Kad mi je kolegica Lidija prije nešto više od tjedan dana predložila da se prijavim na takozvanu slijepu večeru, pogledao sam je ispod oka. "Ma daj, Lidijo", pomislio sam, "čemu sad to?" No, znatiželja je brzo pobijedila skepticizam. Napravio sam račun na aplikaciji Timeleft, ispunio upitnik (koji, usput rečeno, ne okoliša - pitat će vas što vam je važnije, ljubav ili novac) i prijavio se za večeru 19. veljače, u srijedu. Mjesto: nepoznato. Ljudi: nepoznati. Ukratko - ni jadan Homer nije bio ovako slijepo vođen.
Aplikacija dozira informacije pa sam jedino znao to da ću večerati s još pet osoba. I dobro, veselio sam se tome, ali nije da nije bilo i malo straha, tjeskobe. Jer, ruku na srce, nije baš da svaki dan idem na večeru s petero nepoznatih ljudi. Također, važno je napomenuti, što u aplikaciji stoji masnim slovima, da ovo nije platforma za upoznavanje partnera, već ljudi sličnih sebi, potencijalnih prijatelja.
Kako su dani odmicali, pojačavali su se i otkucaji srca. Lidiji sam sve više zamjerao što me na to nagovorila - činilo mi se da ima neki skriveni plan da me baci u vatru nepoznatih ljudi. U utorak, dan prije večere, aplikacija mi je otkrila zanimanje osoba s kojima ću dijeliti stol. U mojoj grupi većinom su bili ljudi iz softverske industrije, no to je potpuno nebitno, jer posao ne određuje čovjeka. Navodno.
Iduće jutro, dakle na dan večere, stigla je nova informacija: večera se održava u RougeMarin Cityju. Činilo mi se to prigodnim - kul mjesto s toplim ambijentom, hranom koja spaja hrvatsku i azijsku kuhinju i maštoviti kokteli.
Večera je započinjala u 19 sati, a ja sam stigao dosta ranije. Vrijeme sam ubio pijući kavu u susjednom Express Baru. Oko 18:55 krenuo sam prema restoranu i odmah na ulazu vidio kako za stolom s natpisom "rezervacija: Timeleft" već sjede mladić i djevojka. Ušao sam i sjeo kraj njih, a ubrzo su nam se pridružila još dvojica mladića. Primijetio sam da djevojka pije bijelo vino, pa sam se okrenuo konobaru:
"Koji vam je onaj zgodni narančasti koktel s pjenicom?"
"Antique Fizz", odgovorio je sa smiješkom, kao da je znao da će mi se svidjeti. I bio je u pravu, to je koktel koji će ovu večer pošteno začiniti.
Nekoliko minuta kasnije ušla je i posljednja osoba - još jedna djevojka. Prvoj je, vidno, laknulo - neće biti jedina među nama momcima. Taman smo naručili i jelo. Ja sam se odlučio za Ricebonaru - njihovu verziju carbonare s rižinim njokima (17 EUR), dok su svi ostali, kao po dogovoru, uzeli Katsu Bowl. Osim druge djevojke, koja je naručila Thai soup. Cijela me scena podsjetila na onu iz Officea, kada Jim uzme piletinu i salatu, a onda svi redom naruče isto.
Dok smo čekali hranu, počeli smo se malo više otvarati - tko smo, čime se bavimo, što nas zanima. Nismo uspjeli ni obići stol s pitanjima, a već je hrana bila pred nama. Ja sam, doduše, tada već presušio, pa sam naručio još jedan koktel. Ostali su me malo čudno pogledali, vjerojatno su tada pomislili da previše pijem, što je i istina, ali nema veze.
Ricebonara, zapravo jedino jelo koje mogu komentirati, bila je vrlo zanimljiva. Rižini njoki kuhani al dente, guanciale koji je pustio svoj sok, shiitake gljive koje su dale elastičnu strukturu, a sam umak pošteno popapren - što mi je itekako odgovaralo.
Međutim, upravo se tada večer prelomila. Nakon jela, svi smo se počeli bolje upoznavati. Ključ je, kao i u svakoj iskrenoj i aktivnoj komunikaciji, bio - slušati druge. A i ne biti sramežljiv. Antique Fizz je, barem u mom slučaju, pomogao u tome. Ljubazni konobar mi je kasnije otkrio da je osmislio cijelu kartu koktela, a sirup od lavande, ružmarina i kadulje u Antique Fizzu kuha sam. I to se osjeti - sva tri sastojka dolaze do izražaja u ovom slasnom koktelu koji je klizio niz grlo kao voda.
Tada su, napokon, i drugi počeli naručivati koktele, a meni je laknulo. Već sam vidio kako me gledaju dok uzimam drugi koktel, a neki još uvijek drže prvu čašu vina. Ono što smo u tom trenutku shvatili jest da aplikacija nudi i opciju postavljanja unaprijed generiranih pitanja - no nama nisu bila potrebna. Razgovor se odvijao prirodno, iskreno. Povezali smo se kao neznanci željni upoznavanja. Saznao sam puno toga o drugima, ali bome i o sebi, koliko god to sladunjavo zvučalo.
Jer, čini mi se, to je poanta ove aplikacije - i ovih večera. Da, naravno, hrana je bila fina, koktel odličan, ali ljudi su ti koji su najvažniji. Svi su nahvalili Katsu Bowl, ali to je na kraju postalo nebitno. Neki od nas ostali su gotovo tri sata, razgovarali o svemu što nas zanima i pokreće. Uz koktel(e).
Nakon večere, aplikacija nam je omogućila da kliknemo jesmo li kompatibilni jedni s drugima - ja sam svima dao "da". Jer, zašto ne bi bili? Dvije osobe, čini mi se, dale su mi "ne", ali takav je život. Ne odgovara svatko svakome. I na kraju, mogu zahvaliti Lidiji. Jer, iako sam u početku sumnjao u njezin plan, na kraju sam shvatio - bacila me u vatru jer je znala da ću je moći podnijeti. Stoga, iako je večera sveukupno ispala 40 eura, taj novac neusporediv je s time što je večera donijela: nova poznanstva, iskrene razgovore i osjećaj povezanosti s ljudima koji su do jučer bili stranci. Ako se odlučim ponoviti iskustvo, tko zna – možda će se među tim nepoznatim licima skrivati i buduća prijateljstva.
A svima koje zanima Timeleft, ili bilo kakvo okupljanje s nepoznatim ljudima uz dobru hranu - iskoračite naprijed. Pojedite nešto. Popijte. Za to vam čak ni ne treba aplikacija. Ali drago mi je da postoji, jer zaista zbližava ljude.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....