava i privilegije iz domene socijalne države. Obje političke opcije, i lijeva i desna, konstantno odabiru strategiju kupovine glasova birača kroz davanje novih i izdašnijih prava iz domene socijalne države. Vidjet ćemo ima li nova Vlada hrabrosti i znanja da toj ekspanziji stane na kraj.

Jesu li hrvatski sindikati u ratu s modernim, liberalnim, globalnim kapitalizmom?

Matijašević: Ne hrvatski sindikati, nego radnici na globalnoj razini moraju biti u ratu sa špekulantima. Jedan posto ljudi drži bogatstvo, a većina ostalih jedva spaja kraj s krajem.

Ribić: Obrnuto. Neoliberalni kapitalizam je u ratu sa sindikatima kao zadnjim braniteljima socijalne države. Warren Buffet, treći najbogatiji čovjek na svijetu, primijetio je: "Ovo je klasni rat u kojem, na žalost, pobjeđuje moja klasa." Mene još uvijek fascinira spoznaja koliko mnogo ljudi nije u stanju razaznati svoje istinske interese u društvenom životu.

Novotny: Hrvatsko društvo općenito, pa tako i sindikalne organizacije, još živi u nekom obliku produljene tranzicije i mješavine starih, predtranzicijskih društvenih odnosa s novim liberalno-demokratskim i tržišnim odnosima. To je i jedan od razloga zašto se ekonomski razvoj u Hrvatskoj ne odvija tako dinamično kao u drugim tranzicijskim zemljama. Dio hrvatskih sindikalnih vođa još uvijek govori u kategorijama klasičnog industrijskog kapitalizma. U modernim postindustrijskim društvima nestaju granice između plavih i bijelih ovratnika.

Huić: Hrvatski sindikati nisu u ratu s modernim, liberalnim, globalnim kapitalizmom, već s pogrešnom interpretacijom istog. Naime, sindikati najčešće burno reagiraju na različite deformacije kapitalizma kao što je tranzicijska pljačka ili pogodovanje različitim poduzetničkim strukturama. Takve pojave nisu posljedica liberalnog kapitalizma, već klijentelizma.

Glavni hrvatski sindikati zastupaju interese zaposlenih u javnom sektoru dok u privatnom sektoru sindikati gotovo ne postoje. Bi li se sindikati više trebali baviti zaštitom njihovih prava?

Matijašević: Ovo je sve istina. U privatnom sektoru sindikati su jako slabo organizirani. Gotovo da in nema i proći će još dosta vremena da se razviju.

Ribić: Da bi sindikati mogli štititi ljude u privatnom sektoru, morali bi tamo prvo imati članove. Tamo imaju malo članova jer su ljudi u smrtnom strahu od učlanjivanja u sindikat. U Americi tridesetih godina poslodavci su završavali u zatvoru ako bi priječili sindikalno organiziranje. U Hrvatskoj je to normalna svakodnevica.

Novotny: Privatni sektor se u međuvremenu prilagodio, a većina sindikata je tu prilagodbu realistično prihvatila. Sindikati u javnom sektoru su snažniji jer njihovi članovi ostvaruju višu razinu prava. Političke elite su zbog svojih oportunističkih razloga prihvaćale zahtjeve za povećavanjem prava zaposlenika u javnom sektoru u kojem su plaće kroz proteklo desetljeće udvostručene dok je u privatnom sektoru od 2008. izgubljeno 200.000 radnih mjesta.

Huić: Pravo na sindikalno udruživanje je zajamčeno Ustavom. Radnici u privatnom sektoru imaju mogućnost sindikalnog organiziranja pa to i čine. Ako su sindikalni zahtjevi nerazumni, rezultat može biti potpuno suprotan od željenog. Radnici mogu ostati bez posla ili tvrtka može biti odvedena u propast. Prava radnika mogu biti zadovoljena ako za to postoji održiva računica.

Što će biti sa sporazumom koji su sindikati sklopili sa Sanaderovom Vladom da će plaće rasti ako rast BDP-a premaši 2 posto, što bi na godišnjoj razini za državu bio novi izdatak od 1,8 milijardi kuna?

Matijašević: Izrečena je spremnost da se sjedne i nađe kompromisno rješenje. Vlada će pogriješiti ako svoje obaveze ne bude provodila.

