SVJEDOČANSTVO

BORIS ŽIGO: Moja priča o Globusovoj fotografiji iz Oluje

Boris Žigo (61), pripadnik 126. brigade HV-a: "Na slici sam ja s pripadnicima Puma. Snimljeni smo na ulazu u oslobođeni Knin u trenutku predaha. Ja sam nabavio nekakvo piće i svi smo proslavili veliku pobjedu. Mladi hrvatski branitelj koji je na rukav objesio grb Vojske Srpske Krajine smije se od sreće – pa to je njegov ratni trofej!"
 Josip Bistrović i Božo Vukičević/Cropix








Mladi nasmijani vojnik s prošlotjedne naslovnice Globusa povodom 20. obljetnice Oluje izazvao je veliko zanimanje javnosti. Na fotografiji sa suborcima umoran, ali sretan mladić s kamuflažnim šeširom pozira u Kninu netom nakon oslobođenja grada, koji je još samo noć prije bio čvrsto uporište srpskih snaga i glavni grad samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Riječ je središnjem dijelu originalne fotografije koja je izrezana za potrebe Globusove naslovnice. Čitava fotografija, koju objavljujemo u ovom broju, još upečatljivije prikazuje osloboditelje Knina u njihovim prvim trenucima odmora.

Fotografiju je snimio danas izvršni urednik fotografske agencije Cropix Josip Bistrović. U njezinu krajnje desnom dijelu neobrijani je muškarac u ranim četrdesetima. Iscrpljen, s bocom u krilu, proslavlja pobjedu u Oluji.

Riječ je o danas 61-godišnjem Sinjaninu Borisu Žigi, brigadnom izviđaču koji je operaciju prošao sa svojom 126. brigadom. Na fotografiji se odmah prepoznao.

Bili su to, kaže, dani ponosa i slave.

“Da, to sam ja. Sjedio sam s još nekoliko boraca i nazdravljao, a odnekud se stvorio fotoreporter i slikao nas”, kazao nam je Žigo kad smo mu u Sinju pokazali objavljenu fotografiju.

Odmah su ga preplavile uspomene. “Bila je to stvarno najveća hrvatska pobjeda i kruna svih akcija”, kazao je.

Kao izviđač u to je vrijeme bio na straži nedaleko od Grahova, a onda je u poslijepodnevnim satima pozvan na brifing. Bio je, kaže, najstariji među vojnicima, no osjećao je podjednaki adrenalin i uzbuđenje uoči akcije.

Te noći nije se mnogo spavalo. Postrojba je kamionom, prije četiri ujutro, krenula prema Uništima, točnije dva kilometra prije mjesta. Nastavili su pješice, probijajući se sve dublje u neprijateljski teritorij. Srpska vojska obilato je koristila artiljeriju, a “tukla” je i Hrvatska vojska, pa je na bojišnici vladao pakao. Granate i minobacačka paljba odjekivale su na sve strane.

“Više nisam bio siguran tko sve tuče artiljerijom. Ta minobacačka paljba bila je definitivno nešto najstrašnije što sam ikad doživio. Eksplozije su bile na sve strane. U mojoj postrojbi bili su Sinjani koji su donekle znali teren pa smo se uspješno probijali, no oko 11 sati ranjen je moj suborac Marinko Kodžoman. Prebacili smo ga u jednu kuću te sam ga ja ostao njegovati, a postrojba je produžila dalje”, prisjeća se dramatičnih sati Žigo.

Teško ranjenog suborca nije mogao ostaviti. Iako ga je Marinko tražio vode, Žigo mu nije dao piti jer se bojao da mu na taj način ne učini veću štetu. Stoga mu je punih osam sati, od 11 do 17, usne mazao gazom natopljenom vodom kako ne bi dehidrirao. Izvlačenje ranjenika tijekom opsežne operacije nije bilo jednostavno, tek je kasno popodne, uz pomoć diverzanata i helikoptera, Kodžoman prebačen u bolnicu u Livnu, gdje se nalazila regionalna bolnica za ranjene u Oluji u koju su poslani brojni hrvatski liječnici, jer se znalo da će posla biti i previše.

Žigo je tog dana krenuo u potragu za svojom postrojbom. Naposljetku se spojio s pripadnicima 5. gardijske brigade te su iz Uništa nastavili prema Kijevu.

“Drugog dana akcije već se slavila pobjeda. Zapovjednik Milan Maloča iz 5. gbr. zaplakao je kad je ušao u Kijevo. Svatko je na svoj način, vrlo emotivno, doživljavao veliku pobjedu i operaciju”, prisjeća se Žigo.

Iako su njegovi suborci zaustavljeni u Kijevu, želio je vidjeti oslobođeni Knin, pa je sam produžio prema gradu. Došavši tamo, ugledao je skupinu vojnika, nedaleko od ulaza u grad.

“Pozdravio sam se s njima, mislim da se radilo o pripadnicima Puma. Našao sam nekakvo vino, mislim da se zvalo Dioniz, pa smo ga otvorili i pili. Tada je nastala fotografija koju ste objavili”, kaže.

Ti su trenuci, govori nam, nezaboravni. U gradu je vladala euforija, očekivao se i dolazak predsjednika Tuđmana, svi su bili u slavljeničkom raspoloženju. Više nije bilo važno tko je iz koje postrojbe, svi su se izmiješali i slavili zajedno.

“Na žalost, danas ne znam gdje su momci s kojima sam bio u Kninu. Naprosto, nisu bili iz moje postrojbe. Sjećam se da je taj mladi vojnik kojeg ste objavili na naslovnici imao 18, 19 godina najviše. Bio je jedan od onih koji su kao maloljetni ušli u rat”, kaže.

Pitamo ga kako to da mladić na svojoj uniformi hrvatske vojske na rukavu ima grb neprijateljske vojske.

Žigo odmahuje rukom i objašnjava:

“Svatko je uzimao kojekave trofeje, netko oružje, netko table, a netko oznake tuđe vojske. Tada to nikoga nije iznenađivalo i nitko tog mladića, koliko se sjećam, tog dana nije ništa ni pitao o uniformi. Bilo je to, naprosto, uobičajeno za te dane”, objašnjava.

Žigo danas živi u Sinju, u mirovini je i ratni dani daleko su iza njega. Ipak, povremeno se nađe sa svojim suborcima kako bi se prisjetili tih vremena. Drago mu je što je ranjenik Kodžoman, kojeg je njegovao, i danas živ i zdrav. No, kaže, vrijeme prolazi pa se svih detalja teško prisjetiti. Najvažnije je, ističe, da je ponosan što je bio dio najveće i najuspješnije vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 07:01