Ljude na margini idoliziramo, a ustvari ih i ne primjećujemo

U svom romanu prvijencu "Duboke se vode dižu", koji je 2020. bio finalist National Book Awarda, njemačka književnica Anja Kampmann piše o Waclawu, radniku na naftnoj platformi kojem nestaje najbolji prijatelj. Taj tragični događaj ga potakne da krene na put oko svijeta, tijekom kojeg upoznaje ljude čiji su životi također načeti gubitkom, tugom i ovisnošću globalne ekonomije o nestajućim resursima. S Anjom Kampmann razgovarali smo u Zagrebu o tome što ju je inspiriralo da napiše svoj roman, koji je na hrvatski objavila Hena.com, o kompIeksnosti tuge, otuđenosti te kako klimatske promjene utječu i na njezin život.

Vaš se roman, među ostalim, bavi i aktualnim temama, poput zagađenja okoliša i prekarijatom u modernoj Europi. Jesu li vam te teme bliske?

- Jesu. Malo sam istraživala i ekološki aspekt mi je također bio važan, ali nisam željela dati prevelik naglasak na temu ekologije, jer bi to onda postala glavna tema romana. Srećom, shvatila sam da moj glavni protagonist nije previše zaokupljen okolišem i klimatskim promjenama. Ali problemi zagađenja okoliša u knjizi provlače se kroz naftni biznis i rudnike ugljena u ruhrskom području.

Kako to da ste napisali roman koji se ponajviše bavi muškim likovima. Je li vam bilo teško pisati o suprotnom spolu?

- To je bilo vrlo zanimljivo jer sam pokušavala izbjeći klišej vezan uz muškarce koji rade na naftnim bušotinama. Vlada mišljenje, naime, da oni, osim što teško rade, nakon naporne šihte se opijaju, a kad dođu na kopno, odlaze u bordele. Mene je zanimao lik koji nije tipičan i ne odgovara klasičnoj pretpostavci o muškarcu koji radi na naftnoj platformi. Glavni lik Waclaw je senzibilan, doduše ni on to dugo vremena ne shvaća. Htjela sam mu dati glas, to mi je bilo vrlo izazovno. Za potrebe romana razgovarala sam s mnogim radnicima na naftnim bušotinama koji su mi ispričali kako se oni nose s poslom i slobodnim vremenom provedenim na kopnu. Vlada mišljenje da su radnici na bušotinama mačo muškarci, što sam ja u svome romanu pokušala izbjeći.

Što vas je potaknulo da pišete o toj temi?

- Waclav se pojavio kao lik u mojoj kratkoj priči i željela sam otkriti tko je on, zašto radi to što radi. U to vrijeme sam bila u Americi kad se dogodila katastrofa na jednoj naftnoj bušotini, o čemu se dosta pisalo u njihovim medijima. Kad sam se vratila u Europu, tamo to nije bila velika vijest. Pomislila sam kako svi mi ovisimo o tome, iako nismo u dodiru s tim svijetom. A to je jedan vrlo zanimljiv svijet, zanimalo me tko su ti ljudi koji rade na platformama, o čemu sanjaju, zašto rade taj posao. Je li riječ o dobro plaćenom poslu, brzoj zaradi... Moja obitelj je iz Hamburga i odrasla sam s pričama o svom prapradjedu koji je bio pomorac. Ljudi su uvijek zamišljali kako život na moru predstavlja neku vrstu slobode. Za mene je taj svijet u potpunoj suprotnosti od onoga kako ga mi zamišljamo - o nekim ljudima koji putuju i zarađuju mnogo novca na tim platformama, a to ustvari nisu neki bajni uvjeti - rade po 12 sati, spavaju u skučenim kabinama. Većina njih misli da imaju neku vrstu slobode kad dobiju taj posao, no istina je drugačija.

