Splitskoj influencerici sa zagrebačkom adresom Rivi Pauletić odlazak u biser Magreba, u kojem je bila kao djevojčica s ocem putopiscem Robertom Pauletićem, bila je, kako kaže, jedna od boljih odluka u životu.
Splitska influencerica sa zagrebačkom adresom Riva Pauletić (24), kći splitskog novinara, kvizaša i putopisca Roberta Pauletića kao dite Dalmacije teško je podnosila sivilo i hladnoću. Stoga ni ne čudi da joj je bilo dosta siječanjske, zagrebačke zime pa se uhvatila u nesvjesnom listanju ponuda letova, njenoj najdražoj aktivnosti. Naletjela je na neodoljive fotografije i to je bilo to. “Vrijeme je za solotrip u Maroko!”, pomislila sam. Jednom davno sam ga već posjetila, ali bila sam toliko mala da ga se gotovo ne sjećam. Letjela sam iz Trevisa, odakle se cijene povratnog low budget leta kreću od 30-ak eura dok iz Beča, primjerice, koštaju oko 80 eura. Javila sam da putujem najboljoj prijateljici Magdaleni, priključila se mojoj sedmdnevnoj avanturi usred zime. Sa zadovoljstvom smo iz ormara izvadile ljetnu garderobu i sunčane naočale dok je Zagreb grcao na temperaturama ispod nule", govori Riva koja je s nama podijelila dojmove s putovanja u sjeverozapadnu Afriku, ali i korisne savjete za sve one koji se uskoro planiraju uputiti u sličnu avanturu.
SRDAČNI LOKALCI
Nitko nas nije mogao pripremiti na čudesni kaos u koji smo uplivale već pri slijetanju u Marakeš. Maroko je vatromet boja, mirisa i okusa. U svom tom ludilu podražaja već prvi dan sam zapazila koliko su ljudi srdačni. Gostoljubivost se očituje u beskonačnim pozivima na čaj od mente dok su nas trgovci na bazaru oduševili vještinom cjenkanja. Moram otkriti da su me prijatelji upozorili na neugodne, napasne i opasne lokalce. Mislim da nisu mogli biti dalje od istine: srdačan su narod koji duboko cijeni tradiciju i obiteljske vrijednosti.
OPASAN PROMET
U Marakešu, jednom je od četiri kraljevska grada Maroka i glavnim gradom pokrajine Marrakesh-Tensift-El Haouz, (prijestolnica je Rabat), ljudi voze kao luđaci. Pješački prijelazi ne služe ničemu, na bazaru je na mene u tri navrata umalo naletio motociklist.
ORGANIZIRANJE IZLETA
Preskočite bukiranje tura na ulici, pogotovo putujete li sami. Na pouzdanim stranicama poput GetYourGuide postoji bezbroj zanimljivih i sigurnih izleta s pouzdanim vodičima.
ZAGORA U MAROKU
Jedna od stavki koja mi je bila duplo podcrtana na listi "must see" (imam je iako sam spontana i najčešće je zanemarim zbog neočekivane avanture), bila je marokanska pustinja. Magdalena i ja smo se složile da je noćenje u pustinjskim šatorima neizostavan dio putovanja. Odlučila sam se za organizirani izlet u pustinju Zagoru: u startu me privuklo ime: nema samo naša Lijepa naša svoju Zagoru.
OPAKE OKUKE
Iz Marakeša do Zagore trebalo nam je 10 sati vožnje kombijem, u jednom pravcu. U par navrata smo pomislile da ćemo požaliti: kad bi morala izdvojiti najstrašniju stavku Maroka, to je njihova neobuzdana vožnja. Kako god bilo, simpatični lokalac kojeg smo prozvale Filip, zabavljao nas je pričama o svojoj zemlji, odvraćajući nam pozornost od zastrašujućih zavoja i provalija na cesti kroz gorje Atlas.
PUSTINJA PRED SUMRAK
Kad smo se napokon stigli na odredište, zaključile smo da se svaka minuta vožnje isplatila. Dočekali su nas Berberi s devama. Zajahali smo naše "pustinjske lađe" i uputili se u suton Zagore. Iako totalno nepripremljene, bez sendviča i dovoljno tople odjeće (nemojte to nikako zaboraviti), doživjele smo jedan od najljepših prizora u životu. Velike, dostojanstvene životinje dovele su nas do kampa usred ničega, taman pred sumrak. Neprocjenjivo!
U šatoru nas je dočekalo jedno svjetlo, dva željezna kreveta i par starinskih, toplih deka. Mobitele smo mogle puniti samo u centralnom šatoru gdje je bila organizirana tradicionalna marokanska večera, ali u tom okruženju o tome ne razmišljaš. Hladnoća pustinjske noći bila je gotovo neizdrživa: kao dvije zimogrozne Dalmatinke pokrile smo se dekama ne razmišljajući koliko ih često peru i tko ih je koristio prije nas.
Popričale smo s jednim berberskim čuvarom na krnjem engleskom, rekao nam je da je cijeli život proveo u pustinji. Noću ne spava nego stražari i pazi na kamp. Pitala sam ga bude li mu dosadno s obzirom na to da je uglavnom sam na hladnoći, međutim, dogovorio da je sretan jer cijelu noć može gledati u zvijezde rodnog kraja. Oduševio me pristupom životu: takvi su mi trenuci tijekom putovanja, najvažniji.
