Recenzija: Stancija Kovačići

Zabačeno seoce Rukavac u brdima iznad Opatijske rivijere nije mjesto na kojem tražite gastronomski užitak. Tu se hodočasti samo ako točno znate kamo idete – po preporuci ili na temelju prijašnjeg iskustva. Stancija Kovačići za posvećene je znalce idealan bijeg iz turističke vreve i sigurno kulinarsko utočište, melem za želudac i sva osjetila. Bračni par Frlan, chef Vinko i menadžerica Danijela, zapušteno su obiteljsko imanje pretvorili u udomaćenu varijantu hacijende, nudeći vrhunski smještaj i restoran u neorustikalnom zdanju. Glavni su im aduti, osim dobre kuhinje, dakako, profesionalnost s prijateljskim licem, nemasovnost te potpuna posvećenost gostu. A sve to po više nego poštenoj cijeni u današnje vrijeme.

Koristimo zadnje tračke jesenskog sunca i zavaljujemo se na terasu, s koje pogled puca na Učku, jasno se čuje soundtrack prirode, a iz susjedstva dopire zvuk kokica kako čeprkaju po dvorištu. Već kruščići i kukuruzni kruh odaju da je Vinko i iskusni pekar jer mirisa kvasca nema ni u tragovima. Frlani služe učkarsku vodu iz špine, znajući da je okusom superiorna bilo kojoj buteljiranoj. Respekt! Naručujemo solidnu rinfuzu Pilata, blend Terana i Borgonje. Počinjemo jednostavno, krem juhom od korabe, laganom okrijepom u kojoj je čisti slatkasti okus al dente korabe frontmen, a fini povrtni temeljac pjeva back vokale. Dok smo samo gledali pljukance u povelikom društvu, pesto od rukole, pršut i naribani crni tartufi, mislili smo da će se taj pjat pretvoriti u međusobno nadglasavanje sastojaka. No Vinko je odabrao mladu, manje agresivnu rukolu, a povrtnim temeljcem snizio registar pršuta i doveo ga na razinu tartufa. Harmonija je još slađa kad je ne očekuješ. Već ovi pljukanci dali su naslutili da se chef voli pozabaviti obradama klasika, ali njegova verzija grašnjaka, “fritula” Rukavca punjenih kremom od maruna koji se tradicionalno rade tijekom maškara, pokazala je da je u tome pravi majstor. Zadržao je njihov oblik, napunio ih blagim raguom od teletine te, kao i original, frigao u dubokom ulju i smjestio na delikatnu kremu od tikvica i naribao malo tartufa (koji su bili suvišni). Trend povratka samoniklog bilja u prehranu se u Stanciji Kovačići štuje pa je tako blaga gorčina koprive vješto upotrijebljena kao kontrast slatkoći skute, a sve to je, zajedno s pršutom, činilo punjenje raviola.

Glavna mesna jela ipak nisu održala ljestvicu na istoj razini, posebno na razini prezentacije jela. Biftek je bio dobro odležan i iskusno ispečen s lijepo karameliziranom koricom, ali je problem što se na gril ploči koristilo biljno ulje. Pačja prsa su mrvicu bila prepečena, a stvar su donekle popravili umak od brusnice i izdašan, rustikalni pire krumpir. Iskusni kuhar Frlan, koji je zanat brusio u kastavskom Kukurikuu, toliko kreativnošću i minucioznom izvedbom svih svojih “prvih pjata” (primi piatti) nadmašuje sve što smo dosad probali u Hrvatskoj, pa čak i u obližnjim talijanskim regijama, da se u Rukavac samo zbog njih isplati putovati stotinama kilometara. Vrijeme je da biftek i kompaniju svi zajedno napokon skinemo s trona.