U ova dva tjedna Europa je prošla duži put nego u protekle tri godine. Od Minhenske sigurnosne konferencije do povratka Volodimira Zelenskog iz Bijele kuće kao da je politički naglo sazrela. U Münchenu je doživjela udar trampovske Amerike te pala u depresiju, i u takvu bi stanju vjerojatno ostala da ukrajinski predsjednik nije izvrijeđan u Ovalnom uredu. Iživljavanje američkoga predsjednika Donalda Trumpa i potpredsjednika Jamesa Davida Vancea nad ratnim vođom nacije koja se bori za slobodu izazvalo je među Europljanima snažan zaštitnički refleks: Svi smo mi Zelenski!
Europa je sad odjednom u euforiji. Državnici i čelnici Europske unije ne prestaju putovati – Kijev, Pariz, London, Bruxelles – i ponavljati: Pokažimo jedinstvo i pomozimo Ukrajini da se izbori za pravedan i trajan mir! Naoružajmo bolje i nju i sebe i obranimo demokraciju, slobodu i međunarodno pravo! Osigurajmo potporu Sjedinjenih Država i zadržimo jedinstvo u NATO-u! Ukrajina je Europa i na njezinu se tlu branimo svi mi!
Dobro je to čuti. To su prave riječi, tako se odgovara osvajačima i njihovu nasilju. Putin ne smije pobijediti, Ukrajina ne smije biti prepuštena njegovoj destrukciji. Europska unija sa svojih 450 milijuna stanovnika, plus Velika Britanija, plus Ukrajina – to je zajednica od 550 milijuna ljudi kojoj nasuprot stoji 140 milijuna Rusa. (Na tu bjelodanu činjenicu ovih je dana podsjetio poljski premijer Donald Tusk: "To je paradoks, poslušajte kako to zvuči: 500 milijuna Europljana moli 300 milijuna Amerikanaca da ih zaštite od 140 milijuna Rusa. Europa i Ukrajina zajedno imaju dva milijuna i šesto tisuća vojnika, a Rusija milijun i sto tisuća. Ako znaš brojiti – računaj na sebe!") Takva snaga ne smije popustiti ratnom pritisku i paklenim planovima kremaljskoga autokrata. Bila bi povijesna tragedija da Europa u ovom času ne pokaže odlučnost i jedinstvo. Ovo je prilika, iako neželjena i žalosna, da europske nacije učine kvalitativni skok – da Europu izgrade kao obrambenu cjelinu. Jer samo vojna snaga može jamčiti prosperitet i očuvanje njezinih vrijednosti, koje u sadašnjem svijetu nisu na visokoj cijeni kao nekoć. Demokracija, ljudska prava, vladavina zakona, nepovredivost državnih granica – danas se više ne smatraju univerzalnim vrijednostima za koje se treba boriti. Naprotiv, one se diljem planeta postupno potiskuju ideologijama zasnovanima na sili i oligarhijskoj moći, totalitarističkim koncepcijama koje crpu snagu iz iskustava zloćudnih političkih tvorevina 20. stoljeća. To je stvarnost ove prve četvrtine 21. stoljeća. Europa postaje otok okružen prijetnjama. Ona je sve manje svjetionik koji služi kao dobar orijentir drugima, a sve više osamljeno mjesto koje neki vide kao smetnju svojoj hegemoniji ili kao bogat plijen.
PROČITAJTE VIŠE > ‘Trump je preuzeo štafetu od Putina! Obavlja sav posao za njega, natjerat će Zelenskog na predaju i posvetiti se važnijem ‘neprijatelju‘‘
Jesu li Europljani toga svjesni? Naravno da jesu, i to već dugo vremena, barem od ruske aneksije Krima i okupacije dijelova Donbasa 2014. godine. I uopće nije u pitanju njihova svjesnost, nego njihova spremnost. Pravo pitanje glasi ovako: Jesu li Europljani voljni i spremni zajednički braniti svoj teritorij i svoje vrijednosti i upotrebom sile? Točnije: jesu li stanovnici država Europske unije, Ujedinjene Kraljevine, Norveške spremni izložiti opasnosti vlastiti život kako bi pomogli europskoj Ukrajini da obrani sebe i cijelu Europu? Na to pitanje nema jedinstvenoga europskog odgovora. Na stranu Orbánova Mađarska i Ficova Slovačka, one su se otvoreno i jasno odredile protiv bilo kakvih europskih inicijativa koje bi "ometale" Donalda Trumpa i Putina u prisiljavanju Ukrajine da kapitulira. Te dvije države, dokle god imaju ovakvu vlast, strano su tijelo u Europskoj uniji. Na njih ukrajinski saveznici ne računaju. Ali što je s drugih dvadeset pet država članica? Koliko među njima ima onih koje bi ušle u "koaliciju voljnih", koje bi svoje vojnike poslale u Ukrajinu da čuvaju mir, ako se sklopi sporazum o primirju i ako počnu pregovori o uspostavi trajnoga mira? Ima li ih više od pet, šest, sedam?
