KAZALIŠTE

DARIO HARJAČEK: "Svi smo mi Ivica Kičmanović, volimo odustajati od svega i glumiti žrtve"

Kao dijete obožavao sam tu seriju. I za mene su likovi u romanu imali lica glumaca iz serije. Najprivlačnija je u seriji bila nostalgija, pogođen osjećaj povratka u djetinjstvo. No, tu je seriju ipak pojelo vrijeme, kaže Dario Harjaček
 DAMJAN TADIĆ/CROPIX








Kultni roman “U registraturi” Ante Kovačića (objavljen 1888.) neobuzdana je enigma u kojoj začudno vriju ostaci romantizma, realizam, naturalizam i naslućena moderna. E kad se takvom potentnom naslijeđu pridruži ludičko, odvažno, elementarno, anarhoidno i nježno autorstvo kao što je to u svojoj ingenioznoj dramatizaciji učinio Dario Harjaček, s osobitim uzbuđenjem očekujemo prvorazredni scenski događaj u GDK Gavella u Zagrebu. Ondje se, naime, u Harjačekovoj režiji, “U registraturi” prvi put rađa u teatarskom mediju.

“Iznenađujuća je činjenica da dosad nitko nikada u teatru nije postavio ‘Registraturu’. To me čudi jer je dramski potencijal djela izuzetno velik. Pretpostavljam da se sama struktura bildungs-romana činila kao prepreka u stvaranju homogene dramske priče. Ja sam se prije godinu dana počeo intenzivno baviti Kovačićevim romanom jer sam osjetio kako nam upravo ta priča postavlja pravu dijagnozu”, iznosi Harjaček genezu svoje osviještene ekspedicije među Kovačićeve demone na rubu: “Htio sam stvoriti širi prostor interpretacije pojma ‘provincija’. Zamislio sam se nad pitanjem što to znači ‘Kičmanović- kompleks’ i može li se taj kompleks očitovati kao stanje naše kolektivne svijesti. Na koji način objasniti ‘Kičmanović- kompleks’? Nazvao bih to slatkom zavodljivošću autodestrukcije. Otkad znam za sebe, oko sebe gledam ljude koji u jednoj fazi života odustanu od ispunjenja svojih životnih ambicija, od punog ostvarenja svojih potencijala. Najčešće se to događa u trenutku kad ti ljudi pronađu idealnog krivca za vlastitu nesreću. Malo pomalo stvorilo se društvo koje funkcionira kao društvo krivice. Svatko je svakome nešto kriv. Duboki pesimizam počiva na činjenici da nitko i ništa nije doraslo našim kriterijima. Uljuljkani smo u ulogu žrtve. Naši se horizonti sužuju isključivo na vlastito blato. I sve dok je tako, imamo osjećaj da smo bolji od vlastitog blata. Kada tonemo, tonemo kao žrtve i nekako svečano svima volimo davati do znanja kako je naša žrtva odraz naše pravednosti koja je u neskladu s dubokom nepravdom koja nas je uništila. Ja u tome vidim temelj provincijskog uma. Svatko se od nas mora obračunati s provincijom u sebi. Provincija je stanje uma. Ona je začarani krug iz kojeg se teško izlazi. Upravo je to razlog da u Kovačićevoj priči pronađem suvremenu točku gledanja.”

Kao jedan od primarnih motiva bavljenja “Registraturom” ovaj 36-godišnji redatelj nalazi i u dubokoj kulturalnoj polarizaciji u našem društvu, svojevrsnom tihom ratu koji se odvija pod krinkom ideološke podvojenosti: “No iza te ideološke podvojenosti stvarni se sukob odvija prvenstveno na relaciji selo - grad, na relaciji koncepta građanskog i plemenskog društva.

Zainteresirao sam se za Kovačića jer je on autor koji tako jasno postavlja tu distinkciju. On ulazi u srž jednog i drugog mentaliteta. Otkriva rigidnost hijerarhije koja postoji u svakom od tih svjetova. Sebe smatram čovjekom grada i duboko sam uvjeren kako se u današnje vrijeme moramo žustro i hrabro boriti za svoj građanski identitet, za svoje građanske slobode. Plaši me činjenica kako nam netko tu slobodu pokušava izbiti iz glave. No ne mislim da se u tu borbu može ući osudom, prezirom, bukom. Samo svojim radom možemo učvrstiti temelje posrnulog građanstva. Stoga je i ova moja adaptacija pokušaj da se iz suvremene građanske perspektive sagleda ta elementarna bipolarnost u Kovačićevu romanu. Sve su to razlozi zbog kojih sam smatrao da je vrijeme da se roman ‘U registraturi’, suhoparni lektirni naslov, ima pravo reinterpretirati iz iskustva našeg vremena.”