Ribić: Ovisi o ishodu pregovora o njegovoj reviziji, ali sigurno je da sindikati od sporazuma odustati neće i na smanjenje plaća pristati neće.

Novotny: Sporazum između Sanaderove Vlade i sindikata posljedica je fiskalne manipulacije. Moguće je da će sindikati na njemu inzistirati. Oreškovićeva Vlada mora započeti pregovore sa sindikatima jer proračun ne može izdržati novo povećavanje troškova.

Hoće li desna Oreškovićeva Vlada više ići na ruku sindikatima nego lijeva Milanovićeva i jesu li socijaldemokratske vlade sklonije sindikatima od konzervativnih?

Matijašević: Kao što je u Hrvatskoj sve apsurdno, tako je i lijeva koalicija u dva navrata kad je bila na vlasti najviše rezala socijalna prava. Milanovićeva je Vlada socijalni dijalog svela na najnižu moguću razinu. Milanović se u 4 godine samo jednom sastao sa sindikalnim čelnicima, a Orešković nas je pozvao odmah.

Ribić: Postoji jedan imanentni paradoks u odnosima socijaldemokracije kad je na vlasti i sindikata. Jedni drugima znaju biti konkurencija u pripisivanju zasluga za unapređenje socijalnih prava. To u Hrvatskoj nije slučaj jer se Milanović nije ni trudio brinuti o tim pravima. Čini se da se u Hrvatskoj ustaljuje jedan drugi paradoks. Svjetonazorska desnica je ekonomsko-socijalna ljevica a svjetonazorska građanska ljevica je ekonomsko-socijalna desnica.

Novotny: Oreškovićeva Vlada bi mogla ostvariti bolju komunikaciju sa sindikatima u odnosu na njihove prethodnike. HDZ i SDP su gotovo podjednako "socijaldemokratski". Štoviše, HDZ je u prošlim mandatima često provodio tipično socijaldemokratske ekonomske politike. Jednako tako, sindikati u Hrvatskoj nisu u pravilu skloniji socijaldemokratima kao što je to najčešće slučaj u razvijenim europskim zemljama. Vlade desnog centra u Hrvatskoj, nominalno konzervativne, zapravo su provodile naglašeno socijalne, čak socijalističke politike. Milanovićeva je pak provodila zastarjele politike očuvanja državno-kapitalističkog ekonomskog sustava.

Huić: Upravo je desna Vlada Ive Sanadera potpisala sporazum o kojemu govorimo. No iste sporazume potpisivale su i lijeve vlade. Također, lijeva vlada ponešto je olabavila politiku poreza na dohodak, no stisnula je u pogledu potrošnje kroz uvođenje fiskalizacije. Prema efektima poreznih politika te naše lijeve i desne vlade potpuno su iste.

Je li SDP-ova vlast doista srušila radnička prava?

Matijašević: Rušila je kroz više zakona.

Ribić: Užasava je način na koji se Milanović obračunavalo baš sa sindikatima. Javno iskazivanje netrpeljivosti i prezira, korištenje PR agencija i medijskih ispostava za laži o sindikalnim ljudima, nametanje financijskih tereta u poslovanju sindikata, zamrznuti socijalni dijalog... To je gotovo bilo na razini mržnje. Socijalno partnerstvo pretvoreno je u socijalno neprijateljstvo. Sve je to djelo Zorana Milanovića a mrsići su tu bili sporedni egzekutori. Na temelju našeg iskustva potpuno sam uvjeren da se istim podmetanjima služio i u pregovorima s Mostom. Ako se SDP misli vratiti socijaldemokraciji, što kao socijalni demokrat priželjkujem, mora se osloboditi takvih metoda i takvih ljudi.

Novotny: Nije. Dugotrajna kriza je najviše narušila prava radnika. Milanovićeva Vlada nije provodila protukrizne mjere već je štitila zaposlenike u javnom sektoru. Privatni sektor ne samo da nije dobio zaštitu, već je doživio povećavanje fiskalnog pritiska što je rezultiralo nevjerojatno velikim brojem nelikvidnih i blokiranih građana i poduzetnika. Prava radnika su u Hrvatskoj i dalje vrlo visoka, jedna od najviših u Europi. Radno zakonodavstvo je izuzetno rigidno i zapravo je postalo jedna od glavnih prepreka oporavku gospodarstva i stvaranju novih radnih mjesta.

