Država na rubu financijskog sloma:Javni dug iznosi 288 milijardi kuna, što je 88 posto BDP-a

U sjeni užurbanih priprema za parlamentarne izbore, za koje se još ne zna kad će se točno održati, Hrvatska proživljava manje vidljivu, ali mnogo dublju dramu: podaci HNB-a i Eurostata pokazuju da se javni dug povećao na 288,5 milijardi kuna i da bi uskoro mogao dosegnuti čak 90 posto BDP-a. Dok Vlada zasipa javnost izvještajima o svojim postignućima u političkoj, pravnoj i gospodarskoj stabilizaciji zemlje u protekle tri i pol godine, ekonomisti upozoravaju da je u istom tom razdoblju stanje državnih financija potpuno izmaklo nadzoru, što potvrđuju i ocjene dviju bonitetnih agencija, koje su Hrvatskoj snizile izglede za rejting iz stabilnih u negativne.

Tko u Hrvatskoj upravlja javnim dugom? Što se mora poduzeti da se on smanji i svede u granice održivosti? Ako se njegovo gomilanje hitno ne zaustavi, kakve će biti posljedice?

Globus je o tome razgovarao s nekima od vodećih domaćih ekonomista. Njihove analize i preporuke Vlada nipošto ne bi trebala ignorirati.

Dan nakon što je završila Oluja, tadašnji ministar obrane i razvitka Jure Radić, ne skidajući osmijeh s lica, pričao je o tome kako “sada, nakon veličanstvene vojne pobjede, slijedi gospodarska Oluja”. U proteklih 20 godina ona se, nažalost, nije dogodila; BDP je u tom razdoblju povećan tri puta, a dobar dio vremena Hrvatska je provela u recesiji. Međutim, olujnom brzinom gomilao se javni dug, pa je s tadašnjih 19,4 milijarde kuna ili 22,2 posto BDP-a, u međuvremenu dosegao 288,5 milijardi kuna ili 87,7 posto BDP-a.

Previše bi bilo od političara očekivati da ovih ljetnih dana, kad su zaokupljeni pitanjima kao što su arbitraža, obilježavanje obljetnica, mimohodi i parade, razmišljaju o zaduženosti zemlje. No, na jesen, kad krenu u predizbornu kampanju, brigu za dobrobit i budućnost zemlje moći će pokazati ponajprije odgovorajući na danas krucijalno pitanje: kako riješiti preveliki javni dug.

U protekla tri tjedna dvije su agencije za ocjenu kreditnog rejtinga, Standard & Poor’s i Fitch, smanjile izglede za rejting iz stabilnih u negativne, uz argument da Vlada nije ispunila fiskalne ciljeve iz Procedure prekomjernog deficita, pa javni dug nastavlja rasti. Tako Fitch procjenjuje da će 2017. godine doseći iznos od 94,4 posto BDP-a. Premda su uvjeti financiranja i dalje povoljni, ta agencija upozorava da bi javni dug mogao postati neodrživ ako dođe do iznenadnog povećanja troškova zaduživanja jer Hrvatska ima prevelike potrebe za financiranjem (pokrivanje deficita i otplatu duga).

Početak povećanja kamatnih stopa na međunarodnom tržištu očekuje se do kraja godine, što znači da će uvjeti zaduživanja bivati sve teži, a sve veći dio proračuna odlazit će na otplate kamata. Prema podacima Eurostata, Hrvatska je već sada šesta u EU prema iznosu koji izdvaja za kamate, 3,5 posto BDP-a. Što znači ocjena da je dug neodrživ? Kad nekoj zemlji u razvoju javni dug prijeđe 80 posto BDP-a, analitičari je stave na posebno promatranje. “Ako ne postoji plan kojim će se državne financije dovesti pod kontrolu, kupci državnih obveznica postaju vrlo nervozni. Gubitak povjerenja ulagača u Hrvatsku bio bi okidač za financijsku krizu”, objasnio je nedavno Demetrios Efstathion iz Londona koji za afričku banku Standard bank vodi strategiju za srednju i istočnu Europu.

Buduća Vlada ima dvije opcije: donijeti uvjerljiv plan kojim će tržištima poručiti da javni dug može držati pod kontrolom ili nastaviti dosadašnjom politikom koja će zemlju, prije ili kasnije, odvesti u bankrot. Ako se prikloni drugoj opciji, ekonomisti su dosad mnogo puta upozorili što bi to značilo: potpuno prepuštanje fiskalne politike MMF-u i Europskoj komisiji te provođenje mjera štednje koje bi bile vrlo neugodne.