HRANA
Nije me uspjela očarati tijekom cijelog putovanja. I u berberskom kampu i u gradu, jela su mi bila prezačinjena, a opet neslana, a porcije male. Doručak - malo kruha, marmelade i maslaca - bio mi je najbolji dio pustinjskog menija pa sam malo pospremila i u ruksak jer nas je čekao dug put nazad.
GRAD ATRAKCIJA - AIT BEN HADDOU
Na putu do Marakeša, zaustavili smo se u utvrđenom gradu Ait Ben Haddou gdje danas živi svega pet obitelji. Ondje su snimani filmovi "Kleopatra", "Mumija", "Gladijator"... Domaćini su jako ponosni na činjenicu da im je grad postao atrakcija. Nalazi se na karavanskom putu između Sahare i Marakeša, i oduzima dah, metaforički i doslovno: uspon do vrha na kojem je smješten izgledao je kao (pre)intenzivna kardio- vježba.
HAMMAM
Povratak u civilizaciju značio je samo jedno, avantura se nastavlja se čim sa sebe speremo pustinjsku prašinu. Nema boljeg mjesta za opuštanje tijela i duše od hammama. Tražila sam i pronašla “Nomad Paradise Hammam” u Marakešu, mjesto s dobrim ocjenama i prihvatljivim cijenama: kreću se od 400 marokanskih dirhama (38 eura) do 650 dirhama odnosno 63 eura. Najprije slijedi piling cijelog tijela marokanskim crnim sapunom od ulja argana i eukaliptusa, a potom masaža arganovim uljem: kupelj smo napustile preporođene.
KLUB CASINO
Iako je Maroko muslimanska zemlja i alkohol se ne može naći baš na svakom koraku, klubovi ga normalno toče i imaju odlične programe. Naš vršnjak Simo s kojim smo se tamo sprijateljile, odveo nas je u ”Casino”, predivan klub blizu trga Jemaa el-Fnaa. Scena je bila filmska, prvo prolaziš kroz luksuzni cazino i tamo te čeka jedan od najljepše uređenih klubova koje sam ikada vidjela. Cijene izlazaka su nešto niže od zagrebačkih.
ŠTO JE RIAD?
Veoma su popularni, funkcioniraju kao boutique hoteli kod nas. Radi se o tradicionalnim marokanskim kućama za putnike s jedinstvenom arhitekturom. Prozori gledaju prema unutrašnjosti, odnosno atriju unutar kojega je nerijetko smješten bazen, posađeno drveće, cvijeće. Najčešće je popločan karakterističnim marokanskim pločicama skladnih geometrijskih uzoraka. Cijene ne preskupog, udobnog noćenja noćenja kreću od 30-ak do 60-ak eura po osobi. Fascinantno je to što iz takve oaze mira izađeš na ulicu i u roku par minuta si u totalnom kaosu centra grada.
GDJE JE NAJŽIVLJE?
Kad netko kaže kaos, odmah mi pada na pamet marokanski bazar i Jemaa el-Fna, glavni trg u Marrakechu, središte svog šušura. Na njemu se mogu pronaći kobre i majmuni za fotkanje, razna (sumnjiva) ulična hrana, tisuće ljudi s rikšama, motori, magarci i sve što ti srce poželi. Može se iznajmiti i kočija s konjima za obilazak centra: cijene su 200 marokanskih marokanski dirhama (18 eura) do 250 dh (23 eura), cjenkanjem se mogu spustiti.
BOTANIČKI VRT MAJORELLE
Usred vreve grada, na 9000 četvornih metara rastu kaktusi, bugenvilije, drveće iz raznih krajeva svijeta. Jedan od najčarobnijih i najtajnovitijih vrtova u Maroku sastoji se od labirinta uličica okruženih zelenilom, ograda i paviljona jarkih boja. Osnovao ga je 1922. francuski slikar Jacques Majorelle pod čijim je imenom zaštićena posebna nijansa plave. Vrt i slikarevu vilu kupili su 1980. dizajner Yves Saint Laurent i njegov partner Pierre Bergé. Obnovili su imanje, a zdanje za luksuzno stanovanje preimenovali su u Vilu Oaza. Nakon dizajnerove smrti 2008., prekrasnom oazom usred grada upravlja zaklada, otvorena je za javnost.
OPREZ, PREVARA!
Predzadnji dan ostala sam bez Magdalene jer se morala hitno vratiti u Hrvatsku. Nisam stigla ni popiti kavu, a već su me na bazaru htjeli preveslati. Stvar funkcionira tako da ti lokalac proda priču i uputi te na nešto poput radionice na koju zapravo nisi htio ići. Kasnije te tjeraju da kupiš njihov proizvod ili da platiš edukaciju. Čim sam ušla, vidjela sam dvoje zbunjenih stranaca u sobi koji se pokušavaju izvući iz neugodne situacije. Vidjela sam da na finjaka ne ide, pa sam otrčala van i stopila se s gomilom na bazaru.
Teško je prepoznati prevaru s obzirom na to da su ljudi spremni izaći u susret i pomoći, pa ta dobroćudnost prevaranata ne budi oprez. Unatoč toj epizodi, Maroko bila mi je jedna od najboljih odluka u životu.Uvijek bih se vratila iako sam u Maroku bila kao djevojčica s ocem, putopiscem Robertom Pauletićem. Nije da mi fali kaos u životu, no marokanski je samo jedan, najbolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....