Dok je dramatizacija još bila u sirovoj verziji, Harjaček je projekt predložio ravnatelju Gavelle Borisu Svrtanu koji je u tome odmah prepoznao produkcijski potencijal.

Godine 1974. na Televiziji Zagreb premijerno je emitiran devetodijelni serijal “U registraturi”, prema scenariju i u režiji Joakima Marušića, jedan od vrhova naše dramske televizijske produkcije. Pet godina kasnije rodio se Dario kojeg danas pitam je li mu ta kolektivno memorirana serija bila uteg ili pogonsko gorivo u reinterpretaciji?

“Ni jedno ni drugo. Kao dijete obožavao sam tu seriju. Gledao sam je puno puta. Kao i svima drugima, i za mene su likovi u romanu imali lica glumaca iz serije. Pokušavam se sjetiti što je to bilo toliko privlačno u toj seriji. Mislim da je to prvenstveno nostalgija. Neki istinski pogođeni osjećaj povratka u djetinjstvo. U seriji su likovi uglavnom vrlo simpatični. Sve je puno narodnih nošnji, povijesnih kostima i folklornih običaja”, sjeća se i rezolutno nastavlja: “Ipak mislim iz današnje perspektive da je seriju pojelo vrijeme. Ta benignost ima karakter protosapunice. Moje je polazište potpuno drugačije. Pokušavam sagledati Kovačića kao čovjeka koji u beskrajno puno elemenata anticipira modernu literaturu. Njegov roman počinje svađanjem listova papira koje se sprema zapaliti registrator usred napadaja delirijum tremensa. Kovačić je u vrijeme pisanja romana sve dublje tonuo u stanje ludila pa tako ‘U registraturi’ postaje testament frustriranog, bijesnog i nesretnog čovjeka koji se poput svojeg junaka povlači po provincijskim gradovima ne bi li osigurao egzistenciju za svoju obitelj. Mene privlači Kovačićevo ludilo. U njemu ima smjelosti, mašte, drskosti, lucidnosti, svega onoga što volim kod pisaca. Uteg postoji utoliko što su očekivanja velika kad se publika susreće s nečim što misli da dobro poznaje. No, ja sam htio stvoriti predstavu koja bi ljudima upravo rekla da o ‘Registraturi’ zapravo znaju jako malo zato što je serija stvorila vrlo ograničenu sliku tog svijeta.”

Zanimljivo je da su brojni glumački teškaši iz spomenute serije (Rade Šerbedžija, Ljubica Jović, Fabijan Šovagović, Stevo Krnjajić, Mato Ergović, Josip Marotti, Semka Sokolović-Bertok...) ostavili svoje zaslužne stope u Gavellinu ansamblu, što je i svojevrsni memorijski most prema recentnom projektu. Kakva je atmosfera u brojnom ansamblu, posebice mislim na mlade glumce Igora Kovača i Ivanu Roščić, koji u ulogama Ivice i Laure, vjerujem, nose veliki teret?

“Nikada se ne bih usudio raditi ovu predstavu da dvoje glumaca koji igraju Kičmanovića i Lauru nisu glumčine od formata. Radi se o dvoje mladih ljudi koji oboje u sebi nose tako duboku zrelost i koji obiluju tako prekrasnom unutarnjom snagom i glumačkom vještinom da se odmah tijekom procesa počelo otvarati potpuno novo polje čitanja”, s užitkom opisuje Dario.

Sjeća li se svoje prve komunikacije s Kovačićevom remek-prozom?

“Mislim da je u šestom razredu na red došla takozvana digest-verzija romana pod nazivom ‘Djetinjstvo i školovanje Ivice Kičmanovića’. Tada sam već gledao seriju pa sam iz knjige samo slagao kockice prema sjećanjima na ono što sam vidio na televiziji. Bit ću iskren i reći da je otprilike tu i završila moja povezanost s tim tekstom. No zato sam, relativno nedavno, ponovno uzevši taj roman u ruke doživio pravi šok. Ti slapovi briljantnog jezika, ta pronicljivost i spisateljska hrabrost ostavili su me u potpunoj nevjerici. U devetnaestom stoljeću imamo roman koji nema poglavlja, koji ima vremenske elipse toliko vrtoglave da ih se ni najsuvremeniji pisci ne bi postidjeli, ta mistika koja provlači socijalnu perspektivu, ali je neprestano oblijeva tako mračna erotika i sustavno zavlačenje u sfere podsvjesnog. Taj roman je ludilo. Mislim da je upravo iz književno-povijesne i književno-teorijske perspektive premalo uvažen kao krucijalno djelo hrvatske literature”, vatreno analizira Dario: “Ima on i svojih mana. Kovačić je u sebi gajio dosta veliki kompleks želje da bude uspješan, tiražni pisac. Zato mu se većina knjiga pred kraj raspada u strukturi od silne želje da u raspletu zavrti što više intriga i zapleta”. U egidi uz svoju majstorsku dramatizaciju Harjaček je napisao da je “oskvrnuo” Kovačića. Ja se baš ne bih složio, mislim da Ante negdje mahnita od sreće u grobu. U što bi ta njegova ostavština ovako drsko ogoljena danas mogla osobito zasjeći?

