Selska je jedna od duljih zagrebačkih ulica, ali nije potez koji obiluje restoranima, a još manje ozbiljno dobrim restoranima. Od otvaranja prije pet godina, Izakaya se zato relativno brzo profilirala kao najbolji restoran u Selskoj i jedna od važnijih azijskih adresa u Zagrebu. U međuvremenu je vlasnik otvorio ambiciozniji projekt u centru grada, ali Izakaya je i dalje neupitno jedna od boljih adresa pretežito japanske kuhinje. Ili?
Organizacijski, restoran funkcionira vrlo dobro. Sustav rezervacija, kao i u drugim projektima istog vlasnika, pregledan je i efikasan, a servis od ulaza djeluje uhodano: hostesa vas uvodi do stola, nakon čega ubrzo dobivate vinsku kartu na preglednom tabletu. Vinska karta je ozbiljno koncipirana i dovoljno široka, s dobrim brojem vina na čaše, iako bi joj koristilo nešto više organskih etiketa. Osoblje, osobito naš konobar, vrlo dobro poznaje vina, pa smo večeru otvorili Šemberovim pjenušcem Baba Draga 100, jednom od perjanica plešivičke vinarije. Riječ je o ozbiljnom pjenušcu iz stoljetnih vinograda i niskih prinosa, kremaste teksture i izrazito živih kiselina, kakav ga čini perfektnim izborom za otvaranje apetita. Jelovnik se, međutim, otvara skeniranjem QR koda, što i dalje ostaje nepotrebno loše rješenje.
Večeru smo otvorili s nekoliko predjela, od kojih je većina bila vrlo uspješna: Tuna Tataki (19,5 €), Siew Mai (9,5 €), Spring Roll Duck (12 €) i Ebi Tempura (16 €). Tempura je bila vrlo dobra. Kozice su bile slatkaste, a tijesto lagano i precizno prženo, što pokazuje da kuhinja dobro vlada tehnikom. Spring roll s patkom također zaslužuje pohvalu. Pačji confit bio je pikantan i vrlo ukusan, a sama rolica nije bila premasna. Siew Mai nije ostavio osobit dojam: osim ljepljive teksture, punjenje nije imalo dovoljno izražen mesni karakter. Tuna tataki, međutim, bila je najslabije jelo. Tekstura je bila neujednačena, s pretvrdim rubovima, neugodne boje, sama tuna gotovo bez okusa, a ni začinjavanje nije uspjelo jelu dati potrebni okus. Šteta.
Uz glavna jela pili smo izvrstan, kultni njemački rizling Maximin Grünhaus 1G, vino koje se pokazalo idealnim pairingom za većinu hrane u restoranu. Blaga slatkoća i visoke kiseline daju mu širinu potrebnu za azijsku kuhinju, a osobito dobro kontrolira i reže ljutinu.
Naručili smo nekoliko sushija: Tiger Roll (9 €), Age Ebi Uramaki (7 €), Spicy Tuna Uramaki (7 €) i Age Lobster Uramaki (11,5 €), kao i Izakaya Black Cod te Karaage Donburi (15 €). Sushi je većinom bio vrlo dobar. Posebno nam se svidio Tiger Roll, delikatan i precizan, s vrlo nježnim mesom flambiranog lososa. Uspio je i lobster roll, sa slasnim mesom jastoga u panko mrvicama i izraženo ljutom majonezom. Ostale rolice bile su korektne, ali bez osobitog razloga za pamćenje. Iako, cijene sushija su izvrsne.
Izakaya Black Cod, međutim, bio je promašaj. Jelo je već na prvi pogled djelovalo neuredno i nezgrapno servirano, gotovo zgnječeno na tanjuru. Još je veći problem bio prilog, odnosno spoj algi, grilanih cherry rajčica, kiselog luka i krastavca, koji nije imao nikakvu kulinarsku logiku. Tekstura jela bila je neugodna, gotovo vodena, što govori nešto o svježini fileta, i premda je riba zbog začina zadržala određenu ukusnost, ostao je dojam tehnički i idejno neuspjelog tanjura.
Karaage Donburi, s druge strane, spada među uspjelija jela. Kimchi je bio vrlo pikantan, piletina korektno pohana i sočna, nježna, a riža perfektno pripremljena. Ovdje su i krastavci imali funkciju, jer su jelu davali potrebnu svježinu uz užareni kimchi.
Desert je bio dobar. Verde, pistachio mousse na hrskavoj bazi od badema i pistacije, s crumbleom, mirror glazeom i croquantom (8,50 €), izveden je pomalo neobično, jer se desert lijepio za tanjur. Popili smo i dva bezalkoholna koktela. Hugito je bio izvrstan, dok je Berry Moon bio pretjerano sladak, neuravnotežen.
Iako su neka jela bila ukusna, a kuhinja pokazuje dobro razumijevanje tehnika te radi s kvalitetnim, dijelom i prvorazrednim namirnicama, nekoliko tanjura bilo je osjetno slabije nego u prijašnjim posjetima. Usluga je, međutim, i dalje na vrlo visokoj razini, a cjelokupno objedovanje u Izakayi ostaje vrlo ugodno. Moguće je da su slabija jela bila posljedica propusta toga dana. Izakaya je i dalje restoran koji vrijedi preporučiti, ali kuhinja bi morala pokazati više preciznosti u pripremi pojedinih jela.
Iz restorana smo ipak otišli razočarani, ne zato što smo očekivali previše, nego zato što smo za visokih 187,5 eura dobili tek nešto iznadprosječnu hranu. Takav račun obvezuje na znatno uvjerljiviju kuhinju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....