Što bi Hrvatska uopće morala učiniti da želi zaustaviti rast javnog duga i početi ga smanjivati? Prema mišljenju Petera Tabaka, ekonomista iz EBRD-a, to ovisi o četiri faktora: razini duga, visini kamatnih stopa, rastu BDP-a i primarnom deficitu (proračunski deficit umanjen za iznos za kamate). Uz sadašnje parametre, javni dug se svake godine povećava za 2,4 postotna poena. To znači da je u tom iznosu potrebno ostvariti primarni suficit, odnosno da sadašnji deficit koji je iznad 5 posto BDP-a treba biti manji od 1,1 posto BDP-a.

Drugim riječima, kada bi Vlada odlučila već iduće godine početi smanjivati javni dug, umjesto manjka od 15-17 milijardi kuna, on bi morao iznositi oko tri milijarde kuna. Smanjiti proračun za 12 do 14 milijardi kuna čini se gotovo nedostižan zadatak. Kad bi ekonomija rasla po stopi od tri do četiri posto, bilo bi mnogo lakše jer bi prihodi rasli brže, pa bi rashode trebalo manje smanjivati. Međutim, perspektive rasta vrlo su slabe: u idućim godinama očekuje se da se BDP povećavati po stopi od jedan do dva posto.

Kad bi se Vlada odlučila za program štednje i tako drastično smanjila fiskalni deficit, to bi za posljedicu imalo i dodatni pad ekonomije. Stoga su svi ekonomisti suglasni da su potrebne reforme na dva fronta: za smanjenje javne potrošnje, poput racionalizacije plaća, subvencija i socijalnih rashoda, zatim promjene u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, kao i mjere kojima će se potaknuti rast BDP-a. One bi trebale potaknuti poduzetništvo i investicije, te osigurati vladavinu zakona i pravednu tržišnu utakmicu. Mnogi ekonomisti smatraju da Hrvatska još ima vremena za taj, najsigurniji način rješavanja problema koji zagovora i Europska komisija. No, posljednja šansa bit će u rukama iduće Vlade koja, kako je rekao jedan analitičar, mora donijeti “nešto dramatično”.

S obzirom na razinu zaduženosti, veliki iznos koji Hrvatska već plaća za kamate, kao i slabe perspektive rasta, postoje i razmišljanja da iz tog začaranog kruga Hrvatska više ne može izaći samo klasičnim strukturnim reformama. Prije nešto više od godinu dana bivši guverner Željko Rohatinski potaknuo je veliku raspravu izjavom da same reforme više nisu dostatne da bi u kratkom roku bitno promijenile sadašnje trendove.

Zato, osim “konvencionalnih” mjera, kazao je, treba razmotriti i primjenu nekih “nekonvencionalnih” mjera, naravno, u strogo kontroliranim uvjetima. Jedna od tih nekonvencionalnih mjera bilo bi uvođenje operacija na otvorenom tržištu središnje bake, radi restrukturiranja dijela javnog duga. Bi li se centralna banka trebala uključivati u rješavanje javnog duga ili ne, pitanje je koje izaziva mnogo prijepora među ekonomistima. Među onima koji podržavaju taj pristup i najbolje su ga uspjeli artikulirati jest Marijana Ivanova, profesorica na zagrebačkom Ekonomskom fakultatu.

Smanjenje duga, pokazuju primjeri drugih zemalja, moguće je ubrzati i prodajom državne imovine, pa i nacionalizacijom mirovinske štednje. Poljska je primjer zemlje koja se odlučila dug smanjiti tako što je uzela novac privatnim mirovinskim fondovima. Ideja o nacionalizaciji mirovinske štednje nije ni u Hrvatskoj strana, ali malo je onih koji bi taj smjer doista podržali. Vlada je, doduše, imala namjeru ‘zbrinuti’ novac mirovinskim fondovima na način da im u koncesiju da autoceste i tako osigura oko tri milijarde eura kojima bi smanjila javni dug. Od nje je pod pritiskom odustala i sada radi na “planu B” kojim bi ipak prikupila nešto novca od prodaje autocesta.

Što bi za Hrvatsku bila najoptimalnija opcija, pitanje je na koje odgovor može dati samo odabrani tim stručnjaka. No, ono što je još važnije jest da u traženju rješenja vrlo predani sudjeluju vodeći ljudi u zemlji, premijer, ministar financija i guverner. Kao što je 1993. godine uspješno proveden “anti­inflacijski program”, 2016. godinu trebao bi obilježiti neki “antidužnički program”. To podrazumijeva i da Hrvatska konačno dobije i primjeren menadžment javnog duga. Jedini način da zemlje kontroliraju svoj javni dug je da njime aktivno upravljaju.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: