Početak kolovoza, vrijeme večere, zadarski poluotok prepun. Gužva je očekivana, pa nakon besciljnog lutanja i želje za sjesti negdje nepretenciozno, vidjeli smo restoran Morita na maloj pjaceti. Ubrzo su nas smjestili u unutrašnjem dijelu prostora (imaju i dvije terase) te smo polako počeli upijati ugodnu atmosferu prostora – začudo, sve puno, a nitko nikome ne smeta.
Po stolovima su se nizale pizze, ali i neka ozbiljnija jela, pila su se točena piva i vina na čaše, konobari su letjeli između sale i dvije terase. A prvi dojam zapravo nije bio vezan uz hranu, nego uz uslugu: ovdje su svi jednaki. Sasvim je svejedno hoćeš li za stolom popiti pivo i pojesti pizzu ili naručiti nekoliko slijedova i bocu vina.
Nakon ugodnog pozdrava, konobar je donio kartu, ali prije hrane krenula je priča o vinu.
Budući da smo cijeli dan proveli na suncu (radeći, bez kupanja), prvo smo se željeli osvježiti uz nešto hladno i pjenušavo – prema preporuci našeg konobara odluka je pala na odličnu pjenušavu Malvasiju Dubrovačku podruma Volarević. Stigla je dobro ohlađena, taman rosna, a nakon probe zadržali smo bocu.
Meni karta je bogata, miks bistroa, pizzerije i restorana ozbiljnijih ambicija. Ima tu ponešto za gotovo svaki ukus, za svaku prigodu i za skoro svako doba dana. Ispred našeg stola je bila otvorena kuhinja iz koje su izlazili pjati sa raznim jelima i pizzama, pa je bilo prirodno malo poskakati po karti i vidjeti što je u pozadini.
Jela su detaljno opisana, sastojaka i namirnica je puno. Malo ovog, malo onog, nešto reducirano, nešto ukiseljeno, nešto dimljeno, pokoji gel, krokant, ras-el-hanout majoneza... Čitaš i u jednom trenutku pomisliš: ma da, OK. Idemo vidjeti.
Za početak naručili smo dvije foccacie (dva predjela). Jednu klasičnu, s cherry rajčicom, bosiljkom i origanom, te njihovu Foccaciu Morita s dimljenim kozjim sirom, inćunima, kaparima, sušenom rajčicom, ukiseljenim povrćem i crnim maslinama. Potom još dva predjela: krokete od oslića s puttanesca umakom i mesne krokete s aiolijem.
Za glavna jela izbor je pao na steak od junećeg jezika te rižot s kozicama i dimljenim dagnjama. Zašto rižot? Namjerno. U restoranu sa stotinjak mjesta, usred kolovoza, dok narudžbe samo dolaze, dobar rižot je teško napraviti jer takav restoran mora istodobno peći pizze, slati predjela, vrtjeti meso, ribu, priloge i sve ostalo što je na prilično velikom meniju, a netko u svemu tome mora paziti i na rižu (npr. tvrdoći, kremoznosti, konzistenciji).
Uz to, ovakav stil rižota posljednjih se godina može naći u popriličnom broju ambicioznijih, "posh" restorana. Ideja je negdje davno napravljena izvrsno, a poslije se pojavilo bezbroj izvedenica od kojih su mnoge, iskreno, poprilično nedostojne originalne zamisli.
Nakon svega nekoliko minuta i gutljaja pjenušave Malvasije, na stol je stigla prva foccacia, a nekoliko trenutaka poslije i druga. Na dva duža pladnja došlo je pregršt izrezanih komada. Poštene porcije. Obje dobro ispečene, tijesto lijepo miriše, puno je rupa i, što je dosta važno kod ovakvih foccacia, nisu natopljene uljem.
Klasična s rajčicom bila je vrlo dobra. Cherry rajčice nisu bile isušene, bosiljak se lijepo osjećao, origana taman koliko treba. Baš ukusna. A potom Foccacia Morita, ona je bila zapravo malo otkriće. Dimljeni kozji sir, inćuni, kapari, sušena rajčica, ukiseljeno povrće i masline zvuče kao da bi se svi zajedno mogli potući na jednom komadu tijesta, ali nisu. Sve je baš lijepo sjelo. Tu smo platicu smazali — odnosno, preciznije, nestala je u tren oka.
