INTERVJU

PREDRAG MIKI MANOJLOVIĆ: Moja predstava je dokaz da Srbi i Albanci zajedno mogu mnogo toga

U Manojlovićevoj režiji Montecchijevi su Albanci, a Capulettijevi Srbi. Ovo je druga kazališna režija glumca koji u intervjuu za Globus govori o napetim političkim prilikama koje su okruživale postavljanje glasovitog Shakespeareova komada
 Reuters








Predstava "Romeo i Julija" u režiji Predraga Mikija Manojlovića u subotu 13. siječnja gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih. Shakespeare je ovdje prizemljen na Balkan: u produkciji Manojlovićeve Radionice integracije i Qendra Multimedije iz Prištine Montecchijevi su Albanci, a Capulettijevi Srbi. Kao u klasičnom predlošku, zbog obiteljskog sukoba i mržnje, ljubav mladih tragično završava. Manojlović je u jedinstvenom projektu okupio glumce iz Prištine, Beograda, Sombora, Tirane i doveo Uliksa Fehmiua iz New Yorka. Među ostalim igraju Nebojša Glogovac, Anita Mančić i Goran Jevtić. Manojlovićeva predstava dovela je albanski jezik na pozornicu Narodnog pozorišta u Beogradu, glavne nacionalne kazališne institucije u Srbiji, gdje je premijera održana ovog proljeća. Drugu je bila u Prištini, također u Narodnom pozorištu. Manojlović se usudio taknuti u mjesto koje kulturnjaci radije zaobilaze: Beograd se teško miri s time da je izgubio Kosovo, u Prištini već tjednima opozicija baca molotovljeve koktele i suzavac na vladu i skupštinu protiveći se sporazumu o normalizaciji odnosa sa Srbijom. Glumci govore srpskim ili albanskim, bez prijevoda. Kad se želimo razumjeti, jezik nam nije barijera, ako nam je cilj sukob, imat ćemo ga bez obzira na to što su nam jezici slični. Beogradsko-prištinska predstava u Zagreb dolazi dvije godine nakon što je, također u Zekaemu, ovacijama pozdravljena predstava Manojlovićeve Radionice integracije "Dok nas smrt ne razdvoji", koja će ovih dana imati 50. izvedbu u beogradskom Ateljeu 212. Predstava po prvom dramskom tekstu Mire Furlan, o zagrebačkom odrastanju u sjeni trauma Jasenovca i Golog otoka, bila je prva kazališna režija Mikija Manojlovića. Veliki glumac nesumnjivo je klasik i hrvatske kinematografije (Samo jednom se ljubi, Štefica Cvek u raljama života), puno snima u Srbiji (novi film Emira Kusturice), Francuskoj, Italiji, Bugarskoj i drugdje. Zadnjih godina u Hrvatskoj je s Rajkom Grlićem snimio "Neka ostane među nama", igrao je u Cirkusu Columbiji oskarovca Danisa Tanovića po scenariju Ivice Đikića i u filmu o Slavi Raškaj "Sto minuta slave" Dalibora Matanića. U Beogradu smo razgovarali o novoj predstavi, koja nakon Zagreba 21. ožujka ide u Sarajevo, a potom u Beč, Tiranu i SAD.

Je li točno da je beogradsku premijeru "Romea i Julije" morala osiguravati policija?

- Bilo je malo više policije, ali sve je prošlo odlično. Uz zgradu je bio parkiran policijski kombi, kao preventiva da ne dođe do negodovanja zbog onoga što se događa u zgradi nacionalnog teatra u Srbiji, koji je izgradio Miloš Obrenović, srpski knez, europejac, nažalost ubijen kao i svi ovdašnji progresivni lideri. Nije bilo nikavog prosvjeda, što govori da smo bili spremni na taj korak, da u najznačanijoj nacionalnoj kući čujemo srpski i albanski jezik u istom trenutku.

Kako vam je pomogao premijer Srbije Aleksandar Vučić? Izjavili ste da bez njega ne bi bilo predstave.

