Šećer na kraju

Juniorka i ja dobile smo novog unutarnjeg neprijatelja, strašnijeg i od žgaravice. Njegovo ime svaki gurman izgovara s najvećim strahom i nevjericom – dijabetes!

Evo, lagano brojimo već skoro pa sedam okruglih mjeseci. To je ona faza kad se čak i zna zalomiti da vam netko ustane u tramvaju ili vas pusti preko reda u dućanu, a kumica na placu potrudi se dati bolji komad povrća “onoj koja jede za dvoje”. Gegate se kao pripiti grizli i nerijetko se u prolazu zalelujate pa zakvačite štok na vratima. No, dok i dalje dobivate komplimente za izgled i onaj famozni sjaj, dobro je. Prirast otprilike isti kao i prošli mjesec, frizura postojana, apetit redovit, fizička forma promjenjiva, mentalno stanje više-manje zadovoljavajuće, emocionalna stabilnost oscilirajuća. Kad sam onomad ustvrdila da je za trudnicu svaki dan nova tjelesna avantura, nisam nimalo pogriješila. O, kako li se to samo obistinjuje! U posljednjem broju baktala sam se s podmuklom žgaravicom, koja se iz današnje perspektive čini tako bezazlena, sitna i nebitna kao one ptičice koje sjede na leđima gromade od nosoroga i hrdaju mu kožu, a on ih uopće ne primjećuje. Sad smo juniorka i ja dobile novog i strašnijeg unutarnjeg neprijatelja, čije ime svaki gurman drhtavo izgovara s najvećim strahom i nevjericom u glasu: dijabetes! Da – šećerna boleština, Keyser Söze svih trudničkih komplikacija za sladokusce poput mene.

Dobro, trudnički dijabetes relativno je česta i bezopasna pojava ako se odmah primi za rogove, a nestaje automatski s prestankom blaženog stanja. Dogodi se nepredviđeno, čak i ako ne pokazujete prirodne šećeraške predispozicije ili simptome. U hormonalnom koktelu vašeg tijela nešto se malo drukčije izmućka i eto ti ga na. Da mi je mozak imalo ispran religijskim načinom razmišljanja, pomislila bih da je to možda kazna za moj nerijetko sladostrastan način života, ali neću si dopustiti takve bapske tlapnje.

Dakle, kad se napokon utvrdi tzv. gestacijski dijabetes, najčešće vas samo malo više bockaju i piju vam krv, a onda vas bace na strogo programiranu bljutavu dijetu.

D-I-J-E-T-U!!! Neki će reći da je dijabetička dijeta zapravo vrlo zdrava i uravnotežena te da bismo se svi trebali tako hraniti pa bi svijet bio bolje mjesto. U teoriji možda. U praksi to izgleda kao da gledate Avatar 3D na crno-bijelom televizoru Iskra iz 1978. Iz života su mi nestali boje i gušti.

Zbogom fini okusi, kolačići, pite, pizze, sirevi, slasni umaci, kremasti rižoti, maneštre, roštilji, voćni sokovi, oraščići, suhe smokve, čokoladice, špek, štrukli, kulene, zaseko i kobase! Zbogom svi planirani i neplanirani posjeti restoranima, gableci, zbogom marinirana pileća krilca u Lari & Penati, sushi u Hanafudi, sarmo iz Gnijezda, ledeni vjetre iz Cukeraja! Križam i godinu dana očekivanu svečanu večeru u Prascu s nezakonitim ocem nerođene mi kćeri u povodu naše godišnjice. Dobar dan restoranska karanteno, crni kruše, posni svježi siru, povrće kuhano na pari, lešo meso, light jogurte i vodo u svakom trenutku žeđi! Uz to, potrebna vam je disciplina, organiziranost i točnost japanskog radnog kolektiva da tempirate svaki od šest zadanih obroka i pripremite sve potrebne namirnice točno u gram. Uglavnom, popriličan šok i drastičan prijelaz iz donedavnog sretnog razdoblja ležanja na kauču i davljenja u kesten-pireu nakon fine porcije domaće juhe s rezancima pa krvavica s restanim krumpirom i zeljem.

U redu je, prihvaćam kritike da bezveze njurgam i dramatiziram jer ima puno gorih stvari kako u životu tako i u trudnoći. Istina, i ja i moja fina guzica i moja djetetina izdržat ćemo okrutnu dijetu te se jednoga dana smijati ovoj šećernoj eri i torturi posnog sira. Kad god mi donja usna zadrhti pri pogledu na još jednu šnitu raženog kruha s ničim doli jabukom, majčinski instinkt samoodržanja istog trena opali šamarčinu razmaženom izjeličkom instinktu i prizemlji ga. Tako da nema brige.

Ako sam neki dan izgurala babinjak u Sofri, kad je hrpa žena oko mene namlatila izdašnu večeru pa naručivala slasne bosanske deserte, preživjet ću sve. Ipak, više od sebe same, prikraćene i jadne, nekako mi je žao još bezimenog gastronomski hendikepiranog potomka. Oni isti stručnjaci i knjige koji tvrde da bi bilo bolje da joj puštam Mozarta nego da je davim Azrom i Pixiesima, kažu i da se beba navikava na buduće okuse kroz ono što jede majka. Baš smo lijepo bili počeli učiti o bogatstvu i raznolikosti predivnog svijeta hrane koji nas okružuje kroz uzorke od najbanalnijeg domaćeg sira i vrhnja pa do bifteka, škampa, vrganja, choriza, stiltona, makarona, kamenica, marcipana i tako dalje.

Već sam u maštarijama vidjela malu kako će još u pelenama prešišati nepčana iskustva Anthonyja Bourdaina i izrasti u kulinarskog Indianu Jonesa. A onda je nakon takvog obećavajućeg uvoda bacim u kolotečinu kruha, vode, kuhanog jaja i nemasnog jogurta. Što li si sada misli? Primjećuje li ovu oskudicu i čezne li za minulim okusno raskošnijim vremenima? Hoće li jednoga dana u školi u leksikon pod pitanje “omiljeno jelo” upisivati “lešo oslić s integralnom rižom” dok će sva druga djeca pisati “pizza, hamburger, pomfrit”? Postoje li još uopće leksikoni? Hoće li odbijati moje pozive da odemo na sladoled u Orijent i radije me tražiti prokulice kuhane na pari? Trabunjam? Bit će da je od gladi, već dva i pol sata nisam u sebe utrpala 30 g crnog kruha i 100 g sezonskog voća.