Negdje na pola posla s foccaciama stigla su i druga dva predjela, možda malo prebrzo. Ništa dramatično, ali dvije-tri minute kasnije bilo bi bolje. Mesni kroket s aiolijem je odličan zalogaj. Male pohane balotine prepune okusa, s punjenjem od pečenog jezika, gljiva, ponešto pršuta i mlaćenice. Pet ih je u porciji. Malo zamažeš po tanjuru, ubaciš u usta i uživaš u okusu.
Riblji kroket od oslića je bio dobar, ne možda tako istančan, kao ovaj mesni (možda je trebalo prvo probati riblji), ali ga je šalša na putanescu (uobičajeno baza od poma, inčuna, kapara, maslina i peperončina) izdizala.
Nakon četiri predjela ostalo je nešto foccacie s rajčicom koja se čuvala za poslije. Iskreno, pojeli smo ju drugi dan, odmah ujutro i dalje je bila ukusna.
Ugodno razglabajući, čekali smo glavna jela, kuhinja se užarila od narudžbi, stolovi su se mijenjali, a konobari letjeli po sali i obližnje dvije terase. Možda su malo zaplivali jer smo do glavnog jela malo duže čekali, ali nije nam to zapravo uopće smetalo, posebice jer je naš konobar s vremena na vrijeme pazio na naš stol.
I stiže prvo glavno jelo, kolegi steak od junećeg jezika s pečenim mladim lukom, namazom od kozjeg sira i tamnim umakom. Na pečenom luku je bio gel od žumanjka. Sjajna izvedba jezika koji je, kako smo doznali kuhan prvo na polako par sati, a potom popečen za grillu – mekan, nije dosadnog okusa poput "jezikove juhe", a prilozi sjajni. Jedini minus je zapravo bio mladi luk, koji je iako aromatičan, bio pretvrd i de facto nejestiv – srećom, ta mana nije zasjenila samo jelo.
Sljedeći tanjur je rižot od dimljenih dagnji i kozica s malim krokantom od palente dolazi na velikom udubljenom tanjuru, a prvo što se vidi da je rižot "poravnat" što je rijetkost. Naime, gotovo uvijek će vam poslužiti rižot kao malu piramidu, ali ako je skuhan all‘onda (kao val) onda se prirodno raširi po tanjuru. Dodatno, bio je crvenkast od šalše, zrna su lijepo izgledala (al dente) i dobro je mirisao.
Prvi dojam, stvarno dobro, drugi dojam, stvarno dobro, treći dojam nema napucanog dima, balansirani okusi, krokant od palente nije dosadan i ima čak fora hrskavost. Rižot je čista petica – za stisnut‘ čovjeku ruku.
Uz glavna jela naslijepo smo naručili po čašu crnog i bijelog. Za rižot je stigao Genero TRS – kupaža Graševine i Chardonnaya koja je godinu dana odležala u hrastu i odlično je išla uz dimljene note rižota, a uz jezik Cabernet Sauvignon Korlat, također jako dobar odabir punijeg tijela, malo paprenkast i s lijepim kiselinama.
Uglavnom, ako se vratimo na početak, u Zadru, na poluotoku, smo lunjali i zagledavali gdje bismo sjeli, i na kraju odabrali Moritu – bez očekivanja. Prvi dojam je bio dobar – osjećaj da su svi jednaki bez obzira koliko misle potrošiti, više nego dobra usluga.
Drugi dojam je nevjerica – jer pogled na meni koji je pomalo ekstravagantan, jer nema čega nema na njemu (ponešto za svaki okus, za svaku prigodu i za svako doba dana), jela sadrže namirnice i sastojke te načine pripreme koji ozbiljno zvuče – da lako odmahneš rukom poput primjerice kada pročitaš ras-el-hanout majoneza (Ras el Hanout je jedan od bitnijih marokanskih začina).
A treći i završni – doista sve što smo probali je bilo dobro do iznenađujuće fino. Očito da je istina (barem što se nas tiče) da ono što piše da se reflektira i u samim jelima. Vinska karta je dobra, bazira se na hrvatskim vinima te ponešto etiketa zadarskog zaleđa.
Financijski gledano vrlo dobra vrijednost za novac – četiri predjela, dva glavna jela, boca pjenušca i dvije čaše dobrog vina te mineralna koštala nas je 130 eura. Kada sve to spojimo i stavimo u ljetni kontekst i gužve – i rižot koji je ispao odličan, Morita čeka da se isprobaju i druga jela s karte. Jer ako su i ona na ovom tragu, Morita će biti dobar razlog za mali predah/city break u Zadru, ako za ništa drugo onda za čašu vina uz zalogaj foccace.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....