Srijeda je navečer, dan uoči praznika i blagdana te bismo očekivali da će najnoviji novozagrebački restoran biti pun do posljednjeg mjesta. Međutim to se, iako se grad potpuno neočekivano nije ispraznio kao za sličnih prilika - nije dogodilo. Već pri ulazu u Marble ponovno nas oduševljava staklena rashladna vitrina kapaciteta 1500 kg prepuna mesa na odležavanju, koju su vlasnici Nikola i Ante Kovačević sami napravili, kao i impresivni vinski zidovi, koji su sad do vrha popunjeni bocama s poprilično bogate vinske karte od oko 220 vinskih etiketa.
U restoranu je 20-ak ljudi, jedno veće društvo smješteno je u privatnoj sobi s pogledom na kuhinju i onaj custome-made roštilj koji je samo za Marble po nacrtu chefa Tomislava Trboglava napravljen u Španjolskoj, o čemu smo vam već pisali ovdje. Uz šank je isto tako nekoliko gostiju s chefom, dok su u velikoj sali u trenutku našeg dolaska bila popunjena tri stola.
Na ulazu u restoran dočekuje nas domaćica, provjerava rezervaciju, i preuzima konobarica koja će nas služiti tu večer. Vrlo brzo za stol nam donosi couvert koji po cijeni od 3 eura po osobi uključuje kruh od kiselog tijesta, na koji se baš i ne bismo kladili da je bio domaći, te namaz po izboru chefa, u našem slučaju od slanutka i leće sa začinskim biljem. Za to vrijeme proučavamo jelovnik i vinsku kartu te se na njezinu sugestiju odlučujemo za po čašu Jagunićeva Three Star Bruta (6 eura za 0,125 l), jer je baš taj tjedan u Marbleu tjedan plešivičkih vina. Ova kupaža chardonnaya, rajnskog rizlinga i starih plešivičkih sorti svojom je svježinom i karakterom obogatila okuse nježnog namaza, ali zato nije mogla omekšati servirani kruh, koji je bio više konfekcijski nego što bismo na ovako jednom mjestu očekivali.
S predjelima nismo pretjerivali, jer ćemo u nastavku večere naručiti steakove pa smo se odlučili za jedan carpaccio (19 eura) od hrvatskog simentalskog goveda (inače je na meniju black angus carpaccio), koji ćemo dijeliti. Ovo hladno predjelo tanko rezanog mesa i prekrasne ružičaste boje dolazi nam servirano na povećem plitkom tanjuru s umakom od pečenog češnjaka, posipano pinjolima konfitiranim u medu, naribanim crnim tartufom i svježim hrenom. Uz to su nam poslužili i frisée salatu koja je bila dobar, kiseli kontrast podatnom mesu. Poseban okus ovom carpacciu pored pinjola daje hren, pa doista nismo imali nikakvu potrebu posegnuti za začinima, bilo soli, paprom ili maslinovim uljem.
Dok ispijamo jedno od najboljih plešivičkih, a neki kažu i hrvatskih pjenušaca, konobarica nam na pitanje koji bi nam steak preporučila na drvenoj dasci donosi dva. Taj dan je, kaže nam, jedna od rijetkih prigoda da kušamo Wagyju A3, olive steak, od goveda iz Velike Britanije, koji inače nije na meniju. Posebnost ovog steaka je, dodaje, što je hranjen maslinama, a nije ni toliko mastan kao što je dvostruko skuplji Wagyju A5, koji stoji 40 eura za 100 grama. No, dok je steak japanskog goveda, koji se najviše cijeni u svijetu zbog savršene prošaranosti masnoćom koja se klasificira tzv. BMS-om (beef marble score) 11-12, za odabrani Wagyju A3 taj podatak nismo uspjeli doznati.
Međutim, također je bio lijepo prošaran, obećavajući. Posebno znajući pokoju činjenicu o tom komadu mesa. Naime, osim što je riječ o jednom od najrjeđih steakova koje možete naručiti u restoranima, pa čak i ako nije iz Japana, ovaj steak poseban je po tome što se kravama u određenoj fazi života u prehranu dodaje komina maslina prešanih za ulje. U Japanu, najbolji uzgajivači ovog goveda, koje se naziva Sanuki, nalaze se na Shodishimi. Njihova tradicija seže u daleku prošlost, točnije u 1872. Sredinom 20. stoljeća, za jedne od nacionalnih natjecateljskih izložbi koju možemo opisati kao Wagyju Olimpijadu, Olive Sanuki osvojio je najviše ocjene za kvalitetu masnoće u mesu u povijesti natjecanja. I tada je krenula njegova popularnost u svijetu.