Huić: Nije. Očuvala je prava radnika u javnom sektoru te olabavila porez na dohodak svima.

Kako komentirate istraživanja koja pokazuju da građani nemaju mnogo povjerenja u sindikate?

Matijašević: U okolnostima kad je društvena nepravda na svakom koraku, sve javne osobe su zasluženo u kritičkom fokusu javnosti. U sindikalnom pokretu je također bilo svega i svačega i svi zbog toga plaćamo cijenu.

Ribić: Građani nemaju nikakvog razloga imati negativno mišljenje o sindikatima. Tisuće i tisuće radnih sporova iz dana u dan dobivamo u njihovu korist. Stotine i stotine prava smo im osigurali kolektivnim pregovaranjem. Sindikati su najčestitiji dio hrvatskog društva, na prste jedne ruke naći ćete zloupotrebe u sindikatima. Ako građani misle da takve institucije nisu za njih dobre, onda se otvara pitanje što su to vrijednosti u hrvatskom društvu i tko ih oblikuje. Ja znam odgovor: mediji u privatnom vlasništvu.

Novotny: Jednako kao i cjelokupno hrvatsko društvo, tako i sindikati moraju dovršiti svoju transformaciju i modernizaciju. Tradicionalna uloga sindikata u poduzećima se mijenja. Sindikatima preostaje jačanje pozicije u državnom sektoru što ima posljedicu gubitak simpatija u društvu.

Huić: Ako su ankete bile usmjerene na radnike u javnom sektoru lako je moguće da se oni boje mogućeg kompromisa između sindikata i Vlade. No baš da se cijela Hrvatska, uključujući i porezne obveznike iz realnog sektora treba svrstati u njihove redove kako bi obranili svoja prava na razne dodatke na plaće - i ne treba.

Je li uopće sindikatima mudro u ovo vrijeme krize, štednje i bolnih rezova radikalno tražiti veća materijalna prava za zaposlenike državnih i javnih službi?

Matijašević: Degutantno je. Sve samo ne mudro. Ali to ne znači da će se jedine reforme provesti na kostima građana. Vraćam se na kadroviranja unutar javnih poduzeća, ministarstava fondova, jedinica lokalne samouprave - ako tu ne dođe do ušteda, neće pomoći ni otpuštanje dva-tri službenika.

Ribić: To je pitanje čiji odgovor ne ovisi samo o mudrosti sindikata. I drugi moraju biti mudri jer sindikati nisu čelnici već tisuće i tisuće građana i birača u ovoj zemlji.

Novotny: Sindikati moraju pažljivo vagati svoju poziciju u odnosu na Vladu kao svog poslodavca. Povećavanje zahtjeva za višim plaćama i drugim pravima zasigurno nije najmudrije te se u tom smislu ipak može očekivati da neće doći do novog zaoštravanja odnosa. Međutim, sindikalni vođe bi se mogli naći pod pritiskom svojih članova koji ne žele izgubiti dosegnutu razinu svojih prava.

Huić: Naravno da nije. Ako to zatraže i ostvare to bi im lako mogla biti i zadnja pobjeda. Pirova pobjeda. Ako propusti ovu priliku za relativno blagu konsolidaciju, Hrvatska će se morati za par godina suočiti s puno grubljom konsolidacijom, gdje će rezovi biti drakonski, gdje će vjerojatno biti otpuštanja i tako dalje.

Mogu li sindikati u Hrvatskoj prerasti u politički pokret ili stranku?

Matijašević: Ovdje sam jer su me birali zaposleni i bilo bi nemoralno da to iskoristim kao priliku da završim u političkoj fotelji. Članovi mojeg sindikata su pripadnici različitih političkih opcija i mi smo interesna udruga.

Ribić: Mogu kada to kao potrebu osvijesti većina članova sindikata. S obzirom na karakter političkog života u Hrvatskoj duboko sam uvjeren da su to sindikati trebali odavno učiniti. Bez političkog upliva oni nemaju dovoljno snage da sami zaustave rušenje civilizacijske razine hrvatskog društva.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 06:37