S obzirom na to da smo ulovili jeftine avionske karte za odlazak Maltu, a nismo ni sa smještajem loše prošli, sav džeparac odlučili smo potrošiti na hranu i domaće proizvode karakteristične za ovaj otok. Otok je malen, od jednog do drugog kraja potrebno je samo tridesetak minuta vožnje, a razlike u načinu života na različitim krajevima su velike. Valetta, glavni grad, najposjećenija je, kažu mještani, a upravo zbog održavanja više razine turizma nigdje u njoj nećete pronaći tržnicu, ali ni supermarket.
Prvi dan prošli smo Valettu uzduž i poprijeko u potrazi za trgovinom ili supermarketom, no bezuspješno. Uz razne suvremene gadgete i orijentacijske vještine, trgovini nije bilo ni traga ni glasa. U nevjerici, pitati smo i lokalca da nam kaže gdje možemo kupiti štrucu kruha ili voćke, no odgovor je bio u Sliemi (gradu udaljenom desetak kilometara). Pomalo zbunjeni, očekivali smo i objašnjenje koje je smo i dobili nedugo nakon. Upravo zbog davanja na važnosti malteškim zidinama, kao i ostvarivanju turizma koje se temelji na povijesnoj i nezaboravnoj arhitekturi, nigdje nećete pronaći običnu pekarnu, tržnicu ili supermarket. Pekarske proizvode možete pronaći samo u butik pekarnama po cijenama sličnima zagrebačkim, dok ćete za supermarket ipak morati prevaliti dulji put.
Ono što ipak možete pronaći na ulicama baroknog grada okruženog žutim zidinama jesu lokalci za svojim "pop-up" štandovima s voćem i povrćem. Međutim, ako ste ih vidjeli danas, ne znači da će tamo biti i sutra. Oni svoje kašete, odnosno gajbe s namirnicama premještaju s lokacije na lokaciju ovisno o fluktuaciji turista, kažu. Premda su zemlja visokog standarda, ne postoji radno vrijeme (osim stranim trgovinama i lokalima), ali ni kultura izdavanja računa, kao ni iskazivanje cijena. Pa smo tako kilogram jabuka prvi put platili dva eura, a samo 15 minuta kasnije čak 4 eura. Popularno turistički, rekli bismo...
Osim voća koje je većinom uvozno, te povrća koje je doista domaće, u košarama je moguće pronaći i orašaste plodove, ali i domaće maslinovo ulje za koje ćete morati izdvojiti šest eura (za pola litre). Premda piše da je ekstra djevičansko i autohtono, okus nas nije posebno oduševio - nimalo gorak, rekli bi bezličan, gotovo prerijedak, zapravo skroz drugačiji od onoga što podrazumijeva maslinovo ulje. Najviše su nas oduševili bob i rajčice, koji su zbog bližeg položaja otoka Ekvatoru, već spremni za pripremu!
Najbrže su sa štanda nestale gljive koje su prostrli u košaru baš u trenutku našeg posjeta. Donio ih je jedan stariji gospodin, a zauzvrat sebi uzeo par banana i bocu maslinovog ulja. Vlasnik štanda objasnio je i kako su gljive svako jutro svježe, donesene neposredno nakon branja.
Iako nas ponuda voća i povrća nije posebice dojmila, ljubaznost i profesionalnost tih lokalaca ostala je u dobrom sjećanju. Ipak, moramo priznati da su zec, patka i hobotnica razlog zašto treba definitivno posjetiti Maltu, ali o tome više u sljedećem vodiču!