- Odnosi između Ministarstva kulture i Narodnog pozorišta su neuređeni pa je spor morao razriješiti Vučić. Narodno pozorište ima smijenjenog ravnatelja koji još nije smijenjen. Ministar je smijenio Upravni odbor, novi Upravni odbor je imenovao novog ravnatelja, ali on još nije stupio na dužnost jer Vlada nije potvrdila tu odluku. Problem je bio u sukobu ministra i šefa teatra, nitko nije bio protiv predstave koju rade zajedno Albanci i Srbi. Ivan Tasovac je prvi koji je još prije tri i pol godine shvatio veličinu te ideje, u vrijeme kad je bio ravnatelj Beogradske filharmonije i nije ni sanjao da bi mogao biti imenovan ministrom. U međuvremenu smo predstavu doveli do pozornice. Dvije godine smo radili na njoj, uključujući dva i pol mjeseca rada s glumcima. Bilo je jako zahtjevno i neizvjesno.

Kako se još dva dana prije premijere nije znalo hoće li biti održana u Narodnom pozorištu ili ne, našla sam negdje da je u pregovore bila uključena EU. Je li to točno?

- Ma ne, to je potpuno izmaštano. Nitko nije bio protiv Romea i Julije, stvar je personalna: jedan kaže puštaj, drugi neću, ništa mi ne možeš! Zato sam se obratio onome tko može, i to je sva istina. Kad sam rekao da mi je Vučić pomogao, po društvenim mrežama se obrušila lavina na mene. Da nije, premijera bi svakako bila, ali ne u nacionalnoj kući. Ne bi bilo dokaza da je ta policijska marica, parkirana uz Narodno pozorište, u suštini nepotrebna, ali tko je to mogao znati? Ne bi bilo tog simboličkog momenta koji je vrlo bitan, tog praktičnog dokaza da mi, Srbi i Albanci, zajedno možemo puno toga, i to na jednoj umjetničkoj razini koju ćete vidjeti. I ne bi bilo druge premijere u Narodnom pozorištu u Prištini.

Je li bilo prosvjeda u Prištini?

- Ne, samo je ispred nacionalnog teatra postavljena instalacija s natpisom uvredljivim za srpske glumce. Na velikom papiru konceptualni umjetnik je napisao da srpski glumci nisu poželjni. Ta vrsta nacionalizma misli da je vrijeme stalo, ali vrijeme ne stoji, stvari se ipak lagano mijenjaju, tako da je policija natpis brzo uklonila. Uspjeh u Prištini je bio ogroman.

Je li bilo javno izraženih neslaganja, u Beogradu ili u Prištini?

- Ne. To je bio test za sve nas.

Jeste li sigurni? Vlasti u Beogradu i Prištini podržavaju pregovore i normalizaciju jer im treba Europska unija s njenim fondovima, ali obični ljudi često misle drugačije.

- Govorim o javno izraženom mišljenju. Prikazi su bili redom pozitivni, u novinama, portalima, na televiziji. Nitko nije osporavao ideju i to što Srbi i Albanci rade zajedno. Srpska desnica nije reagirala: da li zato što joj to nije važno, ili zato što nemaju ništa protiv, ne znam. Ni na Kosovu nije bilo ničeg, osim te instalacije, u stvari besmislene, uvredila je ljubazne domaćine i nije imala nikavog odjeka, osim što je bila još jedan dokaz više zašto nam je potrebna ovakva predstava Romea i Julije.

Odnosi Albanaca i Srba nisu poremećeni samo sa zadnjim ratom.

- Ne mislim da se jednom predstavom mogu riješiti politički i drugi sukobi koji traju desecima godina. Sukob Srba i Albanaca nije od zadnjih 10 ili 15 godina, on traje jako dugo. Mogu razumjeti njegove uzroke, možemo govoriti o pogrešnim politikama koje su dovele do toga, o svim zlonamjernim i pogrešnim potezima, no ova predstava ne ulazi u analizu korijena sukoba, nego je on za nju zatečeno stanje. Imamo dvije nepomirljive grupe u Veroni koje se mrze do istrebljenja. Njihova djeca se kod Shakespearea tokom predstave prvi put upoznaju i zaljubljuju, u našoj predstavi oni su ozbiljan par koji je prošao sve u jednom muško-ženskom odnosu, osim što nemaju djecu. Nismo se bavili razvojem mladenačke ljubavi, nego ozbiljnom vezom koju samo smrt može razdvojiti.

Zašto ste postavili glumce na križ?

