STRATEGIJA PREGOVORA

VILIM RIBIĆ 'Ne tražimo od Vlade samo 1,8 milijardi nego mnogo više...ali, spremni smo na kompromis'

Kompromis o kojem govorim sigurno nije odustajanje ili prolongiranje naših prava u nedogled, kako su si to zamislili u smjernicama. A naša fleksibilnost ovisit će o ozbiljnosti Vlade
 Snimio: Tomislav Krišto/EPH








Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, opet je u “žiži javnosti”, što zbog pregovora o politici plaća s Vladom, a što zbog polemike s “neoliberalima” zbog imenovanja Davora Huića premijerovim savjetnikom za unutarnju politiku.

U emisiji HTV-a “Otvoreno” ustvrdili ste da godišnja “cijena” sporazuma Sindikata i Vlade nije 1,8 milijardi kuna, nego preko dvije milijarde kuna. Možete li pojasniti na što ste točno mislili?

– Povrat osnovice od šest posto nije jedina obaveza Vlade temeljem Sporazuma iz 2009. godine. Postoje još dva slijeda predviđenog povećanja plaća. Jedan se tiče usklađivanja pariteta između plaća u javnim službama i privrede na razinu prije krize, a drugi se odnosi na dostizanje dogovorene ciljane relativne cijene rada. U kojim rokovima će sva tri slijeda nastupiti, bit će ključni sadržaj pregovora Vlade i sindikata. Više od toga vam ne mogu reći u ovom trenutku, ali ukupne obaveze Vlade prema radnim ljudima su znatno veće od 1,8 milijardi kuna u razdoblju do kraja 2017. Naravno, nismo izvan vremena i prostora i znamo koja su sve ekonomska, međunarodna, fiskalna i politička ograničenja za implementaciju takvog sporazuma u potpunosti. Mi ćemo biti spremni za kompromis, ali će to morati biti i druga strana. Kompromis sigurno nije odustajanje ili prolongiranje naših prava u nedogled, kako su si to zamislili u Smjernicama. Naša fleksibilnost ovisit će o ozbiljnosti Vlade. Nadam se da će ova Vlada razumjeti da socijalno partnerstvo ne znači samo naše razumijevanje njihovih tegoba, već i njihovo razumijevanje naših tegoba. Ekstremna bahatost, sebičnost i prijetvornost neka ostanu iza nas u popisu sramota prethodne vlasti.

Može li se doznati nešto više o vašim kompromisnim zahtjevima u ovim pregovorima?

– Teško, jer uopće ne znamo što Vlada hoće i nudi, a uvjeren sam da to još uvijek ne zna niti Vlada. Nadamo se da ne nudi ono što piše u Smjernicama, jer to ne bi bio ozbiljan pristup. Osim u dimenziji imperativa financijskog kapitala i europskih birokrata, Vlada se mora kretati i u dimenziji očekivanja radnih ljudi iz stvarnog života i njihovog dostojanstva. Vlada tu dimenziju može zanemariti, ali tada se određuje i prema svojoj budućnosti. Čini mi se da to prethodnici nisu shvatili. Uspostavio bih pravilo: količina naše fleksibilnosti razmjerna je našoj uvjerenosti da će Vlada voditi ne samo uspješnu već i pravednu, i osjetljivu politiku u korist narodne većine, unapređujući temeljne vrijednosti solidarnog društva: jednaki pristup svih građana javnim servisima, zdravstvu, obrazovanju...

Svako odricanje mora imati nekakvoga učinka. Sva naša dosadašnja odricanja od početka krize, a to je vrijednost sedam Peljeških mostova, odletjela su u vjetar. Pala nam je kupovna moć i više od pada BDP-a, a taj pogrom je rađen u ime smanjenja javnog duga i rasta zaposlenosti. Plaće su nam pale, kako sam bio naveo, a javni dug ne da nije pao, već se udvostručio, proizvodnja je padala tri godine za redom, a zaposlenost se znatno smanjila, umjesto da se povećala. Plaće su nam bile zamrzavane u ime rasterećenja privrede i prije krize, punih pet godina, što je dovelo do velikog štrajka iz 2006. Nije teško zaključiti da to sve nema veze s krizom već da se tu radi o ideologiji u interesu svjetskih lihvara, a ne o ekonomskoj nužnosti. Ne samo da naša odricanja nisu dala obećavanih učinaka, već naprotiv ona su sasvim suprotno uzrok općeg ekonomskog propadanja.

Kako komentirate analize prema kojima je masa plaća u javnom sektoru u Hrvatskoj u odnosu na BDP ipak nešto veća od usporedivih tranzicijskih država?

– Taj podatak nije usporediv jer su javni sektori različito definirani u tim zemljama. Osim toga zbirni podatak o javnom sektoru u Hrvatskoj ništa vam ne govori, jer su u njemu i zaposlenici podcijenjene državne uprave i obrazovanja, osrednje plaćenog zdravstva i natprosječno plaćene lokalne uprave i javnih poduzeća. Primjerice, monopolna javna poduzeća ne samo da imaju iznimno dobre plaće, već imaju i dvostruko više zaposlenih od spomenutih zemalja gledajući na ukupni broj stanovnika tih zemalja. Dakle, to sve ulazi u taj vaš nekorisni podatak o masi za plaće. Ne zaboravite, taj podatak o masi čini umnožak broja zaposlenika s visinom plaća i pada BDP-a.

Prijedlogom državnog proračuna se predviđa smanjenje materijalnih rashoda za znanost, ali i blago povećanje mase plaća. Ali, ne znači li vaše moguće inzistiranje na daljnjem povećanju cijena rada upravo manje novca za materijalne uvjete rada znanstvenika, jer je riječ o “ograničenom kolaču”?

– E, na to ne mogu pristati, a ni naše članstvo. Prema posljednjim dostupnim podacima EU, od Hrvatske samo Latvija i Rumunjska ulažu manje u istraživanje i razvoj. Hrvatska od svih zemalja ima najmanji broj znanstvenika. A prije deset godina smo u odnosu na usporedive tranzicijske države bili pri vrhu izdvajanja za znanost i istraživanje. Dakle, zbog toga što politika nije provodila reforme na tržištu usluga i proizvoda, javnih poduzeća, javne uprave, lokalne uprave i uklanjala administrativne barijere za poslovanje, zbog toga što nije unaprijeđen rad pravosuđa, zbog toga što smo duboko koruptivna zemlja, zbog toga što nismo racionalizirali mrežu bolnica, primarne medicine i nabave lijekova, odlučeno je, na razini politike, da se, između ostalog, “uguši” znanost. To je toliko apsurdna i autodestruktivna državna politika da je ne treba detaljnije elaborirati. Ali ne pristajem na ucjenu da znanstvenici moraju imati manje plaće, kako bi im preostalo više novca za materijalne uvjete rada.

Sad ste, u ovom odgovoru, spomenuli niz reformi koje zagovara upravo Davor Huić, kojeg ste nazvali “neoliberalom” čija ideologija ne mari za socijalnu pravednost. Da ste spomenuli tržište rada i da odustanete od povećanja plaća, bila bi to ista ideologija, mada, razlika, naravno, baš u tom dijelu nije ni beznačajna?

– Spomenute reforme stvar su zdravoga razuma, a ne neoliberalizma. Društva moraju biti efikasna da bi opstala, što dokazuje propast etatizma pod imenom socijalizma. Skandinavska društva utemeljena su na solidarnom pristupu, a europski socijalni model zasniva se na načelu: “Tržišna ekonomija da, tržišno društvo ne”. Huić zagovara tržišno društvo. U tome je razlika. Ne pristajemo na prodaju obrazovanja i zdravstvenih usluga, ne pristajemo na razaranje socijalne države, ne pristajemo na mjere rezanja u uvjetima krize, ne pristajemo na žmikanje srednjeg i malog poduzetništva, građana i radnika od strane financijskog sektora. Ne pristajemo na neodržive nejednakosti u društvu. Na to ne pristajemo jer to sve ima negativne implikacije na ekonomski rast. Na sve to Huićeva družina pristaje. Pravi klasni rascjep modernog svijeta danas je vidljiv između onih koji žive od kapitala, imovine i rente, u odnosu na one koji stvaraju odnosno rade. Dakle, male i srednje poduzetnike vidim kao naše saveznike i sve bih učinio da tim ljudima olakšam rad kada bih bio u mogućnosti.

Možda ćete se iznenaditi da čak i u neoliberalizmu vidim veće prednosti nego u etatizmu i planskoj ekonomiji. Neoliberalizam je unaprijedio živote azijskih ljudi, produžio njihov životni vijek za 20 godina, izvukao 500 milijuna Kineza iz bijede. Međutim, njegov problem je rast nejednakosti, a iz toga perpetuiranje cikličkih kriza, nestabilnost, i vučji odnosi u društvu. Skandinavske zemlje poslale su poruku kako društvo, kao ljudsko društvo, može izgledati. Nemojte zaboraviti da u cijelom svijetu postoji višak radne snage, višak kapitala i višak postrojenja. Kakvo je to društvo koje to sve ne može staviti u funkciju radi rasta društvenog bogatstva? Reći ću vam, društvo koje slijedi pravila Huićevog svijeta. Dakle, ja sam apsolutno pobornik tržišnih odnosa u ekonomiji, naravno institucionalno reguliranog tržišta, kako ne bi dolazilo do monopola, oligopola i drugih iskrivljenja koji ometaju konkurenciju i povećanje produktivnosti.

Vratimo se na aktualnu Vladu. Kako komentirate prijedlog proračuna?

– Radi se o proračunu kontrakcije, koji guši potražnju a time i proizvodnju. S obzirom da tečaj guši izvoz, a da daljnja unutarnja devalvacija nije moguća, crno nam se piše. To je zapravo nastavak iste loše predstave ali sada s novim puno kultiviranijim glumcima. Pravi režiseri koji od svega imaju koristi se uopće ne vide. No, s obzirom na realnu političku situaciju koja je otežala sastavljanje Vlade, teško je reći je li se moglo drugačije.

I to je jedna od točaka u kojima se razlikujete od “neoliberala” u Hrvatskoj, kako ih zovete, jer oni traže veće rezanje državne potrošnje. Međutim, moram kazati kako i Huić i druge osobe koje prozivate kao “neoliberale” po svojim javnim istupima pripadaju mnogo više ekonomskom centru neko ekonomskoj jačoj desnici. Oni, naime, nisu protiv sustava solidarnosti u zdravstvu i obrazovanju, iako jesu za jačanje privatnog sektora u tim sektorima. Kako to komentirate?

– Privatni sektor kojem je motiv profit nema što tražiti u tim sektorima. Onaj neprofitni ima.

Tvrdite da ste protiv jače proračunske “politike štednje”. Međutim, to od nas traže i vjerovnici i Europska komisija.

– Štednja je nešto dobro. Vi valjda mislite na politiku rezanja. Potpuno je jasno nakon sedam godina recesije i stagnacije da taj model ne radi. Hrvatska nema snage da se sama njemu odupre. Njemački suficit je neusporedivo štetniji za ekonomiju cijelog kontinenta nego hrvatski deficit. Ali tko će Njemačkoj prijetiti? Kao eurofil mogu reći da je Europska unija za Hrvate civilizacijski napredak, ali ekonomski nazadak. Eurobirokrati guše razvoj Hrvatske, a domaća nekompetentna politika uz lojtre dijela hrvatskih ekonomista nesposobna je artikulirati autentičnu ekonomsku politiku koja odgovara hrvatskih interesima. Umjesto da mi nosimo naš program u EU, nama EU donosi program. Tragično je vidjeti eurobirokrate kada ovamo dolaze u svojoj nadmenoj prosvjetiteljskoj misiji, a iza sebe nose smrtne grijehe promašenih politika. Baviti se financijskom konsolidacijom prije rasta proizvodnje, stabilizacijom cijena u vrijeme deflacije i nezaposlenosti pokazuje se tragičnim promašajima. Njemački ekonomski diktat svakako će dati rezultate i u Hrvatskoj, stvorit će zdrave fundamente, ali tek u jako dugom roku, nakon stotina tisuća ispaćenih sudbina, promašenih života i iseljenih ljudi. Hrvatska nema vremena. Njemačka ima. Oni koji danas kod nas dobro žive zagovaraju zdrave fundamente i dugoročnu perspektivu. U dugom roku, rekao bi Keynes, svi smo mrtvi.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Globus 1320

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:34