Dok je Hoekstra prvi čovjek nizozemskih financija, neće biti uvođenja zajedničkog duga u EU, čak ni za potrebe izvlačenja iz krize uzrokovane virusom

BART MAAT / ANP via AFP

Wopke Hoekstra tijekom video konferencije EU ministara financija

Hoekstra je odmah bio više nego jasan: Nizozemska se protivi bilo kakvoj uzajamnosti duga, to je stav parlamenta i od njega ne kani odustati. Kasnije je rekao da je pokazao premalo empatije prema epidemijom teško pogođenim zemljama juga, ali se branio da nije imenovao niti jednu zemlju. One su se prepoznale same.

Spor je konačno riješen na summitu EU prošlog tjedna kad je dogovoreno da se sredstva iz Europskog stabilizacijskog mehanizma neće vezati uz reforme. Naime, Hoekstrina je izjava išla upravo u tom smjeru, da se europski novac može davati zemljama, ali da prvo provedu potrebne reforme i svoje dugove dovedu u red. Nizozemska je od toga odustala, a jug se morao pomiriti s idejom da euroobveznica do daljnjeg neće biti. Hoekstra je bio više nego jasan: “Nisam bio za euroobveznice, nisam za njih i neću biti za njih”.

U Nizozemskoj zbog svog beskompromisnog stava ima veliku podršku javnosti. Što mu otvara vrata respektabilnoj političkoj karijeri: 2013. godine su ga predstavnici medija u parlamentu proglasili “političkim talentom godine”, a 2016. je na popisu novina De Volkskrant bio druga najmlađa osoba među 200 najutjecajnijih Nizozemaca.

Rođen je 1975. godine, studirao je pravo na Sveučilištu Leiden, a posebno je interesantno da je u Rimu studirao pravo i međunarodnu politiku 2000. godine. MBA je dobio na poznatoj poslovnoj školi INSEAD u Fontainebleau i Singaporeu. U svojoj karijeri malo podsjeća na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je mlad napravio karijeru u investicijskoj banci Rothschild: Hoekstra je s 36 godina postao partner u McKinsey&Company, a zatim je radio za Shell u Berlinu. Politički se aktivirao u CDA, nagađalo se da bi se mogao kandirati za parlament, ali je odabrao Senat: s te je pozicije mogao nastaviti svoju poslovnu karijeru. U Senat je izabran 2012. godine i ondje ostao do 2017. Nije se baš pokazao lojalnim članom stranke - ali u tim ozbiljnim demokracijama zastupnici misle i odlučuju svojom glavom svjesni da sami odlučuju o svojoj političkoj sudbini. Hoekstra je bio jedini senator CDA koji je glasao drukčije od ostalih u dva osjetljiva ideološka pitanja: glasao je da se javnim službenicima zabrani da odbiju vjenčati istospolne parove te da se omogući legalni status partnerima u ženskim homoseksualnim zajednicama.

"Divim mu se zbog njegove hrabrosti, zbog njegove otvorenosti", rekao je Johan Van Overtveldt, predsjedatelj odbora za proračun Europskog parlamenta i bivši belgijski ministar financija. Dakle, Hoekstra ima svoje pobornike i izvan Nizozemske. A oni koji ga sada kritiziraju očito nisu pratili stavove koje je zastupao u protekle tri godine. Pa su se sada našli iznenađeni. Kad je došao u Ministarstvo financija zaposlenicima je rekao: “Radije bih napravio pravu stvar i otišao odavde umoče u katran i perje nego proveo svoj mandat tiho, bez da išta napravim”. Prošle godine je u Berlinu bio više nego jasan: “Vjerujem da svaka članica koja ne provodi reforme, nerazumno koristi europske fondove ili se ne pridržava Pakta o stabilnosti i rastu ne bi trebala imati pristup europskim fondovima”.

Od 2017. zagovara ostvarenje proračunske discipline kod svih članica prije nego što se krene u reformu euroskupine. Zbog toga je došao u sukob s Njemačkom i Francuskom jer je 2018. godine organizirao skupinu 12 država koja je srušila njihov plan reformi. Hoekstra je dakle kreator Nove hanzeatske lige. A u siječnju 2019. godine kritizirao je Europsku komisiju jer nije pokrenula disciplinsku proceduru protiv Italije zbog proračunskog deficita i javnog duga.

Dakle, Hoekstra nije nepoznanica. I on, u skladu s kalvinističkom tradicijom, govori istinu kako ju on vidi jer “istina će vas osloboditi” (Evanđelje po Ivanu, 8,31).

Ali, Hoekstra je simbol dubinskog raskola juga i sjevera, raskola koji je opasniji po budućnost EU od onoga između zapada i istoka. Jer, istok je još uvijek ekonomski relativno nevažan i pretjerano ovisan o fondovima. Na jugu su zemlje osnivačice (Francuska i Italija), treća i četvrta ekonomska sila EU (Italija i Španjolska). Zemlje koje s pravom tvrde da Njemačka i Nizozemska imaju najviše koristi od euroskupine i EU jer mogu svoje proizvode prodavati na njihovim tržištima. I zato traže uzajamnost dugova. Sjever opet s pravom tvrdi da ne dolazi u obzir da plaća ičije dugove. Konačno, fiskalna stabilnost je odlika Hanzeatske lige.

Iz čega se postavlja ključno pitanje: mogu li fiskalno tako različite zemlje poput Italije i Nizozemske opstati u istom monetarnom sustavu.

U proteklih mjesec dana pročitao sam više suprotstavljenih mišljenja o euroobveznicama. Neki ih ugledni autori smatraju nužnim kao korak naprijed u povezivanju zemalja euroskupine. Kao primjer se često uzima potez američkog ministra financija Alexandra Hamiltona koji je 1790. preuzeo dugove tadašnjih saveznih država i tako stvorio temelj jedinstvene države. S druge su strane autori koji smatraju da je za euroobveznice nužna promjena ugovora EU te da one ne bi donijele očekivano olakšanje zemljama juga (primjerice, više od pola talijanskog javnog duga je dug na unutarnjem tržištu).

U svakom slučaju jedno je jasno: dok je Hoekstra na čelu nizozemskog ministarstva financija neće biti uvođenja uzajamnosti dugova. Čak ni za potrebe izvlačenja iz krize.