- To nije križ, nego "X". Ako se sjećate s vozačkog ispita, to je oblik Andrijinog znaka: raskršće dva puta koji su jedan. To jest jedno X. Jednačina, jednadžba s jednom nepoznatom. Tako sam nazvao dokumentarni film o stvaranju "Romea i Julije" koji upravo završavam.

Ali kad bi to bila jednadžba s jednom nepoznanicom, lako bismo je riješili!

- U tome i jest stvar, što sve ono što izgleda lako, jako se teško rješava. Ideja je bila da, kad dođe do sukoba dviju obitelji, iz tog tla, iz tla Kosova, Srbije, Verone, iz naše planete počne izbijati krv. Toliko je mrtvih, toliko je ljudi ubijeno u historiji, da s novim sukobom krv izlazi na površinu, i kreće se prema sredini, gdje nestaje. Jedna od legendi o svetom gralu kaže da je kod prinošenja žrtava u krvi, ta krv skupljana u njemu. Taj sveti gral nikad nije pronađen, a svi ga traže. Kod nas ta krv nestaje u jednoj točki u zemlji, prema nevidljivom svetom gralu.

Devedesetih ste napustili Srbiju i otišli u Francusku. Kad ste se vratili?

- Oduvijek sam odlazio u Francusku, odatle mi je baka i veliki dio obitelji. U Nancyju, Lorraine, živi mi rodbina, obitelji Math, Beck, Colin. Poput mene, i moj sin Ivan je odrastao dvojezično. Kad je 2008. napunio šest godina, postavilo se pitanje gdje će ići u školu. Iz niza razloga je bilo komotnije ovdje. Tamara je bila sa mnom tamo toliko godina i nije mogla raditi, godinama je trpjela jer ni njihovi glumci nemaju posla a kamoli strani. (Glumica Tamara Vučković, ravnateljica Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, op.a.).

Jeste li zažalili zbog povratka?

- Ne, odavno se ja ne osjećam ovdje ni strancem ni domaćim. To je moje osjećanje svijeta u kojem živim, barem od 1985. Mogu živjeti bilo gdje da mi bude dobro, u megalopolisu ili na selu. Ili u šatoru. Ne osjećam se strancem ni u Francuskoj ni ovdje, ni u Hrvatskoj, gdje imam bliske ljude. Strancem se mogu osjećati u dalekim, meni nepoznatim sredinama. Zato je moje odsustvo odavde bilo fizičko, ali ne i duhovno. To je moje veliko bogatstvo. Ja se osjećam kod kuće tamo gdje radim.

Glumili ste i na bugarskom. Na koliko jezika možete glumiti bez posebnih priprema?

- Na francuskom, talijanskom i engleskom, ne računajući materinji.

Kod nas je u Hrvatskoj važno pitanje, gdje ste bili 1991?

- 1991. sam bio u očajanju. Na sceni Narodnog pozorišta 9. marta 1991. imali smo probu predstave Cyrano de Bergerac. Čuli smo buku i prekinuli probu. U teatru je bio moj prijatelj Ante Čipin tada iz Zagreba, danas sa Brača. Izašli smo i vidjeli tenkove, marice, suzavac, strahovitu makljažu. Čipin kaže: 'Jebate, Miki, kad vas ovako tuku, šta će tek nama raditi?' Za par dana vratili su se za Zagreb, "Matošem" koji je vozio 3 sata i 20 minuta. To je posljednji vlak koji je otišao. Počeo je rat, počelo je nešto za mene nezamislivo. Ja sam stao, nisam znao što da radim. Nisam mogao da se pravim kao da nije ništa, ali nisam mogao ni ući u Socijalističku partiju i na prvom sastanku izvaditi pištolj i ubiti Slobodana Miloševića. Nisam imao tu hrabrost, ali sam uradio stvar koja nije lagana â⁈“ ukinuo sam sebe. Prestao sam glumiti. To je objavila samo protumiloševićevska Naša Borba, na dnu prve stranice. Prekinuo sam sve predstave koje sam igrao u Narodnom pozorištu, JDP-u, Ateljeu. BITEF Teatru... I stao.

Jeste li u ratu izgubili neko od svojih prijateljstava?