Njemačka književnica 2020. bila je finalu ugledne američke nagrade National Book Award

Juliane Henrich

Kako ideja muškosti utječe na mogućnost glavnog lika da tuguje. Pretpostavljam da nije lako pisati o tuzi.

- I muškarci mogu tugovati. Nakon što Waclawov prijatelj nestane, on dolazi u Maroko, gotovo nepomično sjedi u sobi koju su dijelili. Tuga koju osjeća je nijema, jer ne postoje riječi kojima bi je izrazio.

Osim tuge, pišete i o usamljenosti. Jesu li ljudi danas usamljeniji?

- Često smišljamo opravdanja za sebe i svoje postupke i mislimo da smo sretniji nego prije - jer si možemo više priuštiti, više zaraditi, ali ta pretjerana fleksibilnost gdje imate priliku otići i ostaviti sve za sobom je jedna od najvažnijih tema mog romana. Pokušala sam otkriti koja je cijena takvog života. Mislim da je za Waclawa to neka vrsta usamljenosti koju osjeća nakon što Matyas nestane. Čini mi se da ljudi danas mnogo manje imaju potrebu za interakcijom, kao da su sami sebi dostatni. U jednom dijelu knjige Waclaw se sjeća odrastanja u rudarskom dijelu Njemačke i svoga oca koji se vraćao iz noćnih smjena. I zato je uvijek želio pobjeći odande, od tog teškog života, ali kao odrastao muškarac ima neku romansiranu verziju sjećanja na to vrijeme - sve je bilo jednostavnije. Susjedi su se družili, rolete su se spuštale u isto vrijeme, to je bio neki osjećaj doma. Radnici na platformama ne ostavljaju nikakve tragove - nemaju stalno mjesto i nitko ih se ne sjeća.

Čitatelji u vašem romanu nagađaju o prirodi odnosa Waclawa i Matyasa - je li romantičan ili platonski. Jesu li opisi njihove fizičke povezanosti seksualne prirode, je li njihova eksplicitna povezanost bratska ili ljubavna. Jeste li namjerno ostavili čitateljima da prosude u kakvom su odnosu njih dvojica?

- Bilo mi je važnije što njih dvojica rade i kakav kontakt imaju. Da sam previše inzistirala na prirodi njihova odnosa, bojim se da bi to bilo stereotipno. Bila bi to klasična gej priča na naftnoj platformi i bojim se da bi je takav narativ ubio. Za mene to nije bilo važno, već mi je bilo presudnije to da je Waclaw konačno pronašao osobu s kojom je postao blizak. To je uistinu najvažniji dio Waclawovog života.

Vaš roman je suptilan portret radničke klase i opasnosti s kojom se suočava. Matyas, primjerice, nikada nije pronađen, za njim se ustvari uopće nije ni tragalo. Svi su zaključili da je pao s platforme u more i utopio se. Zašto ga nisu tražili?

- Zato što im je bilo preskupo. Radnici na platformama su samo brojevi, bez obzira na to koliko daleko odlaze raditi i koliko se odriču toga u životu kako bi obavljali svoj posao. Naprosto su zamjenjivi. Razgovarala sam s dosta radnika i rekli su mi da je moguće da se tako nešto dogodi. Ti muškarci imaju strahove i svjesni su da je njihov posao prilično opasan, da jedna nezgoda može značiti njihov kraj. To mnogo govori o svijetu u kojem živimo. Ono što je zapanjujuće je što svi nastavljaju sa životom kao da se ništa nije dogodilo.

Roman ‘Duboke se vode dižu‘ objavila je Hena.com, a s njemačkog prevela Patricija Horvat

press

Kako to da pišete o ljudima na društvenoj margini?

- To su ljudi koji su najviše idolizirani, a ustvari su neprimjetni. Slično je i s ljudima koji rade u hotelima, čistačicama... oni su svugdje, ali su nevidljivi.

Vaš roman vodi čitatelja na mnoga mjesta. Zašto ste odabrali toliko različitih zemalja?