Drugi steak za koji se odlučujemo je Black Angus, Sashi, choco steak, goveda iz Danske. Odležan je 45 dana na suhom zrenju, a za 100 g New York Stripa bez kostiju izdvojit ćete 12,50 eura. Govedo se za ovaj steak posljednjih šest mjeseci života svaki dan hrani s po 400 g čokolade i to se, kušali smo kasnije, lijepo osjeti u okusu.
Oba steaka dolaze nam servirana na drvenoj dasci, narezana i pečena baš kako smo tražili - medium rare. Uz njih, naručili smo dva priloga - hrskavi mladi krumpir s majonezom od hrena i njihov sad već poznati celer u beurre monte, odnosno umaku od rastopljenog maslaca sa začinskim biljem.
Steakove je, ako niste zaljubljenik u meso koje nije do kraja pečeno, ponekad teško opisati. No, oni koji ih vole cijenit će pečenje koje smo mi ovdje iskusili. Oba steaka bila su savršeno hrskave, crunchy korice i ružičaste, meke i sočne unutrašnjosti. Nož je, naime, samo klizio kroz njih, a svaki je zalogaj mesa u ustima doista pružao spomenute arome - masline i čokoladu. Čak je očita masnoća u Wagyju steaku bila neodoljivo slatka, a utješno je znati kako je i zdrava, jer potječe od maslina (oleinske, mononezasićene masne kiseline). Složili smo se i kako ovaj "Britanac" ima zanimljiv umami okus, kakav kod drugih steakova još nismo imali prilike osjetiti. S druge, pak, strane, "Danac" mu je bio protuteža slatkastim kakao notama. Uz poslužene soli, kojih vam ovdje serviraju šest vrsta, steakovi poprimaju sasvim druge okuse, pa se njima dodatno možete poigrati.
Uz steakove odabrani prilozi nisu bili loši. Celer je definitivno bio bolji izbor, ali moramo istaknuti kako ni ovako pripremljen i serviran krumpir nije bio loša ideja, samo možda suvišna uz konkretne komade mesa koji su ipak tražili laganiji prilog. No, to je naša greška. Zato nismo pogriješili s odabirom vina, jer je Erdoro Pinot Noir 2021, također s Plešivice, izraženih aroma crvenog i crnog bobičastog voća prijao uz svaki zalogaj (7 eura za 0,125 l).
Za desert odabrali smo Matcha & Yuzu desert (7,50 eura) i Choco tacos (7 eura). Matcha & Yuzu biskvitni je desert s kremama od matche, yuzua i kreme anglaise s đumbirom. No, premda zvuči osvježavajuće i veselo, zapravo nije bilo. U desertu je nedostajalo i citrusnih nota yuzua, ali i oštrine đumbira, a također nije bio serviran uz čips uz yuzua, jer im ga je ponestalo.
Choco tacos s kremom od whiskeya i tamne čokolade, crumbleom od kakao komadića, kremom od kave i sa sladoledom od whiskeya bio je čista suprotnost prvom desertu. Svjež, kremast, bogat teksturama i okusima koji su se lijepo nadopunjavali.
Za kraj recimo kako je Zagrebu nedostajalo jedno ovakvo mjesto u kojem preko dana možete organizirati poslovni ručak, bilo u sali, bilo u jednoj od tri privatne sobe, a navečer uživati u intimnijoj atmosferi ugodnog prostora i vrhunskih komada mesa. Izbor steakova je zavidan - s početnih 13 popeli su se u međuvremenu na 16 vrsta goveda. Jednako impresivna je i vinska lista, voditelj restorana uvijek je u blizini, a osoblje je susretljivo, premda bi ih trebalo dodatno informirati o mesu koje prodaju. Cijene nisu male, ali nije ni ponuda koju ne možete pronaći baš svugdje, barem ne na ovim prostorima.