Vege život pod mus

Umrla sam od sreće kad nam je frend potvrdio da možemo godišnji provesti kod njega, na svjetioniku koji je uzeo pod koncesiju. Upravo ono što mi je ove godine nasušno trebalo, spavanje, čitanje, kupanje, kuhanje, pa opet. No, znala sam odmah da dva tjedna nećemo imati ni brod ni dućan ni bilo kakvu mogućnost odlaska po špeceraj. Ispisala sam ozbiljnu shoping listu u Zagrebu, poharali smo trgovački centar, pretrpali gepek i zadnji sic, falile su nam još samo one prugaste izbjegličke torbe. I inače sam psihopat koji se uvijek boji da će nečeg faliti i apsolutno pretjerujem u količinama bilo čega. Kupili smo tako i nekoliko kila mesa, šnicli, faširanog, piletine, kobasica…

Teško mi je uopće izgovoriti što je to meso proživjelo dok nije stiglo na Tri sestrice, ali, ukratko, stajalo je satima na zvizdanu u autu, potom bilo na dva dana udomljeno u konobi u Preku, a zatim je doplovilo do nas u putnom frižideru s otvorenim poklopcem. Već tada ga je trebalo baciti. Ali tu se aktivirala moja druga psihoza, bacanje hrane dovodi me do suza. Pa smo ga ipak zgurali u frizer. Nije pomoglo, svaki dan kada bi sunce zašlo, riknula bi struja, s njom i frižider (šporet je srećom prikopčan na plinsku bocu). Po noći smo imali samo svjetlo, a hladnjak bi uključivali opet ujutro. Po mraku se otapalo, po danu smo ga iznova zaleđivali. Nisam, naravno, pojela nikomadić tog mesa, salmonela na pustom otoku s jedinim prijevoznim sredstvom u obliku kajaka jednosjeda mi se nije činila kao dobra ideja.

Ali bilo mi je prelijepo u izolaciji da bih se ozbiljnije opterećivala činjenicom da sam nepredviđeno postala vegetarijanka. Zahvaljivala sam sama sebi što sam se sjetila ponijeti veće količine chilija i peperoncina. Danima smo bili na ljutom, običnost mahom konzerviranih namirnica u jelima trebalo je nekako nadomjestiti nafrljenim okusima.

Zasipala sam sve oko sebe crvenim prahom, tješila se da to ionako dobro paše na vrućinu te da i Onaj moj i ja obožavamo ljuto. Najmesnije u dva tjedna što smo pojeli bila je pašteta i dva par kranjskih kobasica koje je Onaj moj nabavio kad je uspio ustopati slučajne kupače s gumenjakom. Odveli su ga na najbliži otok, Sestrunj, u dućan koji radi pet minuta dnevno, prodaje smrznuti kruh i drži ga Amerikanac povratnik. Srce mi je zatitralo kad sam ih vidjela onako bucmaste.

Najfensi ručak pak bili su špageti s priljepcima. Onaj moj ih je brao, rekla bih ne baš uporno, ali on tvrdi da su ga valovi razbijali po stijenama pa je morao odustati. Hajde dobro, izmislila sam neki recept i pravila se važna sa šakom priljepaka sve dok nisu pod lukom klasičnog vatrometa počeli iskakati iz tave. Ni danas mi nije jasno zašto su pokušali pobjeći, ali marljivo sam ih skupila i vratila nazad.

Nije loše ispalo, uspjela sam postići neki školjkasti šug. Uglavnom, je li u pitanju totalni stress free odmor, mjesto na kojem ti priroda povremeno izgleda kao da ju je netko nabrijao u Photoshopu ili čvrsta odluka o neživciranju ni zbog čega, ovo prisilno vegetarijanstvo mi nije tako teško palo.

Kad je dragi domaćin došao po nas i odveo nas na kopno, otišli smo na ručak u zadarsku Fošu. Riblji restoran, jedan od najboljih kod nas. Naručila sam krvavi biftek i još jednom umrla od sreće.

SURVIVAL FOOD KIT

(primjenjivo na ‘pusti otok’ lokacijama)

• konzerve pelata (može ih se i treba ih se ubaciti u bilo što)

• pasirana rajčica (kao i pelati)

• konzervirani grah (za varivo, uz tjesteninu, u rižotu)

• suhi začini (prikrivanje slabašnih okusa bazičnih namirnica)

• pašteta (nevjerojatno, ali postoje trenuci kad je počnete računati pod meso)

• toast kruh (dugo traje, može ga se ispeći)

• riža (nisu Kinezi budale)

• suhe pašte (pogotovo neke sa špinatom i sipinim crnilom, odmah imaš

osjećaj da je riječ o ozbiljnom jelu)

• češnjak i luk (mogu stajati i svi znamo koliko su bitni)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:19