U trešnjevačkoj pizzeriji Purger vrijeme je stalo prije četrdeset godina

Usred prošlog tjedna, oko 13:30 sati, odlučili smo se vratiti malo natrag u vrijeme i posjetiti trešnjevačku kultnu Pizzeriju Purger - pizzeriju koja je, kako mnogi tvrde, bila u 80-ima jedna od posjećenijih pravih pizzerija u Zagrebu. Dapače, ako se ne varamo, to je jedina pizzerija koja je svoja vrata otvorila u 70-ima (1979. godine), a koja i danas postoji. A to je bilo vrijeme kada pizza još nije imala današnji status kulinarskog fenomena - nije bilo napoletane, mozzarella nije bila standard, a pizza je prije svega bila brz, jednostavan i pristupačan obrok. Jeli su je svi, mladi i stari, studenti i radnici - oni koji su samo tražili nešto ukusno i povoljno.

Zakoračivši unutra, uvidjeli smo da se od tada gotovo ništa, barem interijerno, nije promijenilo. Iako neki od nas nisu tada bili rođeni (poput osobe koja piše ovaj tekst), pizzaiolo nam je potvrdio da je sve ostalo gotovo netaknuto. Sam interijer, kao i nekoć, vrlo je ugodan; svjetlo s ulice obasjava prostor kroz izlog, stolice, odnosno klupe su drvene. Kao da smo se našli u muzeju posvećenom osamdesetima.

Privatna arhiva

Kad smo sjeli za stol, bacili smo se na kartu pića koja, ruku na srce, nije baš opširna. Što je zapravo i u redu. Piva ima u sasvim solidnom broju, čak više od deset, dok je vinska ponuda svedena samo na "crno" i "bijelo" vino kuće (etiketa nije navedena). Odabrali smo Peti element ABA i niskoalkoholni tamni Budweiser, piva koja su nam itekako dobro sjela.

Karta s pizzama se, pretpostavljamo, nije puno mijenjala kroz povijest, iako nam se vrlo zgodnim i posve pohvalnim učinilo to što na meniju imaju vegansku pizzu. Istina, bez sira, ali to je nekako i očekivano. Pizza je dvadesetak, dolaze u dvije veličine, a uz pizze pripremaju i nekoliko vrsta lazanja. Mi smo se odlučili za Mirelu (ne znamo, doduše, tko je bila) i Veronu.

Privatna arhiva

Dok smo sretni, promatrajući arhivni primjerak starog zagrebačkog ugostiteljstva, ispijali svoja piva, nismo ni primijetili da smo na pizze čekali petnaestak minuta. Malo nam se to činilo predugim, no čim su pizze stigle pred nas, raspoloženje nam se popravilo.

Privatna arhiva

Mirela (11,50 €) pizza je koja nam nije baš posve sjela. Naime, to je zapravo neka interpretacija miješane pizze s kiselim povrćem (kiselim krastavcima, koji su došli cijeli, i kiselom paprikom) te s jajetom, koje nam se baš i nije jelo, pa smo ga maknuli. Da odmah napomenemo, tijesto nam se zapravo jako svidjelo - oldskul zagrebačko, pomalo prekvasasto, ali sočno, hrskavo i odlično pečeno. Pizza je velika, barem 35 cm, i može se od nje pošteno najesti. Međutim, iako su tijesto, sir i pelati bili sasvim u redu, ribana šunka bila je veliko iznenađenje, ali ne u pozitivnom smislu. Možda ima neku sentimentalnu vrijednost iz prošlih vremena, ali danas je zaista rijetkost vidjeti je čak i u pekarnicama, a kamoli u pizzeriji. Šteta, jer su ostali sastojci bili solidni.

Privatna arhiva

Verona (13 €) se pokazala boljom opcijom. Tijesto je, dakle, bilo baš fino, pelati i sir kao i na prethodnoj pizzi sasvim prihvatljivi, a zapečeni pršut bio je dobra odluka. Naravno, vjerojatno je stavljen na pizzu prije pečenja jer svjež ne bi bio tako aromatičan, ali ovako pečen bio je fin i hrskav. Rukola, koja se zapravo, a da nismo namjerno htjeli, našla na obje pizze, bila je svježa i dobro se uklopila. Uz zelene masline i fine, pikantne papričice punjene sirom, sve je činilo sasvim pristojnu kombinaciju.

Privatna arhiva

Ipak, čini nam se da bi bilo bolje da su i te punjene papričice bile zapečene na pizzi umjesto da su ih naknadno na nju stavili hladne, što samo ubrzava hlađenje pizze. Nakon što smo jedva pojeli pizze jer su zaista zasitne, išli smo platiti. No, nismo bili spremni na to da ne primaju kartice pa smo bili primorani po hladnom zraku prošetati do obližnjeg bankomata. Iskreno, ovo je stvar koju bi hitno trebali riješiti, jer je plaćanje isključivo gotovinom u 2025. godini ipak suviše arhaično.

Privatna arhiva

Međutim, bez obzira na ove sitnice, i naravno na ribanu šunku, koja bi se mogla zamijeniti nečim dostojnijim - iznimno smo ugodno iskustvo doživjeli u Purgeru. Tijesto je stvarno solidno, pizze su velikih porcija, a cijene koje se kreću od 9 do 13 eura sasvim prihvatljive. Osoblje je ljubazno, interijer i dalje nepromijenjen, što nam je zapravo bilo baš simpatično.

Ukratko, ako se nekada ponovno nađemo na Trešnjevci u blizini Purgera, rado ćemo ovdje svratiti na pizzu. Da, nećemo moći popiti čašu dobrog vina, ali naći će se poneko solidno pivo. Nadamo se da će do tada omogućiti plaćanje karticama. I neka obavezno maknu tu ribanu šunku. Ako ne, možda je do tada zavolimo. Ali ne bismo se kladili na to.