Italija i u drugoj fazi odgovornija nego se o njoj mislilo

Talijani su zabezeknuli sami sebe: i na početku druge faze, kao i u svoj prvoj fazi suočavanja s covidom 19, pokazali su duševnu snagu i autodisciplinu potpuno različite od tradicionalne evropske narative po kojoj su nepouzdani, nedisciplinirani, „lukavi“ i cinični.
U Rimu i dalje bez gužvi
 Vincenzo PINTO / AFP

Tko je očekivao da se u ponedjeljak, najkasnije u utorak talijanskim ulicama i trgovima prospe stampedo građana puštenih s lanca, mora priznati da se preračunao.

Rimske ulice, na primjer, pokazuju tek nešto više prometa nego u četvrtak i petak, sredstva gradskog prometa nisu prekrcana. Kao da je ferragosto, pa još bez fureštih. Naprosto: ne izlazi tko ne mora.

Napučili su se donekle parkovi, gdje ne manjka prostora za fizičku distancu.

Točno, funkcionira strah, koji nije mana nego dragocjen refleks nagona za samoodržanjem. Nije paničan nego razborit. Talijani su – uz statistički zanemarive iznimke – sučeljeni s nevoljom pokazali da su bolji od slike o njima koju prodaje evropska imagologija. Tako da ne uspijevaju sami za sebe, u jeziku bogatome nijansama i pleonazmima, naći adekvatan izraz. Pa ni u engleskome iz kojega nesposobniji među njima čupaju termine, nerijetko baš one uzajmljene iz latinske tradicije, koji u talijanskom izgovoru zvuče još komičnije.

Bivši rimski gradonačelnik Valter Veltroni, osnivač Demokratske stranke koji se iz politike iselio na poziciju pisca i novinara, posegnuo je stoga za japanskim gdje je „ijirashii“ – prenosi – dojam „pred golemom snagom duha koju pokazuje netko, na prvi pogled krhak i ranjiv“. A Veltroni, kadar pogledati i sa strane (mati mu je bila Slovenka), veli da se Talijani ne samo doimaju krhkima i ranjivima, nego da to i jesu. Ali su u ozbiljnoj nevolji izvukli iz sebe ono ponajbolje.

Koliko je nevolja bila (i ostala) ozbiljna pokazuje državna statistika, preciznija od medicinske.

Nije manjkalo rasprave, i u našim izvijestima, o tome koliko je pacijenata, poglavito onih s ozbiljnim patologijama, koji su umrli of covida, akoliko onih koji su umrli s covidom ali od nečega inoga, te koliko je bilo ili još jest zaraženih ali asimptomatičnih, odnosno zaraženih čiji su simptomi pripisani banalnijim zarazama.

Smrt, međutim, ne laže. Kad je talijanski nacionalni zavod za statistiku počeo objavljivati podatke o umrlima – veoma lako je bilo zaključiti da baš covidu 19 treba pripisati razliku u zbiru mrtvih spram lanjske godine, odnosno spram prosjeka prošlih pet godina. U razdoblju od 20 veljače do 31 ožujka, u usporedbi s godinama 2015-2019, razlike su drastične, mjestimice baš katastrofalne, na primjer u nekim lombardskim kotarima: Bergamo +568 posto, Cremona +391 posto, Lodi +371 posto, Brescia +291 posto, Piacenza +264 posto, Parma +208 posto. U Italiji u cjelini u tom razdoblju 49,4 posto više.

Taj smrtni višak u apsolutnim brojevima iznosi 25.354 osobe. Objektivno on je i veći.

U Rimu, na primjer, broj mrtvih u istom razdoblju je 9,8 posto manji nego u prethodnih pet godina. Razlozi nisu utvrđeni, ali pretpostavke su jasne: manje žrtava u prometu, manja onečišćenost zraka uslijed manjeg prometa i manje industrijske djelatnosti. Ima ih kojima je covid spasio život, eto. Sve to je djelovalo i na Sjeveru.

Statistika kaže da su žene bile nešto zaraženije, ali i otpornije, pa su češće umirali muškarci, genetski slabiji spol (zato živi kraće).

Talijane puno više zanima što sada, nego što je bilo.

Vlada i Civilna zaštita su na oprezu: popuštaju sporo, a tvrde da su spremne pritegnuti brzo, počne li se ponovo povećavati broj zaraženih. „Crvene zone“ mogu biti proglašene (i izolirane) doslovce preko noći. Oko toga čak i nema mnogo prijepora ni svađa.

Za razliku od rasprava o ekonomskom aspektu koronakrize, za koji nema definitivnog ključa. Talijani su potvrdili famu o bučnim svađalicama samo u politici, ali ni ondje nitko, ni najuspjenjeniji fašist, nije spuznuo na retoričku razinu Davora Bernardića ili Željka Glasnovića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 04:39