“Uredništvo ‘Vijenca’ se prilikom objavljivanja romana u nastavcima u jednom broju ispričalo Crkvi radi nanošenja moralnih boli čitateljima romana, te je obećalo kako će sljedeći roman koji budu objavili svakako biti roman katoličke provenijencije. Dakle, tradicija moralne osude od strane Kaptola ima dugu tradiciju u našoj kulturi. Mene duboko uznemiruje to širenje panike vezano uz moralnu osudu svega onoga što zadire u neke manje površne ljudske odnose”, kaže Dario: “Kovačić vrlo jasno iznosi svoj negativan stav prema Crkvi. Nije to kritika institucije niti prezir prema vjeri. To je jednostavno sablazan nad okamenjenom Crkvom, crkvom drvenih kipova na oltarima, crkvom afirmacije farizejštine. U našoj se predstavi župnik na kraju sam od sebe pretvara u kip na oltaru. Kad vidimo da u današnje vrijeme pojedini biskupi pojedine ljude nazivaju antikristima, da potpisuju peticije za uvođenje nacističkih pozdrava u javne institucije i podupiru inicijative za uskraćivanje građanskih prava pojedinim grupacijama ljudi, onda vidite da se od Kovačićeva vremena do danas jako malo toga promijenilo. Mene je u dramatizaciji najviše zainteresirao upravo taj aspekt Sela s velikim ‘S’ koje preuzima pravdu i vlast u svoje ruke kroz strogo dušobrižništvo nad svakim svojim članom. To Selo izlazi poput guštera iz pukotina okamenjene Crkve i stvara rigidno, destruktivno društvo u kojem svaki senzibilniji čovjek nužno mora otići ili u propast ili u konformizam. Mislim da je to vrlo velika tema za nas. To pozivanje na svoje, ta zatvorenost koja neprestano stvara paranoju od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Naša se crkva sljubila sa Selom. Selo je postalo temelj njezina identiteta. Vrlo često imam osjećaj kako hrvatska Katolička crkva postaje nekom vrstom sekte u kojoj nacionalna zastava postaje ekvivalent zlatnom teletu. Naši su duhovni pastiri postali duhovni čobani. To je isti pojam, no opet... Da se razumijemo, ovo vam sve govori čovjek koji svake nedjelje ide u crkvu i koji sebe smatra vjernikom.”

Dakako, Harjaček ne propušta raspaliti i po mračnim naličjima pokondirenog urbaniteta: “Naša je perspektiva grada u predstavi jedan mondeni, raskalašeni techno-party. Rafiniranost, finoća,sofisticiranost, veliki zidovi sa štukaturama i skulpturama. Prenemaganje. Prikriveno zlo i perverzija. Kao i kod Kovačića. Iza krinki humanitarnosti kriju se likovi koji podvode djevojke, zlorabe nemoć socijalno ugroženih. Kičmanović funkcionira kao lakmus papir tog svijeta. Taj je svijet velik, a on je malen. On u svojoj naravi ima skromnost i nevinost, no ideja o nepravdi i nezadovoljstvo vlastitim položajem pretvorit će ga u cinika kojeg će cinizam koštati života.” Primjećujem da je vizuru više pomaknuo prema Lauri, rehablitiravši je kao demijurga različitosti, jedinu koja se usudi izdići iz blata.

“Upravo tako”, potvrđuje Harjaček: “Osjetio sam duboku empatiju prema liku Laure. Jedan od najdemonskijih likova hrvatske književnosti jest lik koji u najranijem djetinjstvu biva izložen najgrubljim oblicima zlostavljanja - bilo seksualnom, bilo fizičkom, bilo psihičkom. Ona je, naime, lik koji usprkos tome što je izgažena žrtva strogog mačističkog svijeta, pokušava u životu tražiti put prema vlastitoj slobodi. Ona odolijeva kompleksu žrtve i upravo je zbog toga ona moja junakinja. Ona neprestano ponavlja rečenicu: ‘Ja sam slobodna!’ To je deviza iz koje i ja želim progovoriti kroz ovaj tekst. Ja sam slobodan! Bez obzira na to što nas iz dana u dan uvjeravaju kako nas sa svih strana stavljaju u okove. Mi smo slobodni. Samo što često nismo toga svjesni.”