- Naprotiv, stekao sam! Mnoga stara potvrdio i stekao nova. Bila je 1992. godina, stiglo je pismo s Brača, preko Mađarske, neispisanim rukopisom stolara, tatinog najboljeg prijatelja Joske, Josipa. "...Dragi Ivane", piše on mom ocu, "nije nam dobro, rat je, s hranom nismo baš dobro, a ni sa strujom, a vidimo da ni kod vas nije baš neka situacija, pa ti evo šaljem 50 maraka da vam se nađu..." Moj otac je bio čvrst tip, ali se rasplakao.

Zašto se po povratku u Beograd niste vratili u teatar?

- Nisam imao potrebe. Snimao sam, 2008. smo pokrenuli Radionicu integracije, za otvaranje zgrade JDP-a 2003. nakon renoviranja zbog požara igrao sam naslovnu ulogu u predstavi "Molijer, jedan život", po tekstu Mihaila Bulgakova i u režiji Dušana Jovanovića. Radionica integracije je jedinstven kulturni centar, gdje smo počeli raditi s hendikepiranima. Znate, kad imate, dođe trenutak kad poželite učiniti nešto za one kojima nedostaje. To je za mene bio jedan potpuno novi svijet, otkriće ljudi koje inače nećete sresti. Prvo smo radili programe za njih, pa smo radili zajedno, pa su oni sami radili... Mnogo toga je stvoreno i potaknuto u toj interakciji. Imali smo prostor uz Savu, iz kojeg smo se nedavno morali iseliti zbog izgradnje Beograda na vodi. Uređujemo novi prostor, kad to bude gotovo, bit će zaista odlično. Od Radionice trenutno su žive ove dvije predstave, "Romeo i Julija", i "Dok nas smrt ne razdvoji".

Jeste li riješili financiranje Radionice integracije?

- Ne, nismo nigdje na budžetu. Financiramo se od projekta do projekta. "Dok nas smrt ne razdvoji" napravljena je zahvaljujući donaciji Željka Tomića, jednog od osnivača Radionice. Romeo i Julija većinom je financirala EU, zatim Ministarstvo kulture Srbije, Fond za otvoreno društvo Srbija, FOS Kosovo, BTD, Erste Stiftung, Austrijska ambasada na Kosovu, kancelarija za vezu Kosova u Beogradu. To je već bio pomak naprijed, što smo povezali ministarstvo s institucijama Europske unije i fondacijama.

Dio novca je došao iz Prištine?

- Nažalost, od Ministarstva kulture ne. Imali su izbore, pa dok se Vlada nije formirala, prošlo je puno vremena i stvar se iskomplicirala. Ideja je bila da se predstava priprema dijelom ovdje, dijelom u Prištini, ali nismo uspjeli. To bi bilo preskupo, imamo 15 glumaca na sceni, s muzičarima 19. Kad sad krenemo za Zagreb, bit će nas 28. To je za naše pojmove zahtjevna produkcija.

Što se događa s Romeom i Julijom koji poslušaju roditelje?

- Ništa. Ostanu u tom kompromisu do kraja. Ljudi koji nemaju hrabrosti za odluke, one promišljene ili one u koje vas srce zaista vuče, ako nemate snage za to, živite u kompromisu i niste sretni. Ja sam sretan u tom smislu.

Kako se nosite s okolinom i prevladavajućom depresijom, beskonačnim kukanjem i optuživanjem drugih?

- Po hinduističkim spisima, može se reći da živimo u dobu Kali-yuge. To je jedno od četiri stadija razvoja svijeta, najmračnije i najstrašnije doba. Nakon toga dolazi novi početak. Ali ta Kal-juga traje nekoliko tisuća godina. A u tom periodu od nekoliko tisuća godina imate ljude koji kukaju, stalno se na nešto žale, ništa im ne valja. Ne pada im napamet da nešto sami učine. Ovdje kod nas u Srbiji žele promjene, a kad se nešto krene mijenjati, oni se bune. Znam da ljudi žive teško, ali kukati stalno a ne činiti ništa da to promijeniš, čini mi se da je to već stanje duha.

Je li točno da ste odbijali uloge iz Hollywooda?

- Da. Snimao sam u Americi, ali od Hollywooda nikad nisam dobio ponudu koji ne bih mogao odbiti. Nije me zanimalo, nije me privlačilo. Tamara mi je govorila da sam lud, jer tko zna gdje bismo bili sada.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:19