- Sve te lokacije su mi bile potrebne kako bih dala uvid u Waclawov život. Upoznat je s mnogim mjestima, ali su mu i dalje strana. Primjerice, nekoliko je puta posjetio Kairo tijekom prvih godina provedenih na platformi. Ali što je radio ondje? Gledao je djecu kako grade gnijezda na krovovima. Kupio je kukuruz za njihove ptice i gledao ih kako kruže iznad grada. Slično je i Waclaw radio kao dijete. Imala sam potrebu podijeliti nešto intimno o njemu - odrastao muškarac koji je u egipatskom gradu i pokušava se povezati s nečim što mu je značilo u prošlosti. Vidite tog visokog muškarca i shvatite da je izgubljen. Zašto je tamo? Priča je naprosto zahtijevala sve te lokacije. Nisam ih uključila zato što su egzotične, upravo suprotno, jer Waclawa nije briga za to. On i Matyas su imali sobu u Tangeru u Maroku, koju su jedva napuštali. Trebala su mi sva mjesta, poput Meksika, Mađarske, Malte, Njemačke i poljske obale, kako bih ga približila čitateljima.

Volite li Waclawa?

- Mislim da je vrlo sebičan i neiskren prema sebi. Nije mario što je ostavio iza sebe, no suosjećam s njim.

Anja Kampann u Zagrebu je promovirala svoj prvi roman

Darko Tomaš/Cropix

Odnos između posla i određenih mjesta je vrlo moćno prikazan u vašem romanu. Waclawov otac je bio rudar, ali on je dio mnogo mobilnije, prekarne, gotovo nevidljive globalne radničke klase. Je li vam cilj bio dati glas tom skrivenom svijetu?

- Dok sam pisala knjigu, osjećala sam da se moram fokusirati na jedan lik i par ostalih koji slično žive - i preko njih ih učiniti vidljivima. Zanimaju me industrijska mjesta. Prije rata sam posjetila mali grad u Ukrajini gdje se nalaze velike stare tvornice iz Staljinove ere, s propagandnim parolama. Naravno, sve je bilo zagađeno. To je stari prikaz industrijskog doba koje možemo vidjeti u Dickensovoj Engleskoj. Naravno, roman se bavi i iskorištavanjem resursa, što mi je bila važna tema.

Njemačka je zatvorila svoje tri posljednje nuklearne elektrane, no, prema anketama, više od 52 posto stanovnika smatra da je ta odluka pogrešna. Što vi mislite o tome?

- To je teško pitanje. Odrasla sam na sjeveru zemlje gdje je bilo mnogo nuklearki i gdje se uvijek prosvjedovalo protiv njihova rada i vidjela sam opasnosti kojima smo izloženi. No, trenutačno se bojim, jer su troškovi energenata vrlo visoki, imamo inflaciju i među ljudima u ruralnim krajevima se osjeća napetost. Skupo je posjedovati auto, grijati se... I možda je ta odluka donesena prebrzo u ovom trenutku i u ovim nestabilnim vremenima. Ljudi se boje, a strah ih gura prema strankama desnice. I to je opasnost koju ja vidim. Bilo bi dobro nastaviti dijalog i pomoći ljudima da prestanu strahovati za svoju budućnost.

Što trenutačno čitate?

- Nedavno sam pročitala roman "Te stvari" Claire Keegan i opčinio me. Divna spisateljica. Išla sam u školu u Irskoj i slaba sam na njihove pisce.

Koji su vam planovi, hoćete li napisati još jedan roman?

- Završavam svoj drugi roman i nadam se da će iduće godine biti gotov.

Hoće li biti drukčiji od vašeg prvijenca?

- Da, jer ću više pisati o ženama, što je zabavno. Stvorila sam oštrouman lik koji dolazi u opasnost - radnja je smještena u 30-e godine prošlog stoljeća u Njemačkoj. I bavi se porastom nacizma. Dosta sam istraživala za ovaj roman.