Iznimno senzibilan, podatan za cizeliranje najskrovitijih nutrina ljudskih duša, Harjaček u svojim predstavama isijava posebno nagnuće prema ženskim likovima. “Otkad znam za sebe, imam veliko suosjećanje prema ženama. Uvjeren sam da se i dan-danas emancipacija žena događa kao integracija žena u muške strukture, a ne kao dijalog muškog i ženskog principa”, točno procjenjuje i dodaje: “Žene su i u procesu rada u kazalištu često puno intrigantnija materija od muškaraca. Često, ne uvijek. Moje je iskustvo kako su glumice uglavnom puno otvorenije, radišnije, praktičnije.” Je li se taj njegov poseban odnos prema ženama, glumicama i njihovim ulogama, još više produbio, je li postao istančaniji u braku s tankoćutnom a snažnom glumicom Jelenom Miholjević?

“Malo je reći da volim raditi s Jelenom”, odgovara Dario, zaljubljeniji od Shakespearea: “Držim da je rad na zajedničkim projektima sustavni dio našeg partnerstva. Uglavnom nam se sviđaju slične predstave, imamo mnoge slične stavove pa tako na neki način stvaramo svoj paralelni zajednički umjetnički put. Jelenu sam upoznao u vrijeme kad sam tek bio na početku rada u kazalištu dok je ona tada već bila afirmirana glumica s mnogo predstava iza sebe. Njezino me iskustvo uvijek krijepilo i davalo poticaj da pokušam ostvariti visoke ciljeve. Ona me na mnoge načine, umjetničke i ljudske, oblikovala, stvorila za mene prostor u kojem sam mogao raditi i misliti slobodno. Fascinira me način na koji se i kroz ovih dvanaest godina, koliko smo zajedno, razvijala neprestano radeći na sebi. Velika je stvar u životu imati takvu podršku. Mislim da partneri koji dijele životni poziv imaju veliki privilegij.”

Zajedno su 2011. na Dubrovačkim ljetnim igrama žestoko iznjedrili Stullijevu “Katu Kapuralicu” kao životinjsku odu opstanka prezrenih ljudi. “Velika je sreća što je Jelena u posljednjih nekoliko godina odigrala pregršt prekrasnih uloga i sudjelovala u zanimljivim i dobrim projektima. Veselim se njezinim uspjesima.” S puno topline priznaje da kao otac itekako crpi spoznaje od svoje djece, 6-godišnje kćeri Ade i 15-godišnjeg posinka Bartola, a hvali se i da je “naučio imena svih Winxica”. Djeci i onim navodno odraslima namijenjen je Harjačekov “Alan Ford” rađen u ZKM-u. Ono što je u toj razornoj stripovskoj rugalici nekad bio nama nepojmljivi fiction sada je čista realnost.

“Najviše se grozim političara koji se zalažu za sirotinju. U tim ljudima vidim sjeme najvećeg zla, nemoral, licemjerje”, pravednički je gnjevan: “Predstavu ‘Alan Ford’ radio sam kao predstavu o bijedi koja se stvara vjerom u materijalizam. U novac. U toj bijedi jednako grcaju i bogati i siromašni. ‘Alan Ford’, ‘Kate Kapuralica’ i ‘U registraturi’ zapravo su dijelovi trilogije, ‘trilogije o bijedi’. Bilo bi zanimljivo vidjeti ih na jednom mjestu. U svakoj se od tih predstava postavlja pitanje gdje je mjesto našeg ljudskog integriteta u situacijama kada nas borba za opstanak tjera da budemo beskrupulozni.”

Jednom prilikom je izjavio: “Ja ne vjerujem u demokraciju. Mislim da je demokracija totalitarizam osrednjosti. I taj totalitarizam osrednjosti sve se dublje uvlači u sve pore teatra i teatarskog života.” Prenosi li tu spoznaju i izvan teatra? “Mislim da sam tako nešto izgovorio prije dosta godina. Ne znam jesam li danas sposoban za tako smjele izjave. No, tada nisam mogao ni slutiti do kojih dimenzija se može uzdignuti totalitarizam osrednjosti”, mudruje zabrinuto.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 07:21