Da, nakon crnoga petka u Bijeloj kući, gdje se Trump pred kamerama iživljavao nad ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, Europu je obuzeo zanos – mješavina ogorčenja, bijesa, prkosa, hrabrosti i odlučnosti. Europski državnici, dužnosnici Europske unije, građani, mediji – svi su ustali u obranu i zaštitu Zelenskoga. U subotu je javnost bila zasuta tvitovima (ili "eksovima") predsjednikâ i premijerâ te briselskih šefova u kojima su Zelenskoga tješili i hrabrili, a u nedjelju je u Londonu na sastanku što ga je sazvao britanski premijer Keir Starmer osamnaestero moćnih uzvanika grlilo Ukrajinca i uvjeravalo ga da na njih može računati, da su uz njega i njegov narod "koliko god treba". Starmer je rekao da je vrijeme da se "zasuču rukavi" jer je "Europa na prekretnici", predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da se Europa "hitno mora ponovno naoružati" te da Ukrajinu treba pretvoriti u "čeličnog dikobraza koji je neprobavljiv za potencijalne osvajače", glavni tajnik NATO-a Mark Rutte ponovio je upozorenje državama članicama Saveza da bez povećanog ulaganja u obrambene sposobnosti nema sigurnosti.
Izvanredno! To su poruke koje će pohvaliti svatko normalan.
PROČITAJTE VIŠE > ‘Pazite koji nalog je Trump dao netom prije objave obustave pomoći! Želi razoriti EU pa se s Putinom dogovoriti oko Europe...‘
No jesu li one ikomu zazvučale kao nešto novo, što se nije govorilo u ove tri ukrajinske ratne godine? Je li se itko iznenadio kad je čuo ili pročitao riječi i izraze kao što su "prekretnica", "zajedništvo", "svi smo uz Ukrajinu", "u Ukrajini se brani Europa", "pomagat ćemo Ukrajini koliko god treba"? Ako na početku četvrte ratne godine slušamo lidere najmoćnijih europskih država i čelnike Europske unije kako izgovaraju iste fraze kao u proteklih tisuću i sto dana ukrajinske muke, i ako znamo da Ukrajina u svih tih tisuću i sto dana nije dobila dovoljno oružja da se efikasno brani, a kamoli oružja kojim bi učinila preokret na bojištu i natjerala okupatora na uzmak, moramo se upitati misle li oni ovaj put ozbiljno. Jesu li sad zaista odlučni, je li ovo zaista prekretnica? Hoće li hrabrim, ali posve iscrpljenim ukrajinskim braniteljima napokon dostaviti "sve što treba"? Nadajmo se da hoće. Ali moramo se upitati još nešto: ako Europa sve to može sad, kad su Ukrajinci na izmaku snaga i kad se Trump sprema izručiti njihovu zemlju na milost i nemilost Putinu, zašto to nije mogla protekle tri godine?
Europa, u prvome redu Europska unija, dosad je poslala Ukrajini pomoć u vrijednosti od 135 milijardi eura, od toga 62 milijarde za oružje i vojsku, više nego Sjedinjene Države, koje su dale 119 milijardi (triput manje nego što tvrdi Trump). To je mnogo, ali, očito, premalo da bi Ukrajina mogla pokrenuti odlučnu protuofenzivu i potisnuti neprijatelja, čime bi stekla bolju poziciju za početak pregovora o zaustavljanju rata. Je li Unija – s BDP-om od 17 bilijuna eura – mogla, i morala, dati više? Jest. Jer sve što je "uštedjela" platili su Ukrajinci, prije svega "viškom" poginulih. Rat ubija, no mnogi životi, i vojnika i civila, ne bi bili izgubljeni da je ukrajinska vojska bila adekvatno naoružana. Lideri Europske unije i Ujedinjene Kraljevine, koji se premještaju sa sastanka na sastanak i patetično ponavljaju da se u Ukrajini brani Europa – kao da je to veliko otkriće a ne notorna činjenica svima poznata i razumljiva od 24. veljače 2022. – trebali bi razmisliti o tome. Svoje pogreške više ne mogu ispraviti, ali bi bilo dobro da iz njih nešto nauče kako ih ne bi ponovili.
PROČITAJTE VIŠE > Realiziraju li Amerikanci i ovu prijetnju, nakon obustave vojne pomoći, Ukrajinci će se protiv Rusa praktički boriti slijepi
Nikakvi stručnjaci bezbrojnih think tankova i instituta za izučavanje rata ni analitički proroci ne mogu znati kako će završiti ova faza ukrajinske borbe za opstanak, no obična intuicija govori da neće biti dobro. Ukrajina, nažalost, ne može pokrenuti svoju Oluju. Prekasno je za to. Njoj je pomoć "koalicije voljnih" trebala 2022., kako bi pobijedila, ali nije ju dobila. Iako Putin u četvrtoj godini osvajačkoga pohoda jedva da se pomaknuo zapadnije od crte na kojoj je bio u veljači 2022. (sjetimo se, sovjetska Crvena armija u četvrtoj godini borbe protiv njemačke vojske već je potpuno preokrenula tȏk Drugog svjetskog rata), i vidi se da sâm ne može pokoriti Ukrajinu, sada ima saveznika koji će mu osigurati kakvu-takvu pobjedu. Ukrajinu pokorava Trump, ne Putin. Trump je pobjednik Putinova rata.
Europska "koalicija voljnih", ako se okupi i ako joj bude povjereno čuvanje mira, čuvat će Trump-Putinov mir. No čak ni u takvu miru, ako ga bude, Ukrajina neće biti ratni gubitnik. Obranila je četiri petine svojega teritorija i sačuvala i srednju i zapadnu Europu od ratnih strahota. Bude li primljena u Europsku uniju, bit će to najzasluženije, ali i najskuplje plaćeno članstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....